malavita

znate onu pučko-kršćansku da ti Bog šalje onoliko koliko možeš podnijeti. nastavno na istu, često mi pada na pamet kako je u mom slučaju Bog spojio duhovito, edukativno i apsurdno u dnevnim porukama koje mi šalje.

(čemu ova dubokoumna refleksija a kada je ono što ću vam ispričati zapravo vrlo prozaično?)

sjećate se trakavice o ptičijoj gripi? sjećate li se bombastičnih novinskih naslova o apokaliptičkim prijetnjama hrvatske ornitofaune koja je prijateljevala sa istočnim ptičurinama (rekla je moja pokojna ksenofobična tetka mandaljena da sa istoka ništa dobro ne može doći)? sjećate li se zločinačkih operacija kokošje crvene armije i galebojugokomunističke soldateske, kopnenih i vodenih prijetnji labudova-levantinaca i kosova orjunaša. sjećate se samo kako ste u tišini svoga doma strijepili od pobjesnjelih horda vrabaca i zaplotnjačkih provokacija grlica (te grlice, kad te to dohvati, ne znaš gdje ti glava, a gdje...). a tek golubovi petokolonaši, a čaplje (drvene i žive) kolaboracionističku im majku?

jutros moj križanac za kojeg je na daleko i na široko poznato kako ni u mesari ne bi pronašao kost odjednom otkrije lešinu od goluba u jednoj sporednoj gradskoj ulici. leži tako napuhani golub na sred ulice, malo podsjećajući na goluba pera iz crtića i nitko ne poduzima ništa. blažena ignorancija.
pošto sam još uvijek pod dojmom ratnih strahota, a i domovina/društvo/bozanić od mene očekuju promptno djelovanje, počnem panično nazivati brojeve 988 i 981 da me upute na dobre-ljude-veterinare koji mi mogu pomoći kako bismo izolirali goluba i rješili dvojbu je li pero neprijatelj ili ne. i tako, naivno ću ja: «znate, iz malog grada sam, šetam jutros kad oups golub, malo napuhan, znate, preplašila sam se, a i pas ima fraze, pa kome se mogu obratiti?», žena na 988 i 981 «ne postoji vam broj za prijave takvih slučajeva, evo vam broj veterinarske...» hm, više sreće drugi put. zovem glavnu veterinarsku stanicu, na drugoj strani, naravno, muk. pa zašto bi imali dežurnog službenika? pa i oni su samo ljudi! krenem na posao opterećena kako je sudbina zdravlja ljudi u mojim rukama i pod tim opterećenjem olakšam dušu prvom čovjeku na stanici. informirani domoljub me uputi na broj 112 o kojem su mediji onomad izvještavali. ponavljam brojalicu od maloprije, a sugovornik će vidno uzbuđen: «gospođo, ovo vam je bio broj za prijave ptičije gripe dok je trajala opasnost, a sada se time više ne bavimo (???), ali svejedno ćemo doći do glavnog veterinara koji će vam se javiti» što se ima meni javiti, pa jebate nisam ja možebitno bolesna? vjerujem jer je apsurdno!
nakon petnaestak minuta žena sa iritantnim glasom u maniri tajnice godine: «jeste li vi ta i ta i što ste vidjeli?». ja – borac za ljudska prava ugrožena od strane gradskih ptičurina: «jesam ,časna pionirska i vidjela sam to i to». žena: «a je li bilo drugih mrtvih ptica u blizini?» pa što je ovo? jesam li ja fucking poirot? oćete li otiske prstiju?
opet ja: «nije koliko ja znam». opet ona: «nećemo dizati paniku, golub nije ptica selica i kao takav nije mogao oboliti od ptičije gripe»nećemo dizati paniku! a tek koji ekspertni odgovor? golub nije ptica selica. a što je sa svim onim preventivnim klanjem kokoši, pataka i gusaka po slavoniji? gdje su se one selile? iz dvorišta u dvorište? je li moj porez plaća ovu kretenku od žene? je li moj porez plaća centar za krizna stanja i medicinsko/veterinarska istraživanja? pa je li uredno plaćam vodu, struju, tv pretplatu i izlazim na izbore? pa je li uredno dajem milodare u crkvi? pa jesam li pristojna na banci/pošti/uredima državne uprave? pa jesam li ukrala, lagala, prevarila, privatizirala, plesala sa vragom? nisam. e pa je li mogu dobiti neki bolji odgovor? neki suvisli odgovor koji će me umiriti. neki odgovor nakon kojeg ću impresionirano zaključiti kako u mojoj domovini i (u uvali mog djetinjstva) vrijede stručnost i znanje.

