Haiku
|
Sax. Živa Legenda. Sexy Chi. Tri broja telefona. Eci.Peci.Pec. |
nadnevak 30.12.2006., (subota)
Haiku
nadnevak 29.12.2006., (petak)
Macho žena ili?
|
Danas mi sve ide na živce, mislim večeras...neki dan sam napisala super post i spremila ga za aktivaciju danas, ali ukinula sam ga, možda vidi bolje dane, neznam zašto, samo onako, ovaj blog iovako imam za svoje osobne pizdarije. Bilo je sve super, zaljubila sam se do ušiju, i malo mi je išla na živce situacija iz koje nemogu izaći, lijepo sam se provodila ovih dana, družila s dragim ljudima, šunjala okolo, uživala u životu i sve po p.s.-u...i onda me danas, nakon veselog dana provedenog s jednom dragom blogericom na jednom super mjestu i susreta s frendicom koja mi puno fali, nakon tog svega, moje me dvije najboje frendice tako dotuku sa svojim argumentima...i sada cvilim ko malo dijete. Mrzim samosaželjenje i mrzim kad to radim, a to radim jako često. Mrzim kad me plaši bodućnost, a ja sam kriva za to kakva će ispasti. Bojim se onoga u što ću sama sebe dovesti. Dovesti samo zato što pristupam stvarima s linijom manjeg otpora, što pristupam ljudim baš na taj način, jadan način...i mrzim se zbog toga. Kad neznam drugačije. Voljela bih biti macho žena kakve su mnoge oko mene, ali nisam to, nikako, daleko sam o toga, i zato se bojim da ću zbog toga za 10 godina biti baš na ovom istom mjestu, sama, jadna, bez para i da ću se voljeti još manje nego se sada volim. Postoji li manje? Mrzim pisati postove u suzama, a takvih je mnogo u zadnje vrijeme, izmjenjuju se loš-dobar, euforičan-depresivan. Mada je potonjih mnogo više, zato što kad sam sretna nemam potrebe pisati ovdje, nemam potrebe dolaziti i djeliti to sa svima, imam potrebe samo uživati u tome. I u ovom trenu mogu jedino sa smješkom gledati na te sretne trenutke jer znam da će se ponoviti već sutra ujutro kada odpavam, naravno da od toga polazim, u globalu mi je život mio, i uživam u njemu i baš zato se razlikujem od nekih ljudi koji se sa svojim odustajenjem od života nađoše ovdje na ovom blogu kao tema u zadnjih mjesec dana. Ali isto tako znam da bi mi život mogao biti još ljepši ako neke stvari promjenim, ali ja pristupam tako životu od kad za sebe znam i teško mi je uopće zamisliti situaciju da ću možda drugačije misliti. Moje dvije najbolje frendice su "uletnjakuše" (tu sam riječ večeras proizvela), obje su uletile svojim muškarcima, jedna je već u braku i majka je jednog od muškaraca koji će uvijek imati mjesto u mom srcu (za sada su tri - tata, brat i Dominik), a druga se večeras nakon našeg razgovora i službeno zaručila. Njih dvije se uvijek jako dobro slože kad su skupa da bi mene izludile, i počeci zajedničkog druženja im idu vrlo dobro...našle su dodirnu točku - mene maltretirati; mada imaju mnogo drugih zajedničkih. I tako biješe i danas, i nikako ih nemogu uvjeriti da je nisam uletnjakuša i da ja nikada, ali dobro me slušajte, N I K A D A neću uletiti tipu da mi se sviđa. A možda bih trebala, vjerujem da bih, trebala pokrenuti ako nešto želim. Trebala bi prestati stajati iza zida i škicati, nego srušiti zid i iskreno reći pa kud puklo da puklo...ali onda je problem što nema više zida iza kojeg se mogu sakriti, ili mišje rupe u koju se mogu uvući...i nikamo se nemogu sakriti od svoje blamaže. I znam da nema smisla ovako pričati, i tata me na to posjetio maloprije kad mi je rekao da nema smisla da perući suđe za sudoperom vičem kako nigdje nema jakni u mojoj veličini...druga tema... ali to sam ja... Kada se nečega bojim, kada se od nečega želim obraniti ja umjesto da pokušam ja to niti ne činim. Imam 24g i često se upitam što radim u subotu navečer kod kuće presvlačeći posteljinu ili perući kupaonicu...umjesto da idem van...lakše je reći da su sva mjesta za izlazak glupa i prepuna sponzoruša koje me bediraju. Ne pokazujem tipovima za koje sam zainteresirana da mi se sviđaju, lakše je tu pred kompom cviliti da sam preružna da bi me netko primjetio. Ne idem kupovati ništa za obući, lakše je reći da nema veličine i plakati od jada nego biti u novom i toplom. I taman kada nekaj odlučim...poljuljaju mi se želje...jer i sama shvaćam da nema smisla maštati i lagati samu sebe...da me netko tako laže kao što si sama činim, nebi se s tom osobom družila...ali ponekad mi je lakše tako, zatvoriti se u svoju malu kućicu, zagrliti plišanog medu i misliti kako je sve ružičasto...te ne raditi ništa da bih postigla ono što želim biti...osoba bez kompleksa...macho žena... Neki dan sam pak u glavi imala misao da ću se posvetiti faxu i poslu i da neću više nikada misliti na ljubav...jer lakše je tako...za 10,20g reći da nisam imala sreće u ljubavi ili da sam se posvetila karijeri...nego...reći iskreno nekome što mi je u srcu i biti za promjenu sretna... Nisam uletnjakuša...i bojim se to biti... |
nadnevak 24.12.2006., (nedjelja)
|
Dragi moji blogeri, i svi prijatelji koji me potajno čitate. Daje se na znanje: SRETAN VAM BOŽIĆ! Obilje mira i blagostanja, životne radost, ljubavi i zajedništva nekad vam Isus donese u vaše živote i ovoga prosinca, kako bi što ljepše mogli provesti vrijeme do slijedećeg :-)  Jedan brzi KLIK za raspjevani Božić Puno vas voli vaša Chi! |
nadnevak 23.12.2006., (subota)
Ne obazirite se...histerija...
