Credits

design by shiza

base code: blogskins and < duckdz/ >

Arhiva.

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

vratila sam se na ulice svoje ne toliko ugodne prošlosti.
udišem zrak metropole i zurim u nenadane pahulje snijega... prisjećam se nekih davno minulih vremena, više mentalno nego vremenski.
provela sam začudo ugodno poslijepodne.

na povratku, osjećala sam neku prisutnost u Gortanovoj. začulo se okretanje kotača bicikla i zujanje lanca.
davno poznanstvo.
nije me prepoznao, a ni ne bi da sam se oglasila. zato sam nastavila hodati mračnom ulicom.
trenutak kasnije nalijeće njegov otac i čudno me pogleda. pomišljam na pozdrav, no nisam dovoljno smjela.
ostavit ćemo prošlost tamo gdje je.

napokon sam vidjela svog brata. spavao je na razvučenom kauču, legla sma kraj njega i u tom trenu se probudio. lice mu se razvuklo u zbunjeni osmijeh, a njegove ogromne oči zaiskrile su u zatamnjenoj sobi. napokon igra s trogodišnjakom...

falite mi. svi.
možda mi je drago, ali želim se vratiti...

baby, volim te...

napravila sam sunce od francuske salate.
pozdrav žeki s rozim krznom i veeeeeeeeeeeeeeelikim crvenim okama.
ispričavam se što ovo nije nadahnuti post
al Uskrs je. i to je sveeeeeeee što trebate znat.




(jelda je precakano ?!)

danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji...

večer. tisuću uličnih lampi nad nama, a ja trčim uživajući u hladnom zraku. on me pokušava uhvatiti, ali ja kao mjehurić sapunice lebdim ispred njega.

pita me što mi je. odgovaram kratko da sam sretna. upita me zašto. trebam li razlog?

hodamo zagrljeni. "da nemaš uši smijala bi se oko glave". ponovno se zatrčim, ispuštam životni krik.

otkrivam si razloge, imam toliko toga ispred sebe, mogu si priuštiti lude šetnje, poljupce na kiši, sretni vrisak kada nikoga nema na cesti.

on mi se smije. tvrdim da ima najluđu curu na svijetu. "jej!"

nastavimo hodati, prvi put je moj ritam brži od njegovog. smijem se, ne smiješim, smijem.

želim stati ispred svjetionika no on mi ne dopušta. "rekla si da ne smijemo stati hodati."i jesam.

nastavljamo. zatrčim se prema parku i nakon dugo, dugo vremena sjedam na ljuljačku. zaljuljam se i zatvaram oči, puštam da me vlastiti pokreti miluju zrakom. uživam u tome na trenutak, pa se zaustavljam. opustim se u naručju ravnoteže.

on me ne pušta da se spuštam toboganom. tko zna zašto na kraju popušta...on želi ležati na toboganu, no ja ga odvlačim dalje. kajem li se sada zbog toga?
možda. napola.

smiješim se u iscrpljujućem umoru. mladost pruža toliko ruža u snenim danima punim zubatog ili žarkog sunca.

volim biti luda. oslobađa.

trčala je preko polja svojih misli gazeći svaki crveni mak na koji je naišla, uništavajući sve dokaze svojih djela i nauma. pobjegla je. sumanuto je šarala plavom bojicom po stolu tražeći pravu liniju otpora.
shvativši da je uništila svaki djelić stola i da linije više nisu prepoznatljive, njen otpor je uzaludan.
ne. čekaj. odvrti film.
trčala je preko polja svojih misli gledajući u nebo. odjednom joj se zavrti i ona padne na tlo smijući se... bilo je lijepo biti nasmijana. spustila se u svoju sobu.
uzela je plavu bojicu i na stolu nacrtala plavi balon. potegnuvši nit kojom ga je svezala, poletjela je kroz zeleni prozor svoje sobe visoko iznad sivila grada.
sivila? ali, u njenim očima zgrade koje su pod njom lebdjele bile su žute s bijelim prozorima i građene nekim davno zaboravljenim stilom.
sjetila se kako su auti prolazili kroz vrijeme, dok su njega boljele uspomene, a nju njegova bol. uspjela je odagnati prošlost od njegove strane...
smiješak.
po prvi put nakon dugo vremena uspjela je dostići svoju savjest. pustila ju je da leluja nad njom davajući joj upute, bar da jednom posluša samu sebe.

sada nema uzmaka.
lijepo je imati okus smiješka u ustima...