smatram se donekle prilagodljivom ženkom. ne opterećuju me neki austro-ugarski kompleksi života po špagu, urednosti, ekspeditivnosti i ažurnosti (makar bi neki prijatelji sleš kolege sleš bivše kolege imali što za protu argumentirati na ovo). stan mi ne izgleda kao apoteka a ponekad se odjenem neprikladno mjestu vremenu i čovjeku. važni dokumenti u kompjuteru mi nisu spremljeni u foldere i pod foldere koji su posloženi germanskom pedanterijom i logikom, ali neke pojave ili oblici so called ljudskog života na zemlji me znaju (jako) iznervirati.

recimo situacija iz recentnije obiteljske povijesti (dogodilo se u ponedjeljak). zakon od najdražeg, koji usput rečeno sve moje neurednosti nalazi (još uvijek) simpatičnim a kod drugih užasno iritirajućim, je prije četiri tjedna obnovio policu osiguranja na autu. kako isti taj zakon od najdražeg putuje u subotu postalo je kristalno razvidno da polica još uvijek nije ni dotaknula poštansko sanduče. nakon verbale eksplozije u vidu zavidno ukomponiranih psovki usljedila je specjalno isplanirana potraga za policom (ulicama moga grada, trubaduri ...) koja mu treba za nedajbože na putu. i sad taj ti moj najdraži i privatni purger, uglađen (stara škola, ljubim ruke i «tko pjeva zlo ne misli» maniri) i šarmantan ode do osiguravajućeg društva gdje mu neka manekenka sleš voditeljica sleš donatela versace koja slučajno radi u euroherza dok je ne primjete i iskoriste njene potencijale, nonšalantno odgovori: «gosparu, pa đe je preša. ako vam polica nije došla, doći će» hm, koji zen pristup, a mora se priznati i zajebano sofistički – ako nije došla, doći će. zajebano, brate! na to će moj zakon od najdražeg i privatni purger: «ali u ugovoru stoji da polica dolazi na kućnu adresu nakon sedam dana», na što će manekenka, voditeljica i buduća glumica sapunice ljubav u zaleđu (novopronađena kćer one kosmate hippi mame nade koja uvijek za muža ima prijatelja svoje ljubavi iz mladosti (!)) «ajme, gosparu, pa to vam samo tako piše.» dobro, oduvijek mi je bilo pomalo strano misliti kako naš narod u slovu zakona vidi neki kriterij po kojem bi se možda i ponekad trebao ponašati, ali ovo «tovamsamotakopiše» je bilo previše.
pošto svaki uglađeni i šarmantni privatni purger može trpit do jedne razine a onda se snagom svog dubokog basa pretvara u balkanskog rmpaliju (najjača srpska riječ svih vremena) i prijeti svima oko sebe, teleći pogled od žene se malo protresla i otišla pronaći kolegu koji će pomoći mom (neka mu dragi Bog bude na pomoći) napaćenom mužu. ali gle, ironije li slatke. kolega koji rješava reklamacije nije na poslu. a gdje je? na bolovanju, na godišnjem, spašava svijet od gladi, volontira u staračkom domu? ma ne, on je samo na čas otišao do doktora po nalaze vratit će se do podne (radnja se događala oko 9:30). pa zemljo jadna, smiješna i tužna u isti mah.

je li vam moram reći da nismo rješili ništa. ali ako netko od vas slučajno dođe u ovaj (naravno) najljepši grad na svijetu i treba, recimo HAK. e pa on vam se nalazi u staroj auto školi na prvom katu. HAK je ustvari jedna žena koji ima stol i stolicu i neke papire, a dio zida na kojem je pisalo da je to ured HAK-a se urušio.