|
Hoćeš se igrati? OK, onda ćemo se igrati. Nema problema. |
nadnevak 22.12.2006., (petak)
Čežnja
|
Danas se osjećam...čudno...trebala bih biti sretna zbog uspješne ispovjedi, lijepog druženja s frendicom, prekrasnog grada, domjenka sa zanimljivim ljudima, poklona koji sam dobila od istih, te novog mobitela kaj je tata kupio meni i bratu... Trebala bih biti sretna zbog tih sitnih stvari što nam mogu uljepšati život, slučajnih susreta u tramvaju i poruka na mobitelu...zbog druženja s bratom makar zbog čekanja u redu...zbog svega...što mi inače život čini ljepšim... Ali ipak nisam sretna...fali mi ono nešto da budem nasmješena...možda je od umora a možda od čežnje...koja me često uhvati u ovo doba. I neznam što mi je, najrađe bi ležala sklupčana u krevetu i maštala...o Njemu... I stalno vrtim ovu pjesmu...KLIK Ponovno se vratio u moj život, mada nikad nismo ništa imali, uvijek mi se motao po mislima, i već sam o njemu pisala, a sada, sada se ponovno vratio na velika vrata u moj život, mada nikada iz njega nije niti otišao, ipak moram priznati da ga je Berni na jedan dan izgurao sasvim van... Sjećate li se Vrabca na grani? Sad je za mene već postao Slavuj...i najgore je od svega što znam da neke stvari namjerno radi...a ja više neznam kako da igram svoju igru... Neki dan mi je došlo da ga pred svima uhvatim i poljubim...i nemogu si pomoći što mi ne izlazi iz glave...mali moj... Grrrrr, ljuta sam na sebe, na sve, na njega, na osjećaje, na nemoć, na komplekse, na izluđivanje, na osmijehe, na prijateljstvo...na situaciju koju neznam okrenuti u svoju korist... A svjesna sam da bilo tko poželi biti dijelom mog života, i da se u tog nekog trećeg i zaljubim, nebih mogla zatomiti osjećaje kada njega vidim, a vidim ga često, nebi mogla biti hladna kada s njim pričam, a pričam često...i sve češće... I zbog njega mi je Berni tako brzo izašao iz glave i ne želim ga više, uopće i nikako...mada sam se samo prije mjesec dana mogla kunuti na ljubav. Sretna sam zbog zaljubljenosti, ali opet pomalo tužna jer znam da ništa neću poduzeti, a znam da ni on neće, a lažem mu, lažem mu sa svojim prijateljskim nastupom... Možda bih trebala skupiti hrabrosti i bubnuti pa ostati živa, jer najgore što se može dogoditi je da me odbije, neće me ocrniti ni posramiti jer nije takav, a bome nemože me ni ubiti...a nemam što izgubiti... Osim ovo malo ponosa...i dobrog društva koje imam u njemu... A pak s druge strane, ne želim pokvariti stvari kao što sam sa Bernijem pokvarila... Najbolje bi bilo da odspavam komad vremena...baš kao i u ovoj pjesmi za njega napisanoj davno...predavno...a kao da je jučer bilo....Sviraj (klikni) Pusam |
nadnevak 21.12.2006., (četvrtak)
Beč i Bratislava
|
Znam da sam već dosadna. I zato evo vam ga sad :-) Beč i Bratislava...u par sličica i kojoj natuknici. Beč me nije posebno oduševio, prekrasan grad, prekrasne zgrade ali već vidjela, nije se puno promjenilo od kada sam zadnji put tam bila prije 10 godina, ja sam kao valjda mislila da će se zgrade pretransformirati :-) Puno ljudi, ali ipak mi se svidio taj štimung i Božićni muving. Hajde krenuti od prve postaje...ne, nisam mislila na Slovenija Zahod (ne mislim na granicni prijelaz jer smo išli na drugi, nego na pravi zahod), niti na Landzeit i Keisermelanš koji sam popila za dobro jutro...nego...  Prvo odredište u Beču, iskrcavanje na glavnom sajmu na nekom trgu kaj nosi naziv Marije Terezije. Odmah na početku upozoravam da neznam beknut švabski i ne pada mi na pamet pamtiti točne nazive nijednog odredišta. A onda štenja po gradu uz iskusnu vodičicu koju moram nahvaliti, ali zbilja volim vodiče koji istraže i neke nepoznate svari o gradovima pa ispričaju, daju neki poseban štih tom izletu. A oduševila se...  ispred Parlamenta... Ne možete ne primjetiti milijun kočija koje kruže po Ringu, po dijelu Beča posebno zanimljivim turistima. Vožnja kočijom košta 100€. Dakle, uobičajeno parkiralište:  Lili me posjetila na nešto što sam davno učila u školi...da svaki spomenik nekom junaku svojim izgledom i pozicijom otkriva sudbinu tog koga predstavlja. Naime, konj na kojem vojskovođa sjedi svojim stavom otkiva što se u bitci dogodilo. Ako konj stoji samo na dvije noge, dakle na dvije je propet, to znači da je taj vojnik pogunuo u toj bitci, ako ima sam jednu nogu podignutu to znači da je vojnik ranjen u toj bici i da je umro kasnije od posljedica ranjavanja. A ako stoji na sve 4 znači da je vojnik umro prirodnom smrću. Ovom je jdaniku sudbina poznata...  Sjećate li se kako stoji konj Bana Jelačića na Trgu? A Kralja Tomislava? Prvi put sam se posramila svoga Grada, svoga Grada koji bi htio biti Metropola...Metropola ukrašena u rangu s drugima...  