Muškarci i način nošenja s životom
|
Evo sjedim pred kompom, prije 2 sata s milijun ideja i frustracija koje sam željela ovdje napisati, a sada, potpuno smirena i normalna nakon duge mirisne kupke, mada mi ni ona Chi nije bila mrska. Zbilja nije bilo smisla više da čitate kako moj pas ima mengu, pitam se kako bi meni bilo da ona proširi gradom priču o tome kako se ja ponašam kada imam mengu...mislim da bi me psi po gradu čudno gledali i obilazili u širokom krugu. A pogotovo kada je Sadako počeo pričati o mačkama i plodnim vodama...red je bilo da okrenemo ploču. U 5.23h stiže poruka "Danas ću se ubit. Potpis autora poruke." Nije bio Bernard, već jedan prijatelj, poznanik... Poslala čovjeku neku poticajnu poruku, onako ko iz topa, puno poticanih napisah i poslah pravac dojče mobilne mreže u zadnjih par mjeseci pa mi je to već ko za dobro jutro. Po sistemu "Kad te ja u pola noći probudim ti moraš znati koji je korjen iz 673. Naravno da to nije bilo sve što sam napravila jer nisam mogla zaspati neko vrijeme, ali eto, nije to baš doba za zvati okolo i pravit uzbunu, reko, lezi natrag i probudi se za 2 sata. Spremala se u grad i zvala čovjeka, ne javlja se, nakon nekog vremena je teta na automatu počela pričati kako je osoba isključila mobilni telefon il tako nešto... Tad sam zbilja napravila frku...a pogotovo kada se ispostavilo da je samo meni poslao od zajedničkih poznanika. Đe me nađe...valjda zato što sam na njegovu nedavnu izjavu da mu se život ruši jedina reagirala...neznam... Smatram tako nešto koliko teretom toliko i privilegijom, jer me eto prepoznao kao osobu koja brine...neznam...neću ulaziti u to... Nego, zvanje na mobitele, na posao, kući, neke ljude koji ga još znaju, nitko nigdje nema pojam gdje je, nigdje njega... Da bi na kraju, nakon već misli da se ubio, frendica otišla u pauzi predavanja na njegov posao i tamo ga osobno uspjela pronaći, agonija je trajala do 14h... Onda razgovor, priče o tome zašto, kako i čemu, savjeti, poticajni razgovori i sve što priliči toj situaciji, i nekako smo došli do konsenzusa da nema smisla ubiti se, ima vremena za to... To sve skupa traje, jer tolike su ozbiljne situacije u kojima se ljudi nađu da se nemože rješiti jednim razgovorom, ali može se početi. Nadam se da će se nekako stvari iješiti i to vrlo brzo, jer nitko nije zaslužio naći se u situaciji da se želi ubiti. No dobro, ja to definitivno nikako ne odobravam, ljudi se moraju znati naučiti nositi sa svojim problemima, ma koliko teški i zastrašujući bili, problemi a ne ljudi, mada mogu sa sigurnošću reći da se nisam još našla s mišlju da želim skončati svoj život, ali rekoh već davnih dana da sam rekla da sam na neki način "zaštićena". Naslov ove moje "natuknice" sadrži riječ muškarac... Razmišljala sam mnogo o tome ovih dana, i zaljučila da se muškarci, iako se od njih očekuje suprotno, teže nose sa svojim problemima i češće pribježu tako drastičnim rješenjima. Da potkrijepimo tvrdnju: Iz REGISTRA IZVRŠENIH SAMOUBOJSTAVA HRVATSKE u razdoblju od 1990.g. - 2005.g. izvlačim podatak da se omjer samoubojstava u muškaraca i žena kretao se u rasponu od 2,2 do 3,5:1. Od muškaraca se očekuje da budu jaki, ne smiju plakati i javno iznositi svoje osjećaje i probleme. Društvenoje prihvatljivo da izneseni problemi budu u rangu "Izgubio sam na kladionici!" ili "Imao sam sudar!", o tome kako se osjaćaju u trenu sudara ili gubljenja velikog iznosa love nikako se ne govori. Uzela sam tu banalne primjere, ali to se nekako svodi na površne veze među ljudima. U muškarčevu dušu može ući samo mama i to do trena kada on ne uđe u pubertet (a tada dakle oš nije muškarac već dijete) ili žena kada se zatvore sva vrata i upali mrak u svijetu oko njih... A što se događa s onima koje vlastite mame i žene sputavaju u iznošenju njihovih problema? Oni kada se nađu u nevolji, doslovno pucaju po šavovima, kreću u vanjsku agresiju ili pak u unutarnju...što kao krajnji rezultat može biti samoubojstvo. Dok žene, žene šizde, žene plaću, idu na razgovore s prijateljicama, kod doktora i psihijatra, žene piju tablete na smirenje ili se jednostavno vade na PMS... Da skratim priču, ja smatram da je vrlo bitno da u našim svakodnevnim životima imamo osobe kojima se možemo povjeriti, nekoga s kime možemo ventilirati svoje svakodnevne događaje i probleme. Ne kažem da to muškarcima nije dostupno, ali su ipak ograničeni u društvenim očekivanjima koja su im nametnuta. A činjenica da su u mnogim stvarima gore maze od žena neću niti pričati, pa se na svaki malo veći problem stiltaju i neznaju šta će i kako. Ma tok misli mi je stao s pogledom na krevet pa odoh spavati...temu nastavljamo uskoro. |
