malavita

smatram se donekle prilagodljivom ženkom. ne opterećuju me neki austro-ugarski kompleksi života po špagu, urednosti, ekspeditivnosti i ažurnosti (makar bi neki prijatelji sleš kolege sleš bivše kolege imali što za protu argumentirati na ovo). stan mi ne izgleda kao apoteka a ponekad se odjenem neprikladno mjestu vremenu i čovjeku. važni dokumenti u kompjuteru mi nisu spremljeni u foldere i pod foldere koji su posloženi germanskom pedanterijom i logikom, ali neke pojave ili oblici so called ljudskog života na zemlji me znaju (jako) iznervirati.

recimo situacija iz recentnije obiteljske povijesti (dogodilo se u ponedjeljak). zakon od najdražeg, koji usput rečeno sve moje neurednosti nalazi (još uvijek) simpatičnim a kod drugih užasno iritirajućim, je prije četiri tjedna obnovio policu osiguranja na autu. kako isti taj zakon od najdražeg putuje u subotu postalo je kristalno razvidno da polica još uvijek nije ni dotaknula poštansko sanduče. nakon verbale eksplozije u vidu zavidno ukomponiranih psovki usljedila je specjalno isplanirana potraga za policom (ulicama moga grada, trubaduri ...) koja mu treba za nedajbože na putu. i sad taj ti moj najdraži i privatni purger, uglađen (stara škola, ljubim ruke i «tko pjeva zlo ne misli» maniri) i šarmantan ode do osiguravajućeg društva gdje mu neka manekenka sleš voditeljica sleš donatela versace koja slučajno radi u euroherza dok je ne primjete i iskoriste njene potencijale, nonšalantno odgovori: «gosparu, pa đe je preša. ako vam polica nije došla, doći će» hm, koji zen pristup, a mora se priznati i zajebano sofistički – ako nije došla, doći će. zajebano, brate! na to će moj zakon od najdražeg i privatni purger: «ali u ugovoru stoji da polica dolazi na kućnu adresu nakon sedam dana», na što će manekenka, voditeljica i buduća glumica sapunice ljubav u zaleđu (novopronađena kćer one kosmate hippi mame nade koja uvijek za muža ima prijatelja svoje ljubavi iz mladosti (!)) «ajme, gosparu, pa to vam samo tako piše.» dobro, oduvijek mi je bilo pomalo strano misliti kako naš narod u slovu zakona vidi neki kriterij po kojem bi se možda i ponekad trebao ponašati, ali ovo «tovamsamotakopiše» je bilo previše.
pošto svaki uglađeni i šarmantni privatni purger može trpit do jedne razine a onda se snagom svog dubokog basa pretvara u balkanskog rmpaliju (najjača srpska riječ svih vremena) i prijeti svima oko sebe, teleći pogled od žene se malo protresla i otišla pronaći kolegu koji će pomoći mom (neka mu dragi Bog bude na pomoći) napaćenom mužu. ali gle, ironije li slatke. kolega koji rješava reklamacije nije na poslu. a gdje je? na bolovanju, na godišnjem, spašava svijet od gladi, volontira u staračkom domu? ma ne, on je samo na čas otišao do doktora po nalaze vratit će se do podne (radnja se događala oko 9:30). pa zemljo jadna, smiješna i tužna u isti mah.

je li vam moram reći da nismo rješili ništa. ali ako netko od vas slučajno dođe u ovaj (naravno) najljepši grad na svijetu i treba, recimo HAK. e pa on vam se nalazi u staroj auto školi na prvom katu. HAK je ustvari jedna žena koji ima stol i stolicu i neke papire, a dio zida na kojem je pisalo da je to ured HAK-a se urušio.