...and in all my life I don't know that I've ever felt so alive...

izlazim iz dućana s prepunim vrećicama u rukama. na vratima stoji smrknuti dječak držeći preplašenog fox terriera na uzici. zamišljam životnu priču tog dječaka...
tko zna.

vraćam se kući i uzimam u ruke goniča zmajeva, knjigu khaleda hosseinija, i ponovo se upuštam u svijet amira i hasana. prva knjiga koju sam uspjela čitati u školi. ostavljam knjigu po strani i pišem pjesmu u svom umu. nikad je ne zapisujem.
melankolija, sjeta.

I can't explain myself at all...




BUT... I can't explain what you can't explain...

-poruka od prijateljica u kojoj mi žele sreću na natjecanju
-razgovor s jednom jako zrelom 14-ogodišnjakinjom
-razgovor sa strancem
-dec gustog koji mi je platila marina ()
-badžine oči
-nebo u stotinama boja
-sunčanje na klupi
-šetnja po rivi
-majin osmijeh s druge strane ceste
-to što me netko prozvao "slatkicom"
-sjećanje na prošli svibanj
-to što mi je napokon vruće
-hormoni ()
-Elemental

i danas mi je uspjelo zaljubit se u male stvari...

jela uvik kuvat je znala,
čak i dok je bila mala.

i juliji je išlo to od ruke,
spremala je spizu bez muke.

al jednog lipog dana
mama je otišla iz stana.

u kući same
one ostale su bez mame.

za ručak što spremit,
od čega krenit?

odlučile su spremat skupa,
pa nije niti jedna glupa!

al kad se vatra digla
i kad zagorila je cigla,

njima je bilo jasno
da je za ručak već kasno.

by: LuKa N.

ovo vam je bio trenutak inspirativnog zapaljenja moje kuhinje uslijed neuspjelog pokušaja prženja pljeskavice.
molim minutu šutnje za sve spržene bakterije sa zida moje kuhinje.
ovo se danas desilo. najozbiljnije!

živa sam. to je bitno. moram se smirit. evo. oću. AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!
ok, sad je dobro.

idem prat ormarić

zvukovi drowning poola; pjesme break you...
pije mi se fanta thailand. a nemam para .
inače majka mi je popjezdila danas jer je dobila poziv za razgovor iz sestrine škole. ža mi je. najozbiljnije. al jbg. najgore je to šta nijedna ne zna o čemu se u biti radi.
trenutno sjedim za kompjuterom, a iz zatvorenih vrata se čuju neartikulirani zvuci jadanja moje majke i njene bivše šefice / najbolje prijateljice. ozbiljno razmišljam o ulaganju u jedan dobar par čepića za uši.
danas me u školi očekuje bukvica od kemičarke: "šef'ce, pa šta nis' to prije mogla naučit?" e pa nisam. jer bi vi i bijesnog psa uspavali svojim tumačenjem. hvala Isusu, Mariji i Josipu šta sam naučila za danas. inače iduća tri dana će bit paklena šta se tiče mog obrazovanja.
prvo: danas kemija i fizika koju sam odgodila za petak.
drugo: sutra latinski koji nisam pisala i zemljopis koji nisam pisala, a imam i jedinicu iz istog gradiva (imenik mi sve više počinje ličit na vinograd )
treće: u srijedu jedinica iz povijesti za ispravljat i provjera iz biologije, a moja bilježnica k'o livada prekrivena prvim snijegom. netaknuta, bijela.
zanimljivo je biti lijen. iznimno .
hvala Bogu šta je proljeće u zraku, inače bih bila u depri.

