anđeo
"svi božji anđeli dolaze nam prerušeni"
james russell lowell
kažu da svaki čovjek ima svoga anđela čuvara. i još kažu kako ponekad anđeli dolaze u ljudskom obličju i pomažu nam u teškim vremenima na putu kojim moramo proći. i ako pogledamo unazad kroz vrijeme, možemo prepoznati one momente kada smo sreli svoga anđela i bili zaštićeni njegovim krilom.
makeda je svog anđela prvi put srela dok je još bila vižljasta četrnaestogodišnja djevojčica. u bolnici. u liku mladog crnokosog bolničara s drugog kraja svijeta.
viđala ga je tu i tamo, u prijepodnevima i večerima, u bijeloj bolničkoj uniformi, u bolničkim hodnicima, ili kroz poluotvorena vrata neke od soba, kako se naginje nad pacijentom. nikada nisu razgovarali, samo bi se ponekad pozdravili, onako usput, u prolazu. a jedne je večeri naišao hodnikom, baš na vrijeme, da je spasi od napasnog pacijenta što joj je drsko prepriječio put. ona je porumenjela od nelagode, a on je lagano prešao prstima po njenom obrazu i samo rekao: "hajde u krevet, već je kasno".
a onda su makedu jednoga jutra odvezli u operacijsku salu. sjeća se kako bolničarka nije mogla pogoditi venu iglom i neko je vrijeme bezuspješno bušila po njezinoj ruci, dok nije ubola u pravo mjesto... "a sada počni brojati od sto prema jedan", rekli su joj. kod 97 je prestala osjećati i misli su zamrle. satima je mogla biti mrtva, baš kao što je bila živa. jer ti sati ne postoje u njenom sjećanju. samo kraj jednog niza slika i početak drugog. onog u kome je sve što je željela bilo spavati. i željela je da dosadno drmusanje prestane. jer nečija ju je ruka bez milosti lupkala po obrazima tjerajući je da se probudi. nije mogla otvoriti oči. promrmljala je neku psovku. kasnije ju je zadirkivao zbog toga, smijući se: "ja sam te budio, a ti si tako sočno opsovala". sjeća se toga kao kroz maglu.
i mnogi sati nakon toga sakriveni su izmaglicom. njeasno se sjeća kako se njeno tijelo, okovano teškim gipsanim koritom, nije uspijevalo pomaknuti. iznad svoje glave mutno je vidjela plastične cjevčice kroz koje su tekle crvena i prozirna tekućina. dvije donje nije mogla vidjeti. onu provučenu kroz nos mogla je osjetiti... nije bila sigurna ulaze li te cjvečice u njeno tijelo, ili iz njega izlaze. sebi se činila poput leptira uhvaćenog nitima ljepljive paukove mreže. spržena, slomljena, neprekidno je padala u košmarne snove i budila se iz njih... žedna, žedna, žedna... sama, ustrašena i ranjiva kao maleno dijete… rukom bi napipala zvonce iznad glave i stiskala, stiskala, stiskala... i svaki put je došao on.
iz mokre je gaze cijedio po nekoliko kapi vode na njene suhe, ispucale usne. "vode, žedna sam.", tražila je, ali joj nije dao da pije... dodirivao joj je čelo, a ona je opet padala u bunilo, pa je ponovno, budeći se, stiskala zvonce iznad glave. a on je opet došao, kvasio joj usnice, šaputao umirujuće riječi... a onda je njenom krevetu primakao stolac i sjeo pored nje. naslonio je glavu na svoju desnu ruku, dok ju je lijevom, ispruženom, nježno, sasvim nježno, milovao po čelu i kosi... zaspala je... po prvi puta te noći u jednom komadu, sve do jutra. kada je otvorila oči njega više nije bilo, a sobu je već osvjetljavalo jutarnje svjetlo novoga dana, onog kojeg je ona kasnije nazvala 'dan poslije'.
u predvečerje 'dana poslije' makedu su premjestili u njenu sobu. dugo je ležala potpuno nepokretna i čekala da prođe vrijeme do dana kada će napokon ustati. a on… došao je slijedeće popodne, nakon što je završio s poslom, i sjedio pričajući joj satima, do večeri. a onda je došao i sutradan, i slijedeći dan i svaki dan nakon toga... i rekao je: "a ti si stiskala to prokleto zvonce... samo ti… nisam morao ni provjeravati tko je. a bio sam tako umoran i nadao se da ću uhvatiti barem sat-dva sna." makeda ga je promatrala bez riječi misleći o tome kako li je njemu morala izgledati te noći, u gipsanom koritu, sa svim cjevčicama pobodenim u tijelo, suhim, ispucalim usnicama. koliko je snage bilo u njemu.
ne može točno odrediti kada je prestao dolaziti. makeda je napokon ustala iz kreveta i ponovno učila hodati, sjediti, obavljati osnovne pokrete, održavati ravnotežu. a onda je otišla kući. nije ga bilo kad je odlazila, a ona je samo sanjala dom. tek mnogo kasnije postala je svjesna da se na odlasku nije oprostila s njim i da o njemu ne zna gotovo ništa. osim imena.