još malo o najdražem, ali ovog puta i o muškarcu u univerzalnom smislu, stoga svi vi rudavih prsiju i sa viškom testosterona koji me čitate (vas dvoje slučajnih posjetitelja ove stranice i nikad više što se vas tiče) zanemarite ovaj post, to ja samo tako, histerično i neurotično, pa neka ode sve u vjetar.

ponekad ozbiljno mislim da bi moj najdraži izgubio kompas da mene nema. barem što se tiče snalažljivosti u kući, domu, vikendici, na plaži, autu i tako. ono, recimo odemo na skijanje u aspen (?) i ja se odvažim skijat po crnim stazama (ovo sam jučer naučila, molim lijepo) i na trenutak se zamislim – naime sine mi zašto mi složenac od srnetine i povrća sa preljevom od tartufa i međedovine nije sinoć baš dobro uspio (!), i ode ja u pm – čempres je ipak bilo teško zaobići – shvatili ste – jednostavno se desi katastrofa i dragi se vrati u naš mali grad bez mene. pa on bi u roku odma postao gradski oriđino. ne bi znao gdje su mu bječve, gdje mu stoje peraje, maska i disalica, gdje su mu donje majice, gdje su mu mudante plave, a gdje one u kojima mu testisi imaju dovoljno prostora pa mu je to baš onako fino, gdje su mu note, gdje su mu dokumenti od auta, osiguranje, domovnica, vlastovnica, gruntovnica, darovnica, putovnica, adresar, britva, kaput, koncertne košulje, knjiga planinarskim stazama, karte, atlas, lampadina, naočale, iglica i konac, krunica, diploma, omiljena nebesko plava isflekana trenirka...kako samo ja znam gdje je sve to? i kako se on mrtav hladan usudi promisliti da ja znam gdje je sve to i da mi mozak ima posebne ladice u koje spremam njegove mudante, bječve i košulje? i kako to da mozak stvarno akceptira te informacije kao krajnje primjerene zajedničkom životu i nadasve korisne u mnogim situacijama (npr. izbjegavanje svađe tipa: «mačak, kad ti meni pospremiš stvari, ja se poslije nikako ne snalazim...», koja drskost? ma ima da si sretan što uopće pospremam, jednom mjesečno, a često i rjeđe)?

zove me jučer na posao sav u panici «gdje mi je tabasco?». gdje mu je tabasco? kakvo je to pitanje? njemu očito od esencijalne važnosti jer mu je u glasu bilo neke, doduše latentne, osude. «tabasco ti je u frižideru», informirano ću ja, a on «ma nije tamo mačak, ma nać ću ga sam» (čujem preko slušalice kako odlazi do frižidera i otvara vrata). «a evo ga, sorry mačak, ajd bok». ajd bok!? samo tako, a oprosti draga-užasno mi je krivo što sam te optužio-evo vodim te u barcelonu da se iskupim ili ako nećeš barcelonu, onda uzmi moju karticu koju čuvam kao zjenicu oka svoga od tvojih predatorskih skolonosti i troši do mile volje. ali ništa. takav je on. takvi su svi.

tabasco, ha...spremit ću ja njemu tabascove juhe.

jednom sam na pravdi Boga optužena da sam izgubila set nožica, da sam bacila neke tave (ja da ću baciti tave, pa ja se kuhinje i tih nekih kuharskih pomagala klonim kao gube/ptičije gripe/članova adventističke crkve) i neki origano koji je skupio na velebitu dok je bio sa nekom drugom ženom (pa da sam ga i izgubila. pa što? da je pravi ne bi imao druge žene prije mene...).

kako se trenutno mijenja temperatura (znate, ovdje ćemo ove zime ipak obući đemper, nije više za nosit ove lagane košuljice u studenom) očekujem od svog dragog majstorski ciklus potrage za stvarima koje ja, naravno, znam gdje su.

mačak, gdje su mi rukavice/kapa/šal/čizme i onaj krasni žuti(?) đemper koji najviše volim.

hehe, krasni žuti đemper kažeš? (afektirajući) pa...papala maca.

