eto, nisam više djevica (što bi se reklo virginela na ovom mom čudnom jeziku). o kakvoj to defloraciji govorim – zapitat će se neki od vas. možda.
evo odgovora: doživjela sam pravu pravcatu zabavu radnog kolektiva (usput, kako se to sada zove? organizacija, staff, radna (i udarna) zajednica firme xy, hjumanrisorse?).
za kraj turističke sezone, firma u kojoj radim, tradicionalno organizira događaj koji započne kao sasvim uglađena večera sa dva menija, skupim vinom i par noževe (za mene) viška na stolu, a završi tako da se najplahiji i najsramežljiviji ljudi kolektiva penju na stolove i pjevaju kako nije u šoldima sve.
da je jasno od početka. firma u kojoj radim mi nije maćeha. tu mi je sasvim dobro. od četrdeset ljudi kojima sam okružena, na živce mi idu svega dvije osobe što mislim da je odličan progres u nastojanju da postanem tolerantna i dobrohotna. samo mi je pijanka radnog kolektiva do ovog vikenda bila totalna nepoznanica. a i ljudi me baš ne pozivaju na svadbe. možda zato što sam tijekom adolescencije vrlo eksplicitno pokazivala što mislim o svadbama. kad bolje promislim ne pozivaju me ni na krstitke svojih malenih, ni na krizme djece, ni na babinje...hm, jedva na koji rođendan. sveta digresija.
hoću reći, dobro sam se zabavila. to što ne pijem i ne pušim je bilo apsolutno nebitno jer je dvorana bila toliko zadimljena da sam se nauživala katrana za sljedećih par godina, a alkoholne pare su učinile svoju briljantno smišljenu misiju u vidu rumenih obraščića i znojavih pazuha. ipak, djelomično čiste glave imala sam dovoljno kapaciteta za by the way opservacije:
žene su se super obukle, ali ne zbog muškaraca već zbog drugih žena. to sam zaključila po načinu na koji su izmjenivale značajne "moja torba je skuplja od tvoje" poglede. grjehu zvanom jahačke čizme bilo je teško odoljeti. muškarci (mlađi) su se obukli ležerno. pa naravno, nisu vodili svoje izabranice da im kvockaju po glavi kako su obučeni kao apsolutne seljačine. stariji muškarci (uprava) su bili odjevno odmjereni. ta (obožavam upotrijebiti ovu riječ), oni su ozbiljni stupovi naše firme.
jedna od dvije osobe koje mi idu na živce su ustvari dvije osobe (hoću reći, frajer je podvojena ličnost, ups sad znate da je muškarac, ne ide mi ova tajnovitost): po danu je on zet vrlo poznate bivše državne dužnosnice, a po noći partijaner koji koristi dim i opću halabuku da bi štipkao kolegice i častio ih gentlemenskim komentarima.
druga osoba koja mi ide na živce se ponašala vrlo dolično svojim godinama. ja sam očekivala kako ću saznati nešto sablažnjivo i kompromitirajuće o njoj, bilo što, recimo kako ću joj uletjeti u zahod dok piški i onda vidjeti da ima kožne g–string i tetovažu zdravka ćolića, ali ništa. jedna sasvim uredna (kadšto i dosadna) ličnost.
a sad o onima koji su mi super (ostalih 38). generalne opservacije idu na račun glazbe i pjevanja. kad je kolektivna zabava u pitanju, svaka glazba je dobra, a svaki intonalitet inspirativan. ma čovječe, grdović je zakon, a nakon što prođe ponoć i nakon što se žene pretvore u pijane bundeve, i «moja hercegovina» je odlična.
i direktor je (samo) čovjek. kada mu zasviraju na uho i on ustaje, «skida» svoju direktorsku masku i postaje jedan od nas (samo sa užasno aritmičnim plesom)-simpatični smrtnik. po odjelima u firmi, zaključci su sljedeći: logistika je najbučnija – prave party-zvjerke, odjel romanskih jezika - sukladno svojoj vokaciji temperamentni i vični zabavi, germanski odjel i odjel skandinavskih zemalja – odmjereni sa stilom, a britanski odjel – više sfere – koga prime u svoju ekipu, dobro mu je.
no krunska opservacija se odnosi na osobu iz uprave koja je svojim ponašanjem pokazala zašto je na mjestu na kojem jest. bravo, on! ipak se austrijski geni ne mogu tek tako zanemarit.
a ja i moje trebe, pa sad, kad si u rimu, ponašaj se kao rimljanin.
Post je objavljen 14.11.2005. u 13:22 sati.