znate onu pučko-kršćansku da ti Bog šalje onoliko koliko možeš podnijeti. nastavno na istu, često mi pada na pamet kako je u mom slučaju Bog spojio duhovito, edukativno i apsurdno u dnevnim porukama koje mi šalje.
(čemu ova dubokoumna refleksija a kada je ono što ću vam ispričati zapravo vrlo prozaično?)
sjećate se trakavice o ptičijoj gripi? sjećate li se bombastičnih novinskih naslova o apokaliptičkim prijetnjama hrvatske ornitofaune koja je prijateljevala sa istočnim ptičurinama (rekla je moja pokojna ksenofobična tetka mandaljena da sa istoka ništa dobro ne može doći)? sjećate li se zločinačkih operacija kokošje crvene armije i galebojugokomunističke soldateske, kopnenih i vodenih prijetnji labudova-levantinaca i kosova orjunaša. sjećate se samo kako ste u tišini svoga doma strijepili od pobjesnjelih horda vrabaca i zaplotnjačkih provokacija grlica (te grlice, kad te to dohvati, ne znaš gdje ti glava, a gdje...). a tek golubovi petokolonaši, a čaplje (drvene i žive) kolaboracionističku im majku?
jutros moj križanac za kojeg je na daleko i na široko poznato kako ni u mesari ne bi pronašao kost odjednom otkrije lešinu od goluba u jednoj sporednoj gradskoj ulici. leži tako napuhani golub na sred ulice, malo podsjećajući na goluba pera iz crtića i nitko ne poduzima ništa. blažena ignorancija.
pošto sam još uvijek pod dojmom ratnih strahota, a i domovina/društvo/bozanić od mene očekuju promptno djelovanje, počnem panično nazivati brojeve 988 i 981 da me upute na dobre-ljude-veterinare koji mi mogu pomoći kako bismo izolirali goluba i rješili dvojbu je li pero neprijatelj ili ne. i tako, naivno ću ja: «znate, iz malog grada sam, šetam jutros kad oups golub, malo napuhan, znate, preplašila sam se, a i pas ima fraze, pa kome se mogu obratiti?», žena na 988 i 981 «ne postoji vam broj za prijave takvih slučajeva, evo vam broj veterinarske...» hm, više sreće drugi put. zovem glavnu veterinarsku stanicu, na drugoj strani, naravno, muk. pa zašto bi imali dežurnog službenika? pa i oni su samo ljudi! krenem na posao opterećena kako je sudbina zdravlja ljudi u mojim rukama i pod tim opterećenjem olakšam dušu prvom čovjeku na stanici. informirani domoljub me uputi na broj 112 o kojem su mediji onomad izvještavali. ponavljam brojalicu od maloprije, a sugovornik će vidno uzbuđen: «gospođo, ovo vam je bio broj za prijave ptičije gripe dok je trajala opasnost, a sada se time više ne bavimo (???), ali svejedno ćemo doći do glavnog veterinara koji će vam se javiti» što se ima meni javiti, pa jebate nisam ja možebitno bolesna? vjerujem jer je apsurdno!
nakon petnaestak minuta žena sa iritantnim glasom u maniri tajnice godine: «jeste li vi ta i ta i što ste vidjeli?». ja – borac za ljudska prava ugrožena od strane gradskih ptičurina: «jesam ,časna pionirska i vidjela sam to i to». žena: «a je li bilo drugih mrtvih ptica u blizini?» pa što je ovo? jesam li ja fucking poirot? oćete li otiske prstiju?
opet ja: «nije koliko ja znam». opet ona: «nećemo dizati paniku, golub nije ptica selica i kao takav nije mogao oboliti od ptičije gripe»nećemo dizati paniku! a tek koji ekspertni odgovor? golub nije ptica selica. a što je sa svim onim preventivnim klanjem kokoši, pataka i gusaka po slavoniji? gdje su se one selile? iz dvorišta u dvorište? je li moj porez plaća ovu kretenku od žene? je li moj porez plaća centar za krizna stanja i medicinsko/veterinarska istraživanja? pa je li uredno plaćam vodu, struju, tv pretplatu i izlazim na izbore? pa je li uredno dajem milodare u crkvi? pa jesam li pristojna na banci/pošti/uredima državne uprave? pa jesam li ukrala, lagala, prevarila, privatizirala, plesala sa vragom? nisam. e pa je li mogu dobiti neki bolji odgovor? neki suvisli odgovor koji će me umiriti. neki odgovor nakon kojeg ću impresionirano zaključiti kako u mojoj domovini i (u uvali mog djetinjstva) vrijede stručnost i znanje.
Post je objavljen 25.11.2005. u 10:11 sati.