To ti ja zovem luster! Uopće ne želim znati koliko je to koštalo, ako su naši ukrasi koštali 6 milijuna kuna! I za kraj prestavljanja Beča, najimpresivnija građevina i meni najdraža, te s njom i gužva u prvom planu :-)  Nakon što smo čekali 1h autobus da nas pokupi, jer je upao u groznu gužvu, dragi moji pola se Zagreba preselilo u Beč taj dan, a tek o Slovencima i Česima da ne pričam, krenuli smo pravac Bratislave. Nakon smještaja u hotel koji me oduševio krenuli smo na večeru u vinariju u centru Bratislave. Na kojoj sam se skompala s nekim penzićkama i napila crnog vina za samo 2,5€... penzićke rulez! Bila sam u tom gradu prije 3 godine, i mogu reći da se dosta obnovio i promjenio, ali i dalje mi je totalno neintersantan. Sad ćete reći da je meni sve bezveze, nije naravno, naravno da sam oduševljena jer je ljepše nego prije 3 godine, ali Bratislava je jedan od gradova koje je itekako označilo doba SSSRa i još uvijek, svuda osim u najstrožem centru, Bratislava izgleda kao da je zaspala u tom vremenu. Do prije tri godine, njihov glavni shoping centar u centru (imaju i jedan nalik King krossu) izgledao je npr. ovako Robna-kuća-u-Vukovaru-nakon-oslobođenja-1995 a sada to već liči na Namu na Kvatriću. I ulice su pomalo obnovljene, i fasade, mada se još na mnogim zgradam u najužem centru vidi da su korigirane iz baroknih u "nešto", a pogotovo kada dođete pred dvorac u kojem su krunjeni Austrougarski carevi, i to svi redom, dvorac koji je upropastila vojska i koji je koliko impozatan toliko i sramotan, nažalost. Mada ima svoju dugu povjest, mada su Hasburgovci jako voljeli Bratislavu, jako je malo izgrađena u to vrijeme, i da to nije bio slučaj, tome gradu ni Dunav nebi pomogao u turizmu. A Dunav zbilja spašava stvar. Redom...noćne slike, zgrada opere...  Spomenik uličnom zabavljaču...ima ih nekoliko u raznim pozicijama, ali nisam nažalost imala više mjesta na kartici :-(  Moje sreća nije mogla biti veća kada je počeo padati prvi snijeg koji sam doživjela ove zime :-)  Evo dokaza  A sada, nedjelja, razgled grada, krenuli smo od dvorca koji sam spomenula... Za početak... Odvalila sam se na...  Pogled prekrasan, mada kratkog dosega...vjerujem da je očaravajući kada je vedro.  Dvorac...   Dvorac je sada uređen u muzej, osim stalnog postava, imaju i druge izložbe pa smo za 1.5 € pregledali i izložbu Japanske kulture, a i izložbu namještaja i pokućanstva što je sačuvano od izvornog dvorca... Imate jedinstvenu priliku vidjeti Chi na slici...gledajte pažljivo...Chi izlazi iz anonimnosti  I jeste li u šoku? Sigurno ste opčarani! I kao za kraj, jedna sličica koja prikazuje nešto što ste zalužili svi vi, a u Bratislavi predstavlja put kojem su išli krunjeni kraljevi, nakon što su dali zavjete u Katedrali, išli su u procesiji ulicama do franjevačke crkve gdje su dobili kraljevsko žezlo, a njega su primali baš kod franjvaca kako bi se zavjetovali na siromaštvo i odanost narodu (jeah right).  Da sad idem opisivati zašto Bratislava ima 10 puta bolje Božićne sajmove od Beča i naravno Zagreba, mislim da bi pisala ovo još pol sata. Chi se baš lijepo zabavila i bila bi jako sretna kada bi ponovila isto samo po ljepšem vremenu! ****UpDate**** Aktualno Chi raspoloženje |
nadnevak 18.12.2006., (ponedjeljak)
Di je bila Chi? + POZIV
|
Dragi moji kako je meni ovaj vikend bilo lijepooooo :-) Zvala u petak navečer frendica s ponudom da idem s njom na dvodnevni izlet BEČ - BRATISLAVA. I šta će Chi nego odmah provjeriti dali putovnica još uvijek vrijedi, i vrijedila je! Pa što mislite gdje sam onda ja bila? Put je bio for free, jer sam dobila mjesto koje je valjda netko otkazao u zadnji čas, kaj ja znam, tako da je turistički pratitelj mogao povesti nekog svog :-) Kako Lili ima par poznanika koje može nazvati tako kasno a da je neće baš gledati kao luđakinju, tako sam i naravno ja bila među njima. Problem je jedino bilo u tome kaj kune nisam imala, ali eto imam ja dobre prijetelje od kojih mogu posuditi nekaj sitno eura i to je bilo dovoljno :-) Tako da sam se preporučila za ubuduće isto tako, uvijek ima nešto za jesti, i nađe se 10ak eura da me pas ne popiša :-) Bolje da se dogodilo tako jer da sam imala više od 4h za spremiti se do polaska, već bi si ja nešto smislila da odustanem... E sada, u nastavku teksta neće biti o Beču, a ni o Bratislavi, to će biti za koji dan, jer danas ostavljam poziv na H-epicentar i nadam se da ćete vi Zagrepčani malo svratiti do Šalete. Od srijede već imam pripremljeno nekoliko tema, slikice s puta i nove informaciones o odnosima Chi - muškarci (ovaj put onima koji nisi samodestruktivni, bar ne javno). Pusam... i skrolaj dalje :-)  |
nadnevak 14.12.2006., (četvrtak)
Muškarci i način nošenja s životom
|
Evo sjedim pred kompom, prije 2 sata s milijun ideja i frustracija koje sam željela ovdje napisati, a sada, potpuno smirena i normalna nakon duge mirisne kupke, mada mi ni ona Chi nije bila mrska. Zbilja nije bilo smisla više da čitate kako moj pas ima mengu, pitam se kako bi meni bilo da ona proširi gradom priču o tome kako se ja ponašam kada imam mengu...mislim da bi me psi po gradu čudno gledali i obilazili u širokom krugu. A pogotovo kada je Sadako počeo pričati o mačkama i plodnim vodama...red je bilo da okrenemo ploču. U 5.23h stiže poruka "Danas ću se ubit. Potpis autora poruke." Nije bio Bernard, već jedan prijatelj, poznanik... Poslala čovjeku neku poticajnu poruku, onako ko iz topa, puno poticanih napisah i poslah pravac dojče mobilne mreže u zadnjih par mjeseci pa mi je to već ko za dobro jutro. Po sistemu "Kad te ja u pola noći probudim ti moraš znati koji je korjen iz 673. Naravno da to nije bilo sve što sam napravila jer nisam mogla zaspati neko vrijeme, ali eto, nije to baš doba za zvati okolo i pravit uzbunu, reko, lezi natrag i probudi se za 2 sata. Spremala se u grad i zvala čovjeka, ne javlja se, nakon nekog vremena je teta na automatu počela pričati kako je osoba isključila mobilni telefon il tako nešto... Tad sam zbilja napravila frku...a pogotovo kada se ispostavilo da je samo meni poslao od zajedničkih poznanika. Đe me nađe...valjda zato što sam na njegovu nedavnu izjavu da mu se život ruši jedina reagirala...neznam... Smatram tako nešto koliko teretom toliko i privilegijom, jer me eto prepoznao