nemam pojma zašto sam napisala ovaj post.

evo, imate moju riječ da neću više pisat o školi i inim stvarima.
do iduće prilike.

ma neću vas više zamarat, idem prepisivat zemljopis. majko mila, o čemu ja pišem. luda žena.

evo vam jedan pervanski stripić s devianta.
ajte bog.

zbilo se to ovako: znate ono da smo se ubili? NISMO. onaj peder Shakespeare se zaljubio u Romea pa kretenu nije htio okaljat ime. ugl, ja sam vam popila neki privremeni otrov koji zaustavlja vitalne funkcije da bi ja i Romeo mogli pobjeć skupa. i dok sam ja pajkila prokleti narkoman se predozirao. nevjerojatno. i sad ljudi misle da sam se ja isjekla nožem za kruh zbog njega?! ma nema šanse. a mislim ono, ja se pravim mrtva, propustim zadnje tri epizode tree hilla, i to sve da bi njega odvela na rehabilitaciju, a on si upuca zlatni šut. nezahvalnost je gadura. a on i Willko su mogli posvojit baš lijepu dečicu. a ja sam mogla pobjeć s nekim normalnim tipom. da nije mrtav, sad bi bome bio.

ovaj tekst posvećujem svim nepopravljivim romantičarkama na Dan žena. i poručujem im da se spuste na zemlju, jer je svaki dobar tip ko wc: il zauzet il posran.

meni nesvojstveno, ali bar nećete morat provest sat vremena na mom blogu da bi skužili šta oću reć.

ide Žuja.

p.s. danas je 7 miseci...

danas se objesila cura od 14. god, sedmi razred, u Našicama. ostavila je oproštajno pismo u kojem govori samo da voli svoju obitelj, razloga nema...
u ponedjeljak se vlastoručno zapalio također učenik sedmog razreda, u Varaždinu. preživio je, ali s jako malim šansama jer mu opekline zahvaćaju više od 90% tijela. postoje dvije teorije razloga. jedna je da se htio ubiti zbog nesretne ljubavi, a druga da je htio ispasti faca oponašajući gluposti s you tubea. bila ijedna ili nijedna teorija točna, to nisu razlozi, tek povod.
i za onu sedamnaestogodišnjakinu iz Mača pretpostavlja se da se htjela ubiti...
nije smjela uspjeti.

pravi razlog tih događaja su teške unutarnje borbe u tim osobama. za sve njih kaže se da su iz pristojnih i normalnih obitelji. ali nitko ne zna što se događa između četiri zida...
osobe koje prijete samoubojstvom u većini slučajeva samo žele svratiti pažnju sami na sebe i u biti nikada ne bi prešli s riječi na djelo. osobe s pravom namjerom za samoubojstvo nikada nikome ne govore da pate. sve je normalno i skladno... to je stvar isključivo unutarnjeg sukoba. i upravo zbog toga što se više ne mogu nositi sami sa sobom, oni se odlučuju na taj korak. neki to nazivaju sebičnim činom...

poznajem dosta osoba koje se samoranjavaju. SVI kao razlog navode to da je lakše podnijeti psihičku bol ako je prenesu na fizičku. točno tim riječima. ja to i dalje ne razumijem.

potresaju me ta događanja.

VRIJEME JE DA SE NEŠTO UČINI!!!

sjetite se Vedrana Juričeva-Martinčeva. sjetite se Marka Zavodnika. oni su, prema riječima onih koji su ih poznavali, oni su uvijek imali osmijeh na licu. ali vjerujem da smo trebali na vrijeme zanemariti osmijehe i prepoznati tugu u njihovim očima.

moja sućut osobama koje su bile bliske tim svima koji su ikad uspjeli u...