eto, nisam više djevica (što bi se reklo virginela na ovom mom čudnom jeziku). o kakvoj to defloraciji govorim – zapitat će se neki od vas. možda.
evo odgovora: doživjela sam pravu pravcatu zabavu radnog kolektiva (usput, kako se to sada zove? organizacija, staff, radna (i udarna) zajednica firme xy, hjumanrisorse?).

za kraj turističke sezone, firma u kojoj radim, tradicionalno organizira događaj koji započne kao sasvim uglađena večera sa dva menija, skupim vinom i par noževe (za mene) viška na stolu, a završi tako da se najplahiji i najsramežljiviji ljudi kolektiva penju na stolove i pjevaju kako nije u šoldima sve.

da je jasno od početka. firma u kojoj radim mi nije maćeha. tu mi je sasvim dobro. od četrdeset ljudi kojima sam okružena, na živce mi idu svega dvije osobe što mislim da je odličan progres u nastojanju da postanem tolerantna i dobrohotna. samo mi je pijanka radnog kolektiva do ovog vikenda bila totalna nepoznanica. a i ljudi me baš ne pozivaju na svadbe. možda zato što sam tijekom adolescencije vrlo eksplicitno pokazivala što mislim o svadbama. kad bolje promislim ne pozivaju me ni na krstitke svojih malenih, ni na krizme djece, ni na babinje...hm, jedva na koji rođendan. sveta digresija.

hoću reći, dobro sam se zabavila. to što ne pijem i ne pušim je bilo apsolutno nebitno jer je dvorana bila toliko zadimljena da sam se nauživala katrana za sljedećih par godina, a alkoholne pare su učinile svoju briljantno smišljenu misiju u vidu rumenih obraščića i znojavih pazuha. ipak, djelomično čiste glave imala sam dovoljno kapaciteta za by the way opservacije:

žene su se super obukle, ali ne zbog muškaraca već zbog drugih žena. to sam zaključila po načinu na koji su izmjenivale značajne "moja torba je skuplja od tvoje" poglede. grjehu zvanom jahačke čizme bilo je teško odoljeti. muškarci (mlađi) su se obukli ležerno. pa naravno, nisu vodili svoje izabranice da im kvockaju po glavi kako su obučeni kao apsolutne seljačine. stariji muškarci (uprava) su bili odjevno odmjereni. ta (obožavam upotrijebiti ovu riječ), oni su ozbiljni stupovi naše firme.

jedna od dvije osobe koje mi idu na živce su ustvari dvije osobe (hoću reći, frajer je podvojena ličnost, ups sad znate da je muškarac, ne ide mi ova tajnovitost): po danu je on zet vrlo poznate bivše državne dužnosnice, a po noći partijaner koji koristi dim i opću halabuku da bi štipkao kolegice i častio ih gentlemenskim komentarima.

druga osoba koja mi ide na živce se ponašala vrlo dolično svojim godinama. ja sam očekivala kako ću saznati nešto sablažnjivo i kompromitirajuće o njoj, bilo što, recimo kako ću joj uletjeti u zahod dok piški i onda vidjeti da ima kožne g–string i tetovažu zdravka ćolića, ali ništa. jedna sasvim uredna (kadšto i dosadna) ličnost.

a sad o onima koji su mi super (ostalih 38). generalne opservacije idu na račun glazbe i pjevanja. kad je kolektivna zabava u pitanju, svaka glazba je dobra, a svaki intonalitet inspirativan. ma čovječe, grdović je zakon, a nakon što prođe ponoć i nakon što se žene pretvore u pijane bundeve, i «moja hercegovina» je odlična.
i direktor je (samo) čovjek. kada mu zasviraju na uho i on ustaje, «skida» svoju direktorsku masku i postaje jedan od nas (samo sa užasno aritmičnim plesom)-simpatični smrtnik. po odjelima u firmi, zaključci su sljedeći: logistika je najbučnija – prave party-zvjerke, odjel romanskih jezika - sukladno svojoj vokaciji temperamentni i vični zabavi, germanski odjel i odjel skandinavskih zemalja – odmjereni sa stilom, a britanski odjel – više sfere – koga prime u svoju ekipu, dobro mu je.

no krunska opservacija se odnosi na osobu iz uprave koja je svojim ponašanjem pokazala zašto je na mjestu na kojem jest. bravo, on! ipak se austrijski geni ne mogu tek tako zanemarit.