kao osobu koja brine...neznam...neću ulaziti u to... Nego, zvanje na mobitele, na posao, kući, neke ljude koji ga još znaju, nitko nigdje nema pojam gdje je, nigdje njega... Da bi na kraju, nakon već misli da se ubio, frendica otišla u pauzi predavanja na njegov posao i tamo ga osobno uspjela pronaći, agonija je trajala do 14h... Onda razgovor, priče o tome zašto, kako i čemu, savjeti, poticajni razgovori i sve što priliči toj situaciji, i nekako smo došli do konsenzusa da nema smisla ubiti se, ima vremena za to... To sve skupa traje, jer tolike su ozbiljne situacije u kojima se ljudi nađu da se nemože rješiti jednim razgovorom, ali može se početi. Nadam se da će se nekako stvari iješiti i to vrlo brzo, jer nitko nije zaslužio naći se u situaciji da se želi ubiti. No dobro, ja to definitivno nikako ne odobravam, ljudi se moraju znati naučiti nositi sa svojim problemima, ma koliko teški i zastrašujući bili, problemi a ne ljudi, mada mogu sa sigurnošću reći da se nisam još našla s mišlju da želim skončati svoj život, ali rekoh već davnih dana da sam rekla da sam na neki način "zaštićena". Naslov ove moje "natuknice" sadrži riječ muškarac... Razmišljala sam mnogo o tome ovih dana, i zaljučila da se muškarci, iako se od njih očekuje suprotno, teže nose sa svojim problemima i češće pribježu tako drastičnim rješenjima. Da potkrijepimo tvrdnju: Iz REGISTRA IZVRŠENIH SAMOUBOJSTAVA HRVATSKE u razdoblju od 1990.g. - 2005.g. izvlačim podatak da se omjer samoubojstava u muškaraca i žena kretao se u rasponu od 2,2 do 3,5:1. Od muškaraca se očekuje da budu jaki, ne smiju plakati i javno iznositi svoje osjećaje i probleme. Društvenoje prihvatljivo da izneseni problemi budu u rangu "Izgubio sam na kladionici!" ili "Imao sam sudar!", o tome kako se osjaćaju u trenu sudara ili gubljenja velikog iznosa love nikako se ne govori. Uzela sam tu banalne primjere, ali to se nekako svodi na površne veze među ljudima. U muškarčevu dušu može ući samo mama i to do trena kada on ne uđe u pubertet (a tada dakle oš nije muškarac već dijete) ili žena kada se zatvore sva vrata i upali mrak u svijetu oko njih... A što se događa s onima koje vlastite mame i žene sputavaju u iznošenju njihovih problema? Oni kada se nađu u nevolji, doslovno pucaju po šavovima, kreću u vanjsku agresiju ili pak u unutarnju...što kao krajnji rezultat može biti samoubojstvo. Dok žene, žene šizde, žene plaću, idu na razgovore s prijateljicama, kod doktora i psihijatra, žene piju tablete na smirenje ili se jednostavno vade na PMS... Da skratim priču, ja smatram da je vrlo bitno da u našim svakodnevnim životima imamo osobe kojima se možemo povjeriti, nekoga s kime možemo ventilirati svoje svakodnevne događaje i probleme. Ne kažem da to muškarcima nije dostupno, ali su ipak ograničeni u društvenim očekivanjima koja su im nametnuta. A činjenica da su u mnogim stvarima gore maze od žena neću niti pričati, pa se na svaki malo veći problem stiltaju i neznaju šta će i kako. Ma tok misli mi je stao s pogledom na krevet pa odoh spavati...temu nastavljamo uskoro. |
nadnevak 10.12.2006., (nedjelja)
Bubin PMS
|
Dosadno mi je, za poludit :-) A imam posla ko u priči, glupi računi i sve to, idem za koji dan u servis koji nam vodi financije pa moram srediti sve da bude super, cakup pakum, pa da se slučajno ne obrukam. Ma znam da neću već sam se izvježbala u tome, ali malo je drugačije voditi financije maloj udruzi nego velikoj, i malo je drugačije voditi ručno nego kompjuterski, sve se to svede na isto, ali kad ti printer ispljune sve gotovo kaj si unio unutra to je lakše 100 puta :-) Kenjam sad, zato kaj neznam što bih pisala, a baš mi se piše. Danas sam spavala do pola 1, neznam što mi je bilo, u biti svima nam je bilo, i moji su začorili do 11h, što se ne događa nikada jer je Buba već u šetnji oko 7, 8h... Buba ima mengu. Jučer je dobila. I točno se ponaša onako uobičajeno za tu situaciju. Ima PMS i sve kaj ide s njim. Sjedi na jednom mjestu, i nekako je tužna, nujna, kaj ja znam, ne igra se s burazom, ništa, inače je ljenčina, ali sad se stvarno da je u šoku, ali već će za koji dan biti sve ok i zvrnjat će po kući ko da joj nije ništa. Neznam dali pse to boli, ili je samo tužna kaj mora imati gaće na sebi. Stavili smo joj uložak i roze gaće, presmješna je. Inače ima i plave, i neke posebne, kupljene baš za to u pet shopu, ali ove su baš onako fensi :-) Kad se sjetim kako je neki dan sve žive ganjala po kući i buraza grizla ko mahnita, inače se tako igraju, ali mislim si, to je sigurno bilo pod utjecajem nadolazečeg ciklusa. I onda neće jesti hranu koju joj daš, samo bi slatko jela, ili dobivala kekse za nagradu...jede ona ko luda, ali baš mi se nakako činilo da joj nije baš zadnjih par dana bila ok njezina hrana...pa pravo je žensko, nema šta. Ja bi htjela da imamo male pese ali nećemo je dati pariti jer nemamo mjesta u stanu za još tri pesa, nismo ni Laru (hrvatska ovčarka koju smo imali do prije 4 godine) dali pariti, pa je na kraju imala hormonske probleme zbog toga, a nismo je niti sterilizirali ili kak se to već zove... A baš bi super bilo imati malu Bubinu djecu, ionako ih može okotiti 3, 4, pa bi ih lako podjelili kada za to dođe vrijeme. No dobro, neću maštati, kad je to ionako samo jedan dio veselja, mislim da bi poludila da mi 3 mala štenca pišaju po sobi...dakle, rađe imam nepopišan tepih :-) Idem sad biti korisna...vani fuj vrijeme, taman za Balaševića, na pustim neki house mislim da bi na kraju dana bila nabrijana od ritma i računanja... Balaš rulez |