želim s vama podijeliti dvije pjesme:

Kelly Rowland: Stole


He was always such a nice boy
The quiet one
With good intentions
He was down for his brother
Respectful to his mother
A good boy
But good don't get attention
One kid with a promise
The brightest kid in school
He's not a fool
Reading books about science and smart stuff
It's not enough, no
Cause smart don't make you cool, whoa

He's not invisible anymore
With his Father's 9 and a broken fuse
Since he walked through that classroom door
He's all over primetime news

Mary's got the same size hands
As Marilyn Monroe
She put her fingers in the imprints
At Mann's Chinese Theater Show
She coulda been a movie star
Never got the chance to go that far
Her life was stole
Now we'll never know

They were crying to the camera
Said he never fitted in
He wasn't welcomed
He showed up to the parties
He was hanging in
Some guys puttin' him down
Bullying him round round
Now I wish I woulda talked to him
Gave him the time of day
Not turned away
If I woulda been the one to
maybe go this far
He might have stayed at home
Playing angry chords on his guitar

He's not invisible anymore
With his baggy pants and his legs in chains
Since he walked through that classroom door
Everybody knows his name

Mary's got the same size hands (Oh)
As Marilyn Monroe
She put her fingers in the imprints (Ooh)
At Mann's Chinese Theater Show
She coulda been a movie star
(She coulda been a movie
star, oh)
Never got the chance to go that far
Her life was stole
Now we'll never know
(Now we'll never know, oh)

Greg was always getting
net from 20 feet away (20
feet away)
He had a try out with the Sixers
Couldn't wait for Saturday (Saturday)
Now we're never gonna see him slam
Flying high as Kobe can
His life was stole (Stole)
Oh now we'll never know

Mary's got the same size
hands (Same size hands)
As Marilyn Monroe (Oh)
She put her fingers in the imprints
At Mann's Chinese Theater Show
(She was gonna be a star)
She coulda been a movie star (Oh no)
Never got the chance to go that
far (Never got the chance)
Her life was stole (Stole, stole)
Oh now we'll never know
(Now we'll never never know, no)

Oh no no no
Yeah their lives were stole

now we'll never know
stole
we were here all together yesterday

ova pjesma govori o tragediji u Columbineu:

P.O.D. : Youth Of The Nation

Last day of the rest of my life
I wish I would've known
Cause I didn't kiss my mama goodbye

I didn't tell her that I loved her and how much I care
Or thank my pops for all the talks
And all the wisdom he shared

Unaware, I just did what I always do
Everyday, the same routine
Before I skate off to school

But who knew that this day wasn't like the rest
Instead of taking a test
I took two to the chest

Call me blind, but I didn't see it coming
Everybody was running
But I couldn't hear nothing

Except gun blasts, it happened so fast
I don't really know this kid
Even though I sit by him in class

Maybe this kid was reaching out for love
Or maybe for a moment
He forgot who he was
Or maybe this kid just wanted to be hugged
Whatever it was
I know it's because

[chorus:]
We are, We are, the youth of the nation

Little Suzy, she was only twelve
She was given the world
With every chance to excel

Hang with the boys and hear the stories they tell
She might act kind of proud
But no respect for herself

She finds love in all the wrong places
The same situations
Just different faces

Changed up her pace since her daddy left her
Too bad he never told her
She deserved much better

Johnny boy always played the fool
He broke all the rules
So you would think he was cool

He was never really one of the guys
No matter how hard he tried
Often thought of suicide

It's kind of hard when you ain't got no friends
He put his life to an end
They might remember him then

You cross the line and there's no turning back
Told the world how he felt
With the sound of a gat

[chorus]

Who's to blame for the lives that tragedies claim
No matter what you say
It don't take away the pain

That I feel inside, I'm tired of all the lies
Don't nobody know why
It's the blind leading the blind

I guess that's the way the story goes
Will it ever make sense
Somebody's got to know

