o proslavama, svetkovinama, blagdanima i državnim praznicima, zapravo o svim danima kada se stariji i mlađi iz obitelji skupe za teškim hrastovim stolom ono što započne veseljem završi ratnim pričama.
vlasnica sam mnogih ratnih priča. jezovitih, tragičnih, bizarnih, strašnih, apsurdnih, duhovitih, razvaljenih, pijanih, kompromitirajućih, melankoličnih...preplašenih i ludih.
domoljublje i hrabrost sam zorno demonstrirala pokazujući golu guzicu i srednji prst četnicima na udaljenosti od 100 metara zračne linije i to nekoliko godina prije nego što je mel gibson to isto napravio engleskim pizdama. i sad ti meni reci da hrvati nisu mali narod za velike kreativnosti i inovacije?
u ratu sam se dva puta zaljubila i to oba puta u vrlo važne uniforme. obje ljubavi su završile neslavno, a mislim da je ova druga završila i u zatvor mada svi govore da je na platformi. ali to su isto rekli i kada je srđanin tata opljačkao poštu, a svi smo znali da je zapravo u zatvoru.
u ratu sam osnažila i svoj ekumenistički pristup svijetu i životu jer je tata od moje najbolje prijateljice srbin što me nije baš previše zabrinjavalo, a činjenica da mene to baš ne muči je još više osnažila naše prijateljstvo. iako, priznajem, i nadam se da zbog toga neću završiti u hagu, da sam nećakinju od veljka kadijevića usmeno provocirala, a jednom sam je i snažno povukla za kosu.
to su moje priče, ali u pamćenje mi se najviše urezala jedna tuđa ratna priča koja ide otprilike ovako:
baba je ostala sama u selu. svi mladi su pobjegli. molili su i nju da ode s njima u grad. ona je rezolutno odgovorila da dok je živa neće živjeti na tuđemu, a kamoli u hotelu kao izbjeglica. stavila je bijeli rubac na glavu, legla na svoj prag i izjavila da je mogu samo mrtvu odvest iz njene kuće. i tako je ostala sama u selu. ubrzo je došla jna i tražila od babe da pokaže radio stanicu, oružje i sakrivene ustaše. zaludu im je govorila da nema radio stanice, a niti puške i da nitko od njenih nije ustaša. ima samo svoje gumno, živine, murvu, bajam, orah i malo vrta. kad su pretražili kuću i štale i vidjeli da baba govori istinu, stariji iz jedinice su otišli iz sela, a ostavili mlađe s babom. među mlađom vojskom je bilo nekih bivših naroda i narodnosti koji su joj otkrili da su ih pripremili na velike borbe sa ustašama, dolje na jugu. rekli su joj da ustaše pale sve pred sobom i da su komandiri otišli spasit narod. nisu bili stariji od 18 godina, nisu imali pojma gdje su i što govore, a baba je vidjela da je vrag odnio šalu i da nema što puno za izgubit. stara je i na svojemu je, a smrt se zapravo u toj situaciji činila spasonosnom. zato im je rekla da mogu ostat u njenoj kući samo ako joj pomognu oko domaćinstva. i opet je bila rezolutna. nekim čudnim potezom sudbine ta ideja se mladoj vojsci učinila korektnom i poslušali su je. do kraja prosinca 91 su boravili u babinom selu, cijepali drva, mljeli orahe, vodili stoku na pašu i popravili joj dva prozora koja su u detonacijama stradala. u nekom paralelnom svijetu baba bi ih možda zavoljela kao svoje unuke, ali u realnosti se radilo samo o dvije preplašene strane koje je ujedinio neobičan dogovor.
pred samu novu godinu vratile su se starješine u babino selo. baba je odmah shvatila da se nešto važno sprema i da je kozmička vaga pretegla na našu stranu, te da je došlo vrijeme da se oprosti od svijeta.
opet je stavila rubac na glavu i legla na svoj prag vičući da ako kuća ide u vatru ide i ona s njom. mlada vojska se zauzela za babu osjećajući da će njihove starješine obuzeti volja za odmazdom. jedna baba više ili manje dok se gubi teritorij nikoga ne zabrinjava. otišli su do glavnoga govoreći da je žena stara i da ništa ne razumije. pitanje je dana kada će se oprostiti sa svijetom. izmolili su joj život i otišli. nekako bez velikih riječi. od zaraćenih strana se više ni ne očekuje...smatralo bi se grijehom.
nekoliko dana kasnije došla je naša vojska koja je bez pitanja privremeno uselila u babinu kuću. tako to mora biti. u njenom su životu četiri vojske prolazile selom i ništa od rata joj nije strano.
umrla je o velikoj gospi 1998.godine.
Post je objavljen 10.01.2006. u 12:05 sati.