Hvala vam na vašoj podršci, zbilja puno znači, pogotovo u trenu kada sam razgovarala sinoć s njim ponovno, da mu kažem svoje stajalište, osjećaje kojih više nema i tako to. Ipak je bilo u redu da porazgovaramo od tome.
Najzanimljivije je to da nikad nisam bila mirnije nego danas, i to nije ono zatišje prije emocionalne bure, to je jednostavno tako...
Da ublažimo situaciju, dogovorili smo se da ćemo ostati prijatelji, onako kako smo bili prije nego smo počeli biti nešto više...jer mislim da je to ono što on treba od mene i cijelo vrijeme dobiva, prijateljsku podršku, na to mogu pristati, ali na ništa više od toga.
Eto, ja smatram da je ovo gotova stvar, za sada i za u buduće...i sretna sam što sam to uspjela zaustaviti prije nego se rasplamsa u još veću agoniju...
A osim toga počinjem se sviđati sama sebi sve više jer se pokrećem u zastupanju svojih želje i potreba, juhuuu, Chi misli malo i na sebe napokon :-)
Mislim da nebi vi mislili da sam ja sad tu neka pekmezača, naravno da svi, pa tako i ja imamo dozu sebičnosti, dok je ona zdrava ne nazivamo je tako, već borbom za svoja prava, e pa, Chi se napokon bori za svoja prava, želje i uvjerenja, i potrudit će se da ne postane malo razmaženo derište.
Mala nemogu više postati, ali ovo drugo...mada mi ni to nije takav bauk, htjela bih sve isprobati u životu, pa i biti razmažena bar na 5 min, pa da vidim zašto je to tako privlačno.
Nego, moram vam se pohvaliti ako već sad neznate, Chi vam je izašla na naslovnici, i uopće nije cool od mene, a bome ni almost cool, što se hvalim.
Ali baš me briga kaj ćete misliti, kad sam vidjela da sam na naslovnici otrčala sam odmah u dnevni boravak burazu priopčiti sretnu vijest. Hm, nije važno što je ime bilo malo krivo napisano, i kaj nije neki post baš 100% mojih ruku djelo nego prepisani citati iz Coelhove knjige, ali nitko nemože reći da nisam odvojila dosta vremena da to sve prepišem :-)
Juhuuu!
Samo sam sad skužila da ovaj dizajn nije baš najzahvalniji za ostavljanje linkova na post iliti kako se to zove "Permalinka" jer ne baca na post nego na cijelu arhivu, ali dobro, ako se nekim slučajem počne događati da mi to češće bude trebalo nešto ćemo smisliti.
Ne, ne brinite nisam se umislila :-)
Taština je varljiva stvar, ali davno sam ja nju zatvorila u podrum, ne dajemo joj ništa za jesti i piti, nekako sam gruba prema njoj, poput zlostavljača, ali to se zove krajnja nužda ili nužna obrana da ona mene nebi satrala sa svojim glupim hvalisanjem.
Danas sam bila posebno opuštena i sretna, dali od umora ili od vremena, ili samo od sebe, neznam, jednostavno sam bila drugačija nego u zadnjih par dana, nije euforija, jednostavno je opuštenost.
Od ranog jutra sa svojim dragim kolegicama na radionicama za djecu, po područnim školama (u daljenm tekstu PŠ) Velike Gorice, 4 odrađene, mislile smo da ćemo crknuti ali smo baš nekako bez problema sve odradile i bile opuštene do kraja, možda su i sama djeca kriva za to.
Da definitivno jesu, djeca iz malih sredina, iz seoskih okruženja znaju poštovati svoje učitelje i profesore, isto tako znaju poštovati sve goste koji im dođu u razred.
Razredi su puno manji i očito se vidi da se sa svima njima radi i individualno i da se učiteljice i učitelji (ima i njih) brinu o toj djeci.
Bilo je nevjerojatno iskustvo ići od jedne PŠ do druge, 30min vremena od jedne radionice do druge, ali opet imali smo vremena malo vidjeti okoliš, upoznati se s učiteljima bar na tren, popiti kavicu i pojesti koji kolač, super.
Ja sam bila oduševljena izgledom tih škola.
Naime, sve područne škole u kojima sam do sada bila, a bilo ih je oko 7-8 do sada, smještene su u starim zgradama, godište 1890 - 1915 otprilike, sve su derutne i teško primjerene za to čemu služe, ali nekako izdržavaju sve generacije djece.
Obnavljaju ih s godinama i drže pod kontrolom, ali jadno je to što djeca moraju u takvim uvjetima učiti, ali ipak uvjeti su im možda i mrvicu bolji nego što izgledaju.
Prva 4 razreda škole, 4 učiteljice ili ponegdje i samo 2 jer se radio o kombiniranim razredima (1. i 3., te 2. i 4. zajedno u učionici), malo djece, svi se poznaju, atmosfera je domaća i uvelike drugačija nego u velikim školama.
S njima je puno lakše raditi jer djeca prate, slušaju, odgovaraju i sudjeluju u radu, isto tako se vidi da imaju već usađena ispravna gledaja na život, da znaju što je pravilno a što nije.
To sam primjetila u mnogim razredima, da se s njima zbilja radi, ali djeca u PŠ mi se čine drugačija.
Problem je samo kada oni nakon 4. razreda moraju u matičnu veliku školu u razrednu nastavu, pomješaju se svi i tu počinje veliki šok za njih, puno djece, bulling, pa čak i zvona koja određuju kraj školskog sata koje oni u PŠ nemaju nego rade uvijek po svom tempu...i onda, drugačija sredina, veći problemi, i možda se izgube sve one dobre navike koje su imali do tada, ali opet, sigurno nešto ostane kad se već u startu ne ponašaju nasilnički, bahato i bezobrezno.
E sad s čime sam se ja oduševljavala?
Neznam točno, oduševile su me zgrade, stare a opet izdržljive, spomenici kulture u koje su strpali škole, ali spomenici koji već stoljeće, a neke i više, primaju djecu u svoje prostore.
Ponegdje se mogu vidjeti prvi izvorni ukrasi, na vratima ili na fasadama, a na mnogima piše "Pučka škola", ništa posebno, ali kako je moja kolegica rekla, oduševljavaju me male stvari i baš mi je drago zbog toga...
Plan mi je kada budem vozila jednom (kad odrastem i položim vozački) odvesti se tamo, u jednom mjesto imenom Veleševac, na jezero kraj kojega je smještena škola, a s druge strane i neka posebno lijepa crkva, i prošetati krajolikom, koliko siromašnim toliko i bogatim, diviti se turopoljskim kućama i uživati na suncu daleko od vreve a opet tako blizu...
Ovdje sam napisala tu svoju želju tako da je se sjetim jednom kad budem čitala ove škrabotine... ako ste plavuša kao ja...najbolje je ići prema onoj...budale pamte a pametni pišu :-)
Idem vas sad čitati :-)
Pusam
Post je objavljen 07.12.2006. u 23:54 sati.