nadnevak 07.12.2006., (četvrtak)
Puno svega i svačega
|
Hvala vam na vašoj podršci, zbilja puno znači, pogotovo u trenu kada sam razgovarala sinoć s njim ponovno, da mu kažem svoje stajalište, osjećaje kojih više nema i tako to. Ipak je bilo u redu da porazgovaramo od tome. Najzanimljivije je to da nikad nisam bila mirnije nego danas, i to nije ono zatišje prije emocionalne bure, to je jednostavno tako... Da ublažimo situaciju, dogovorili smo se da ćemo ostati prijatelji, onako kako smo bili prije nego smo počeli biti nešto više...jer mislim da je to ono što on treba od mene i cijelo vrijeme dobiva, prijateljsku podršku, na to mogu pristati, ali na ništa više od toga. Eto, ja smatram da je ovo gotova stvar, za sada i za u buduće...i sretna sam što sam to uspjela zaustaviti prije nego se rasplamsa u još veću agoniju... A osim toga počinjem se sviđati sama sebi sve više jer se pokrećem u zastupanju svojih želje i potreba, juhuuu, Chi misli malo i na sebe napokon :-) Mislim da nebi vi mislili da sam ja sad tu neka pekmezača, naravno da svi, pa tako i ja imamo dozu sebičnosti, dok je ona zdrava ne nazivamo je tako, već borbom za svoja prava, e pa, Chi se napokon bori za svoja prava, želje i uvjerenja, i potrudit će se da ne postane malo razmaženo derište. Mala nemogu više postati, ali ovo drugo...mada mi ni to nije takav bauk, htjela bih sve isprobati u životu, pa i biti razmažena bar na 5 min, pa da vidim zašto je to tako privlačno. Nego, moram vam se pohvaliti ako već sad neznate, Chi vam je izašla na naslovnici, i uopće nije cool od mene, a bome ni almost cool, što se hvalim. Ali baš me briga kaj ćete misliti, kad sam vidjela da sam na naslovnici otrčala sam odmah u dnevni boravak burazu priopčiti sretnu vijest. Hm, nije važno što je ime bilo malo krivo napisano, i kaj nije neki post baš 100% mojih ruku djelo nego prepisani citati iz Coelhove knjige, ali nitko nemože reći da nisam odvojila dosta vremena da to sve prepišem :-) Juhuuu! Samo sam sad skužila da ovaj dizajn nije baš najzahvalniji za ostavljanje linkova na post iliti kako se to zove "Permalinka" jer ne baca na post nego na cijelu arhivu, ali dobro, ako se nekim slučajem počne događati da mi to češće bude trebalo nešto ćemo smisliti. Ne, ne brinite nisam se umislila :-) Taština je varljiva stvar, ali davno sam ja nju zatvorila u podrum, ne dajemo joj ništa za jesti i piti, nekako sam gruba prema njoj, poput zlostavljača, ali to se zove krajnja nužda ili nužna obrana da ona mene nebi satrala sa svojim glupim hvalisanjem. Danas sam bila posebno opuštena i sretna, dali od umora ili od vremena, ili samo od sebe, neznam, jednostavno sam bila drugačija nego u zadnjih par dana, nije euforija, jednostavno je opuštenost. Od ranog jutra sa svojim dragim kolegicama na radionicama za djecu, po područnim školama (u daljenm tekstu PŠ) Velike Gorice, 4 odrađene, mislile smo da ćemo crknuti ali smo baš nekako bez problema sve odradile i bile opuštene do kraja, možda su i sama djeca kriva za to. Da definitivno jesu, djeca iz malih sredina, iz seoskih okruženja znaju poštovati svoje učitelje i profesore, isto tako znaju poštovati sve goste koji im dođu u razred. Razredi su puno manji i očito se vidi da se sa svima njima radi i individualno i da se učiteljice i učitelji (ima i njih) brinu o toj djeci. Bilo je nevjerojatno iskustvo ići od jedne PŠ do druge, 30min vremena od jedne radionice do druge, ali opet imali smo vremena malo vidjeti okoliš, upoznati se s učiteljima bar na tren, popiti kavicu i pojesti koji kolač, super. Ja sam bila oduševljena izgledom tih škola. Naime, sve područne škole u kojima sam do sada bila, a bilo ih je oko 7-8 do sada, smještene su u starim zgradama, godište 1890 - 1915 otprilike, sve su derutne i teško primjerene za to čemu služe, ali nekako izdržavaju sve generacije djece. Obnavljaju ih s godinama i drže pod kontrolom, ali jadno je to što djeca moraju u takvim uvjetima učiti, ali ipak uvjeti su im možda i mrvicu bolji nego što izgledaju. Prva 4 razreda škole, 4 učiteljice ili ponegdje i samo 2 jer se radio o kombiniranim razredima (1. i 3., te 2. i 4. zajedno u učionici), malo djece, svi se poznaju, atmosfera je domaća i uvelike drugačija nego u velikim školama. S njima je puno lakše raditi jer djeca prate, slušaju, odgovaraju i sudjeluju u radu, isto tako se vidi da imaju već usađena ispravna gledaja na život, da znaju što je pravilno a što nije. To sam primjetila u mnogim razredima, da se s njima zbilja radi, ali djeca u PŠ mi se čine drugačija. Problem je samo kada oni nakon 4. razreda moraju u matičnu veliku školu u razrednu nastavu, pomješaju se svi i tu počinje veliki šok za njih, puno djece, bulling, pa čak i zvona koja određuju kraj školskog sata koje oni u PŠ nemaju nego rade uvijek po svom tempu...i onda, drugačija sredina, veći problemi, i možda se izgube sve one dobre navike koje su imali do tada, ali opet, sigurno nešto ostane kad se već u startu ne ponašaju nasilnički, bahato i bezobrezno. E sad s čime sam se ja oduševljavala? Neznam točno, oduševile su me zgrade, stare a opet izdržljive, spomenici kulture u koje su strpali škole, ali spomenici koji već stoljeće, a neke i više, primaju djecu u svoje prostore. Ponegdje se mogu vidjeti prvi izvorni ukrasi, na vratima ili na fasadama, a na mnogima piše "Pučka škola", ništa posebno, ali kako je moja kolegica rekla, oduševljavaju me male stvari i baš mi je drago zbog toga... Plan mi je kada budem vozila jednom (kad odrastem i položim vozački) odvesti se tamo, u jednom mjesto imenom Veleševac, na jezero kraj kojega je smještena škola, a s druge strane i neka posebno lijepa crkva, i prošetati krajolikom, koliko siromašnim toliko i bogatim, diviti se turopoljskim kućama i uživati na suncu daleko od vreve a opet tako blizu... Ovdje sam napisala tu svoju želju tako da je se sjetim jednom kad budem čitala ove škrabotine... ako ste plavuša kao ja...najbolje je ići prema onoj...budale pamte a pametni pišu :-) Idem vas sad čitati :-) Pusam |