a ja i moje trebe, pa sad, kad si u rimu, ponašaj se kao rimljanin.

možda je najbolje započeti ovako: jučer svog najdražeg ponosno izvijestim«dragi, sa kolegicama večeras idem na pilates. to ti je, znaš, kao neka suvremena yoga, ono body and mind fusion sa vježbama istezanja i disanja (pobogu iz koje sam mozgovne ladice ovo izvukla?) i tak' (kad sa dragim razgovaram ličnost, a bogami i jezik mi se naglo transformiraju u kontinentalca), pilates ti je živa (znalački ću ja) fora...» na to će moj dragi već tradicionalno obučen u nebesko plavu trenirku na kojoj se vrlo jasno očitava prošlotjedni jelovnik: «ma kakve vježbe, taj pilates je sto posto neki grk, sa velikim...(jel'te)...sigurno ste čule za najnovije istraživanje o tome kako su grci najbolji ljubavnici (od kuda mu samo te statistike? definitivno višak slobodnog vremena) pa ste si sad našle privatnog grka (?!)»... toliko o najdražem. dovoljno je za uvod, a i inače.

totalni osobni diletantizam prema fitness novotarijama se pokazao već kod međuljudskih, odnosno međuženskih susreta u svlačionici. naime, prva (kardinalna) greška je bila u tome što sam došla obučena pomalo avangardno za takvo mjesto pa su me svi gledali pogledom koji govori još jedna kojoj su svi govorili da je dobra u duši, sigurno piše refleksivne pjesme, nitko ju ne voli, u autobiografiji ima barem jedno rezanje žila...
svojim "bambi" pogledom sam ih ostavila u tom uvjerenju. a što sam drugo mogla? sport i zdrav život su na njihovoj strani, a protiv toga teško da se može.
sljedeća (kardinalna) greška se odnosila na odabir odjeće i asesoara u kojima se izvodi pilates. vjerujte mi na riječ, puno toga se promijenilo od mog zadnjeg pokušaja za oblikovanjem tijela – pro primo promijenio se razlog- tada sam to radila radi dečkića, a sada radi lumbalnog dijela kralježnice. pro secondo – promijenili su se običaji – tada sam vježbe izvodila, skoro pa, u yassa crvenoj trenirci i onim crnim papučicama (sjećate se onih crnih ugodnih papučica koje smo koristili za tjelesni, a bile su modni krik u bivšoj državi, sjevernoj koreji, kini i čehoslovačkoj)...a u sadašnjosti dvorana za vježbu podsjeća na podij za prezentaciju odjevnih sportskih (potpisanih) noviteta. stoga moja "za po doma" majica plus siva piđama/trenirka nisu ni u ludilu mogle konkurirati pumama, donnama karan, lacostama itd.


(kardinalna) greška koja se nikako sljedeći put ne smije ponoviti je izbor mjesta za vježbanje. strunjaču sa svojim «hotel neum» ručnikom sam diskretno postavila u stražnji dio dvorane misleći kako ću tako bolje pratiti tičericu, a i neće se baš primjetiti da imam roze čarape na mediće (dok sam se kod kuće spremala za ovu egzibiciju mislila sam kako će baš te čarape dati posebnu draž i dodatnu simpatičnost mojoj personi), ali kao i mnogo puta do tada, bila sam u krivu. ispred mene se namjestila kraljica pilatesa, kraljica body&mind/tai bo/hi-low/step pizdarija kojoj je, naravno, puma sponzor (pogađate, moji medići su prema njenom outfitu izgledali poprilično retardirano). kraljica koja je sa lakoćom i zavidnim talentom izvodila pokrete, precizno dišući i koja mi je zaklanjala pogled (jer je bilo svugdje oko mene) dok sam se ja skoro ugušila, par puta izgubila ravnotežu, preznojila se, istegnula vrat i pri tom ispuštala čudne zvukove iz abdominalnog predjela svog anti-pilatičnog tijela. sličan scenarij su proživljavale i moje kolegice. i to je među ostalim razlog zbog čega ih volim.

ali ako ste pomislili da ću odustat, varate se. ne pada mi napamet. naš trio nastavlja bitku sa spondilozama, uklještenjima, migrenama i celulitima. danas je u uredu totalna body&mind atmosfera. ništa nas ne može izbaciti iz takta. nikakvi radni nalozi, izvješća, dokumenti, kalkulacije. mi se samo nasmiješimo, prodišemo, rastegnemo ruke i noge, nađemo svoju centralnu točku u trbuhu, malo se s njom konzultiramo i voila.