There's got to be more to life than this
There's got to be more to everything
I thought exists

vrijeme je da se pokrenemo...

danas ću pisati o jednoj od svojih (nažalost ili na sreću, ne znam) mnogobrojnih opsesija: irskom prstenu claddaghu. jednostavno oblikovan, a opet toliko poseban, ovaj je prsten prvi put napravljen u 17. stoljeću za vrijeme vladavine kraljice Marije II., ali njegova obilježja datiraju iz puno ranijih vremena.
postoji mnogo priča o njegovu nastanku, ali meni je najdraža ona o Margaret Joyce. Margaret se udala za španjolskog trgovca i otišla s njime u Španjolsku, no on je umro i ostavio joj veliko nasljedstvo. preudavši se za gradonačelnika Galwaya, Margaret je uložila u izgradnju mostova, i to sve zbog milosrđa. kao nagradu, orao joj je ispustio prsten u krilo.
postoji i legenda o tome da ako prsten nosite na desnoj ruci i on pukne, osoba kraj koje ste vaša je prava ljubav (pazite se da ne bi bili kraj osobe istog spola =), a nije ni baš pametno zažvalit tu osobu odjednom =P).
prsten se sastoji od dvaju ruku koje drže srce na kojem je kruna. ruke predstavljaju prijateljstvo, srce ljubav (ma je!), a kruna odanost. izraz koji se koristi pri poklanjanju prstena je: neka ljubav i prijateljstvo vladaju.
postoji i simbolizam u načinu nošenja prstena. ako nosite prsten na desnoj ruci okrenutog prema van, to znači da niste u ozbiljnoj vezi. ako nosite prsten također na desnoj ruci, ali okrenutog prema van, to znači da ste u sretnoj vezi ili zaljubljeni (). ako ga nosite na lijevom prstenjaku okrenutog prema unutra, to znači da ste vjenčani, a ako je okrenut prema van, znači da ste zaručeni.
da biste vidjeli kako to sve skupa izgleda, prilažem sliku:




i ne, ovo nije c/p...

uz zvukove pink floyda, opraštam se od vas za danas

au revoir...

(...)

slušala je odjeke koraka u ljudima oko nje, mjereći razinu kaosa u njihovom zvuku.
vjetar.
vjetar se ponovo igrao njome, provlačeći se kroz pramenove njene kose, šapćući joj u huktajima.
no danas joj se ta igra nije sviđala. njen stari partner za razgovor nije bio bitan. vjetrovit dan je sada neprijatelj, jer ruši sve njene obrane, iz nekog joj razloga danas toliko potrebne.
ovo je prvi vjetrovit dan u kojem osjeća hladnoću. ona se uvlači u njene kosti, lomeći svaki sloj njene odjeće i mrveći njene suze u zaborav. prvi njen prizemljeni dan, u kojem razmišlja o nečemu bližem od njene daleke mašte.
sumnja na duhove starih sjeta, kriveći njih za nestanak igre. slaže kocke svojih zadataka, za danas, sutra ili odgođeno jučer.
"ako je život igra;" zapita se, "kako ću pobijediti kad cijeli moj svijet leži u rukama blesavog djeteta koje nikad nije naučilo (a nikada ni prestalo) vjerovati u bajke?"
odjednom je zabljesne crvena boja kaputa jedne nasmiješene djevojke. osvrnuvši se, ona shvaća... u već stvorenom klišeju crvena je probudi iz jave, i vraća se u onaj svijet u kojem je odrasla ne odrastajući, u trenucima, ne u godinama.
ponovno zagrli vjetar spuštajući svoje ruke u beskrajni zrak oko nje. pleše i pušta vjetar da joj miluje kosu, ne jecajima, već osmijesima. hladnoća blijedi u daleku maglu, tek se površinski javljajući, uspavljujući je tek toliko da ne izgubi odgovornost.

više ne broji brige.
toliko je ljepše probuditi se u san...




...thank God for you, the wind beneath my wings...