nadnevak 05.12.2006., (utorak)
Kraj prve "veze"
|
Danas umorna ko pas, u jednom trenu nisam znala dali mi se vrti u glavi ili pod nogama, ili oboje... Spasila me čokolada i prežderavanje sendičem od mortadele (inače fuuuuj) i krumpir salate u 20:45...jako dobro, jako pohvalno...jel... Imam i zalihu neke tamo čokolade u obliku Sv. Nikole, sad kad se na to bacim...njam... Danas sam službeno odlučila reći Berniju auf Wiedersehen... Ipak se čini da su moja inzistiranja i strahovi da se ne udaljimo jedno od drugog u protekla 3 tjedna koliko je prošlo od kad je otišao, urodila plodom. Kažu ljudi daleko od očiju, daleko od srca, a ja mislim da, pogotovo kada u 3 tjedna vaše druženje izgleda otprilike ovako... Chi: Haj dušo, kako si? Hoćemo li se čuti uskoro ovih dana? B: Meni je sve scheisse Chi, ja ću se ubiti. Chi: Nemoj ljubavi, tvoj zivot je pre vrijedan za to... Prođe 3h. Chi: Berni dragi, molim te javi mi se, nemoj da se bojim. Prođe 2h. Chi: Nemam više kn na mobu, pa bih zato bar voljela da mi na pišeš kako si, što se događa s tobom, bojim se pomalo... Prođe 1h. Chi: Berni? Prođe 5h. B: Nisam dobro Chi, sve je sranje. Samo mi obećaj jedno, da me nećeš zaboraviti kada odem iz života. Chi: Obećat ću ti ako ti meni obećaš da mi nećeš slomiti srce i otić iz života. Nemoj ljubavi, molim te nazovi me da porazgovaramo. Chi:..... Chi:.... B: Ubit ću se. Chi:.... Chi:... Chi:... Bla. Naravno da to nije bilo baš tako jednostavno, ali svodi se na isto, kada nekome toliko pružaš, moliš, kumiš, sipaš komplimente koje neznaš ni sama gdje pronalaziš, već više od jada neznaš što da kažeš i slično. I onda nakon 2 tjedna, i niti jednog pozitivnog smsa, nakon tu i tamo kojeg maila, uslijedi poziv, poziv koji traje 20min, samo zato što ti moliš da toliko dugo ostane na telefonu... Ne volim ga, ne mogu ga voljeti kada ga ne poznajem, ne volim ono što poznajem, nemogu ja to više...nemogu. Rekao je da mu dam vremena da se sredi, i na kraju došao jučer prvi put u ova 3 tjedna na chat, i kada mu se nisam javila na sms da nemogu doći, onda je u 23h i nazvao da vidi jer sve ok, jer mu je bilo čudno kako ja to ne posuđujem sms od svih drugih samo da mu se javim...e pa nisam htjela, a imala sam od koga... I onda, mislim si kriva sam si sama, molila sam ga da shvati moje želje i moje potrebe, ne trebam ga da mi se javlja svaki čas i posvećuje mi pažnju, ali kada napiše da se nada da ću mu oprostiti kada ode iz života i da ću ga se uvijek sjećati...to je prokleta ucjena! Ne želim vezu od koje ništa ne dobiva osim suza dugo u noć, a nisam kriva, nisam ništa kriva, dajem sve najbolje od sebe, i toliko me frustracija pojela da ga moje srce ne može voljeti više... Mogu mu, i dalje ću mu biti podrška kad god bude trebao to, ali emocije više za njega ne postoje, i to mu mislim reći večeras...moje su posljednji trzaji koje sam mu napisala u mailu neki dan i rekla u telefonskom razgovoru, ipak došli prekasno. Žao mi je dušo, ono što si imao si vrlo brzo i izgubio... Možda sam bitch, možda sam odvratna, ali molitve koje još uvijek imam za njega nikada neće prestati, ali ovog puta nisu pomješane s mojim suzama...želim mu sve najbolje, ali tek sada, tek nakon točno 3 tjedna od kada je otišao, tek sam sada sigurna da ucjene "Ti si jedina koja me sluša, još se držim za tvoju ruku dok mogu." ne pale više. Neznam jesam li ga počela voljeti iz one čiste glupe ženske iluzije da ću ga spasiti, i dali sam ga počala voljeti iz one čiste Chi iluzije da je jedini koji me hoće... Svejedni su mi sada motivi zašto sam ušla u to, i svejedne su mi misli da će mu još gore biti kada mu kažem da neću više...neznam hoće li mu gore biti, ali ipak znam da sam probala, i nije išlo... Sjećate li se Onoga Čije Se Ime Ovdje Više Ne Spominje, e pa on mi je davao više povratnih informacija makar je bio đubre, i baš zbog glupih odnosa s njim probala sam s ovim drugačije...ali ipak mislim da moje iluzije da ću ga spasiti nisu zaslužile tolike suze... Možda ću jednom kad budem stajala pred licem Boga, posramljeno stajati, ali On zna da je moja savjest čista... ****UpDate****  |
nadnevak 03.12.2006., (nedjelja)
Paulo Coelho - PETA GORA
|