...ne smijem sutra zaboraviti sa sobom ponijeti janu ili studenu od pola litre pa da i ja nakon svake vježbe mudro popijem gutljajčić. tko te pita što nisi žedan!

padne mi na pamet, jutros, tijekom ritualnog ispijanja kave od ječma («popularne» divke) i osluškivanja tuđih jutarnjih običaja i navada, koje su sve odgojne metode moji preci rabili u vrijeme mog najranijeg djetinjstva kako bi od mene, iskamčili željeno ponašanje.

ne znam za vaša iskustva, ali vjerojatno najzanimljivije od svih tada meni namjenjenih zastrašivanja, bilo je podne rogato.
podne rogato je fantazmogorični lik/čudovište/pola čovjek-pola jarac kojim su se strašila djeca mog kraja, među kojima je bilo svjetskih prvaka u opiranju odlaska na spavanje poslije objeda. podne rogato odnosi malu djecu u šumu, a ponekad, ako su jako neposlušna, a on jako gladan, ih pojede.
podne rogato sam prvi put vidjela kao trogodišnjakinja na selu ispod smokve. tek nakon završetka male osnovne škole usudila sam se otići pod veliku smokvu kako bi se uvjerila da podne rogato tamo ne stanuje.
za vašu informaciju zastrašivanje sa podne rogatim gotovo nikad nije donijelo san već bi u poluzamraćenoj sobi u kojoj se osjećala ljetna popodnevna zapara, u strahu, stiskajući oči stvarala obrise podne rogatog ispod smokve.

kao i mnoga djeca, roditeljsku priču o tome kako ću postati jaka poput popaja ako budem jela špinat, nisam uzimala zdravo za gotovo. inače, da se mene tada pitalo na jelovniku bi postojale isključivo čokolade, bomboni, razne ribe i ribice, te čevapi, ali nije me se pitalo, nego me se šopalo zdravim mrkvicama i pomadoricama (kakvih više nema, by the way) i to uvijek uz sljedeće zastrašivanje: «ako ne pojedeš sve na pjatu, sad ćemo nazvati vukošića (dom za nezbrinutu djecu) da dođu po tebe.»
i danas, kada prolazim pored velike žute kuće, mogu jasno čuti roditeljske prijetnje preseljenjem u mjesto gdje i mušku i žensku djecu šišaju na nulu.

roditelji, bake, tetke i ostali koristili su kao efikasna sredstva zastrašivanja raznorazne pojave (socijalna nepravda), ljude (prosjaci, lopovi), apstraktne pojmove (Bog Otac, Duh Sveti, vrag), predmete (šiba, remen, mrežica u kojoj se čuvaju krumpiri) profesije (doktori, policajci, profesori klavira – intimna opaska), životinje (vuk, medvjed, lav). no, moja baka je postavila pedagoško naučenje kojim se postiže sveopći smiraj hiperaktivnog djeteta (mene), a da nije bila niti svjesna. kako joj je to uspjelo?

u njenoj spavaćoj sobi, u kojoj sam također trebala umiriti dušu i tijelo tijekom popodneva za koja sam tada mislila da traju mjesecima, na zidu je visila reprodukcija rafaelovog Krista. baka mi je objasnila da s koje god strane pogledam tu sliku, Njegove oči su uvijek na meni i vješto našla poveznicu sa onostranskim, uvjeravajući me, da Njegove oči vide uvijek, sve, a posebno ono loše što napravim i zaboravim reći njoj ili roditeljima. koja brijačica je bila ta moja baka...

šteta što tu reprodukciju nisam imala uz sebe nešto kasnije. kada mi je osjećaj da su Njegove oči na meni bio kudikamo potrebniji.