Pročitala sam je već drugi put...i opet me oduševila, mnogi su problemi u njoj obrađeni, i svakoga puta dobijem od nje nešto drugo, nešto što mi je toga trena potrebno. Moja preporuka, po mom mišljenju ova je knjiga 10 puta bolja od Alkemičara. Evo nekih crtica koje sam izvukla... Uživajte! * Svakoj dobi u životu čovjeka, Gospodin je pridružio njoj svojstvene nemire. * Život ne čine želje, već ga čine djela svakoga od nas. U razgovoru između Ilije i udovice, udovica mu govori o svojoj strasti za učenjem alfabetha i slikanjem koje je otkrila, citat jednog dijela koji govori o bojama koje koristi u svome radu: "Poželjela sam ih upotrebiti da naslikam svijet u kojem živim, ali svjesna sam koliko je to teško; iako imam boje, samo ih je Gospod kadar izmješati s toliko sklada." * Nijedna prilika nije jedinstvena, Gospod daje ljudima mnoge prilike. * Svima je data moć od Boga, ali nitko je nezna iskoristiti. Ponekad smo toliko usredotočeni na vlastiti želju da razgovaramo s anđelima, da i ne čujemo da nam oni već govore. Nije lako slušati; u našim molitvama uvijek pokušavamo izreči gdje smo sagriješili i što bismo htjeli da nam se dogodi. A Gospodina sve to već zna i ponekad nas moli samo da slušamo što nam Nebo govori. I da budemo strpljivi. * Sve bitke u životu služe da nas pouče nečemu - i one koje izgubimo. * Gospodin od svakog pojedinca traži samo ono što je u okviru njegovih mogućnosti. Dijete uvijek može odraslog naučiti trima stvarima: da bude veseo bez razloga, da bude uvijek nečim zabavljen i da se zna svom snagom zauzeti za ono što želi. * Svaka kušnja ima kraj - kako dođe tako i ode. Tako je sa svim blistavim trenucima, ali i tragedijama ovoga svijeta. * Čovjek se mora opredjeliti. U tom leži njegova snaga i moć da donese odluku. * Vječnost otvorenih ruku čeka na svaku dušu i svatko može do kraja ispuniti svoje poslanje. Postoji razlog za sve što postoji pod suncem. * Ne postoji tragedija, samo neminovnost. Sve ima svoj razlog postojanja, ti samo trebaš znati razlučiti ono što je prolazno od onog što je konačno. * Bol koju osjećamo nikada neće proći, ali rad će nam pomoći da je podnesemo. Patnja nema dovoljno snage da bi slomila jedno umorno tijelo. Svako ljudsko biće, u nekom trenutku života zadesi nesreća; bilo to razaranje grada, smrt djeteta, nepravedena optužba, bolest koja nas doživotno onesposobi. U takvim trenucima Bog nas izaziva da mu se odupremo i da odgovorimo na pitanje: -Zašto si se tako grčevito uhvatio za jedan kratak i tako patnički život? Koji je smisao tvoje borbe? Čovjek koji nezna odgovoriti na to pitanje, pokori se i pomiri s usudom. Onaj drugi, koji je uvijek tražio smisao svog života, pomisli kako je Bog nepravedan i odluči izazvati vlastiti sudbinu. I tada Bog pošalje vatru s neba, jednu drugačiju vatru, ne onu koja ubija, već onu koja razara stare zidine i otvara pred svakim ljudskim bićem njegove istinske, prave mogućnosti. Kukavice nikada ne dopuštaju da im takva vatra zapali srce, žele jedino da se sve što prije ustali i vrati na staro, kako bi mogli nastaviti živjeti i razmišljati onako kako su navikli. Oni hrabri, međutim, spale sve staro i, čak i po cijenu velike duševne patnje, napuštaju sve, čak i Boga, i idu dalje. - Hrabri s uvijek svojeglavi. S Nebesa, Gospodin se smiješi od zadovoljstva, jer upravo to je ono što On želi; da svatko bude sam odgovoran za svoj vlastiti život. Konačno, svojoj je djeci dao najveći od darova: sposobnost da odabiru i sami odluče o svojim činima. * Bog je neizmjerno velik u svojem milosrđu - i neumoljiv u svojoj strogosti prema onima koji nemaju odvažnosti, hrabrosti da pokušaju. Pravi ratnik je uvijek svjestan za što se vrijedi boriti. Ne upušta se u bitke koje ničem ne vode i ne da se na bilo što nahuškati. Pravi ratnik zna prihvatiti poraz. Ne pravi se da je prema njemu ravnodušan, niti ga pokušava pretvoriti u pobjedu. Osjeća gorčinu zbog gubitka, pati zbog bezosjećajnosti i očajava zbog besmisla. Nakon što prođe sve to, obliže svoje rane i počinje otpočetka. Borac zna da se rat sastoji od mnogo bitaka, on ide dalje. * Tragedije se događaju. Možemo se truditi da im otkrijemo razlog, kriviti druge, zamišljati kako bi nam život bio drugačiji da ih nije bilo. No ništa od toga nema smisla; nesreća se već dogodila i to je iza nas. Od tog trenutka, moramo zaboraviti strah i užas koji je u nama izazavala i krenuti u obnavljanje. * Ima trenutaka kada Bog zahtjeva poslušnost. No ima i onih kada želi islušati našu volju, izaziva da shvatimo Njegovu ljubav. * Gospodinove riječi su zapisane svuda oko nas. Dovoljno je pokloniti pozornost svemu što nam se u životu događa, pa ćemo otkriti gdje On skriva svoje riječi i svoju volju. * Uvijek se mora znati kada je završilo jedno razdoblje života. Ako tvrdokorno želiš ostati u njemu duže nego štoje potrebno, gubiš radost i smisao onog što predstoji. Razgovor između Ilije i dječaka: "- Može li Bog biti zao? - ustrajao je dječak - Bog je svemoćan - odgovori Ilija - On može sve i ništa mu nije zabranjeno - jer, da nije tako, značilo bi da postoji netko veći i moćniji od Njega, koji mu to priječi. U tom slučaju bih ja, po svoj prilici štovao i častio tog nekog moćnijeg. Zastane ne nekoliko trenutaka da bi dječak usvojio smisao nejgovih riječi. Potom nastavi: -Ipak, i uz svoju neograničenu moć, On je odabrao da čini samo Dobro. Kada bismo mogli vidjeti završetak naše priče, bilo bi nam jasno da Dobro, iako mnogo puta pod krinkom Zla, ipak ostaje Dobro, i dio je plana koji je On osmislio za čovječanstvo." Izvukla sam samo neke stvari koje su me trenutno opterećivale, kako se čovjek mora naučiti nositi sa svojim životom, ja sam to naučila davno, možda čak i uz pomoć ove knjige, tko zna, a opet ima ljudi oko mene koji još to nisu uspjeli, a ova knjiga je samo jedan od niza koje mogu u tome pomoći... Sve ta spika s Benijem je prilično odredila lajt motiv ovoga posta...i shvaćanja ove knjige... Pusam i uživajte! Ovdje još stoji link Borisove borbe pa tko nije pročitao, obavezno neka klikne :-) Borisova Borba |
nadnevak 01.12.2006., (petak)
Škrabotine + UpDate
|
Željela sam svoj slijedeći post posvetiti jednoj predivnoj knjizi koju sam ponovno pročitala, ali toliko mi se misli roji u glavi, pa ću ipak napraviti jedan multipraktik post...vežite se polijećemo! ********************* Ljubav. Čudna stvar, slatka a opet tako prolazna, prolazna a opet tako stalna, gorka a opet potrebna. Ljubav prema svemu trenutno se množi u mojoj duši, sve više i više...ništa drugo, nego samo LjUBAV. Kratko i jasno. ********************* Berni. Berni je u zadnje vrijeme sve gore i gore. Sve lošije i lošije. Ja bih naravno svim silama željela da je sve bolje, ali nije...barem kako Berni sam kaže. A Berni meni u zadnje vrijeme govori vrlo malo. Noćima nemogu zaspati, misleći kako je i hoće li ostati jak, hoće li ostati s nama...ili će posegnuti za nekom tragičnom sudbinom. Berniju moje riječi ne dopiru do tamo gdje bi trebale doprijeti...a ponekad su blage, ponekad su oštre, ponekad su molbe a ponakad naredbe... Nadam se da Molitve pak, ipak dopiru tamo gdje im je mjesto. Jer kao što rekoh, noćima nemogu zaspati, pa se molim u suzama, pa onda valjda iscrpljena zaspim nekako... Tražila sam Isusa da se posluži mojim suzama kako bi očistio njegovu dušu...nije mi teško plakati ako je to nužno... No ipak s druge strane...što više plačem, dalje sam od Bernija, jer gura me od sebe, a ja se sve manje branim, možda je to obrambeni mehanizam, možda je ljutnja, možda je umor...ali iskreno... Ljubav je jedino što me još drži u toj priči s Bernijem. Ne ljubav prema Berniju, već ljubav prema Čovjeku. ********************** Posao. Jedan je moj suradnik, dapače, "šef", neki dan izjavio da ima cilj koji želi dostići, cilj koji je u suprotnom smjeru od ovoga što sada radi i zato mi više neće biti "šef". A tata je neki dan našao u novinam oglas da Broadway kina traže ljude za popunu radnih mjesta. Na samu njegovu sugestiju, odlučila sam se odazvati, napisala molbu i krenula sa savršenim životopisom ostvariti svoje snove. Da, snove, jer sam se na sred Tkalčićeve ulice, sa savršenim CV-om i molbom, te sređena ko bombončić, okrenula za 180° na peti i krenula u pravcu svojih snova. Sjetila sam se ultimatuma da trebam položiti svih 10 ispita do 10og mjeseca 2007.g. Sjetila sam se onoga što želim biti. Sjetila sam se maštanja, da ću kad diplomiram biti mlada nadobudna socijalna radnica, naći posao iliti staž na području od posebne državne skrbi i neku shrvanu zajednicu postaviti na noge. Sjetila sam se da volim ono što sada radim. I da jednom u budućnosti želim učiniti da moj san bude usporedo s onim što činim, da bude jedan put, jedan cilj, jedan smisao. Da nemoram zapostavljati svoje snove kako bih zaradila negdje trgajući karte za film... Ne omalovažavam takve poslove, koliko sam ih sličnih već dosad radila...ali na njima se ne roje snovi i ne ostvaruje plaća koja podnosi 2 kredita, te mirovina za sretnu starost. Još i k tome nisam freak za filmove, svaki mi na pola postane dosadan. Što me održava na životu? Kada ne radim i nemam love? Ljubav. Ljubav je ta koja me gura dalje...ljubav prema ovom poslu, ljubav prema osmjehu, ljubav prema budućnosti, ljubav prema snovima, maštanju...jer znam...jednom ću harati Kordunom kao mlada soc. radnica, jednom ću u istoj kadru imati i lipu pod kojom želim tako silno sjediti, i posao koji želim tako silno raditi... ******************** Bit će love. Radionice su krenule, prevencija zlostavljanja djece... A ja sam oduševljena s time kako sam savladala obje uloge koje sam nabrzinu morala naučiti... Multipraktik Chi. A i da nema love, sretna sam i ispunjana, jer shvatih koliko sam sposobna, shvatih koliko sam uspješna, kada vjerujem u sebe... Što to znači kada drugi vjeruju u nas, ako se zatvorimo u svoju malu kućicu neuspjeha, pa makar i na jedan dan, onda se proliju svi vrčevi koje smo napunili sokom od samopouzdanja. I treba ih iznova puniti. Napunili su se. ******************** Kesteni. Prvi kesteni ove jeseni, koja je danas pak mirišala već na zimu... Prvi kesetni, užurbani ljudi, okićen grad, Božićni sajam, šetnja, muzika u ušima, muzika svakodnevnih koraka i užurbnog gradskog ritma, mračnih ulica... U jednom trenu prošla mi je kroz glavu misao kako mi je grozno kada noć ovako rano padne, pa se osjećam kao da je već davno prošlo vrijeme za počinak. Ali onda sam se sjetila da lažem, da lažem zato što sam u mislima o neprospavanim noćima u suzama... Da sam u mislima oko svih ovih gore obrađenih tema... U mračnim mislima... I onda shvaćanje da lažem, lažem sebi kao pas, kao najgori neprijatelj. Zašto? Zato što je to ljubav. Ljubav, to što se rodi između mene i ovog grada svake jeseni koja miriše na kesten, svake hladne šetnje koja miriše na okičene ulice i grad što bruji. Obožavati se može samo Boga kažu, ali ja naprosto obožavam kako Zagreb izgleda u ovo doba, mada možda prerano okićen...mene veseli, jer sam u njemu tada potpuno drugačija osoba. I onda prestajem lagati. Lagati sebi o svim mračnim stvarima koje se roje u glavi. I onda se rodi ljubav...Ljubav opisana u svim ovim škrabotinama koje ste do sada čitali. ********************* A knjiga? Ona je... lov na snove, lov na sebe, lov na ono što nam je Bog pokazo da možemo... Sutra crtice izvučene u kasnim satima...crtice meni jako lijepe... Možda. Ako se na zaljubim u grad još više, pa kasne noćene sate podijelim s njim...udišući mirise i pijuckajući kuhano vino... ********************** *Up Date*02.12 0:10 Ova me priča tako oduševila da je zaslužila da stoji na početku moga posta, ali s obzirom da onda post nebiste pročitali, stavih ovdje. Borisova Borba |