"slijedeći put ću ga potražiti", mislila je. ali više ga nije našla. vratio se u svoj grad, rekli su joj, i ravnodušno slijegali ramenima. prošlo je bezbroj godina od tada i makeda zna da ga više neće sresti. ne u ovom životu. nikada mu neće zahvaliti i nikada mu neće reći da je one noći, držeći je čvrsto da ne potone, on bio njen anđeo.
ali, makeda zna da je ruka što ju je tješila te noći djelić njegove duše unijela u nju. i taj je djelić čvrsto utkan u njeno biće. i tu će ostati zauvijek. makeda nikome ne priča o tome. ipak, jedan skriveni kutak u njenom srcu pripada samo njemu. i dok njegovo ime odjekuje njenim sjećanjem, makeda sa smiješkom promatra nebo. i u svemir šalje jedno nečujno, nikad izgovoreno "hvala". i vjeruje da će ga ono ipak pronaći, ma gdje bio ovoga časa.
10.02.2009. u 13:44 | 9 Komentara | Print | # | ^
kupidonovi nestašluci
da li je istina ono što piše u kalevali:
"ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
da li je istina ono što govore u basri:
"ljubav je kao senka. ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
ako joj okreneš ledja pratiće te".
"ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"
da li je istina ono što govore u basri:
"ljubav je kao senka. ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
ako joj okreneš ledja pratiće te".
miroslav antić, ljubav
u vrijeme kad je srodna duša bio na odlasku, u makedin je život ušao netko drugi... došao je u trenutku kad je makeda postala svjesna odsutnosti same sebe. središte njenog bića bilo je dislocirano i još je osjećala čudnu obamrlost u svjoj nutrini.
makedi je bio simpatičan i bilo je lijepo provoditi vrijeme s njim. i to je bilo sve. ona nije željela puno više od toga i nije mu imala što ponuditi. ali, on je želio više. odvažno je svoje osjećaje izložio pred nju i rekao: "ovo sam ja u odnosu na tebe i želim sve." makeda nije bila baš sigurna što je to "sve", a bilo joj je i pomalo mučno misliti o tome. nije se htjela pretvarati i nevoljko je prihvaćala pažnju koju joj je pružao. rekla mu je da to u njoj izaziva nelagodu. ali, on se nije puno osvrtao i zauzeo je poziciju dečka u njezinu životu.
makeda je na samu misao "moj dečko" gutala knedle u grlu, istovremeno osjećajući kako joj se od nekakvog čudnog straha znoje dlanovi. u prvo je vrijeme riječ "dečko" prevrtala u svojoj glavi, razgledajući je sa svih strana. pokušavala je doprijeti do njenog pravog značenja, baš kao da se radi o stranoj riječi koju je tek naučila, nesigurna kako ju upotrijebiti. ponekad bi ju oprezno izgovarala na glas, osluškujući kako zvuči, nastojeći joj odrediti okus, boju i miris. "dečko" je zvučalo suviše definitivno, nekako kao odluka de se nekome preda... a dečko je otišao još malo dalje, i makedi pričao o ljubavi, dok ga je ona, širom otvorenih očiju, gledala u čudu, ne vjerujući u ono što čuje.
ali, to nije bilo sve... upravo kad je došla do spoznaje da se više neće vezivati, u njen je život ušao još jedan muškarac, zatim još jedan, jedan od ranije se ponovno pojavio, a jedan iz sadašnjosti je povremeno 'iskakao' pred nju kad mu se najmanje nadala. i kao u nekoj romantičnoj komediji, zbrka se uvećavala, jer svaki od njih je počeo govoriti o osjećajima koje gaji prema njoj. slušajući ih, makeda je samo podizala i izvijala svoje tamne obrve, pitajući se što bi ona sada s njima i kako je uopće do toga došlo.
"vjerojatno se kupidon opet dosađivao", mislila je "pa se, kao i uvijek, malo zabavljao gađajući svojim strelicama nasumce na sve strane." i naravno, da bi stvari bile zabavnije, sve to u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu... u trenutku kada to uopće nije željela. jer, makeda je za sebe planirala nešto sasvim drugo.
osjećala je otpor i potrebu da zamahne rukom i sve ih odgurne od sebe. nije znala što bi s tom njihovom ničim izazvanom naklonošću i ljubavlju prema njoj. (ljubavlju!?) nije im mogla uzvratiti. nije im ni vjerovala. činilo joj se kao da je svaki do njih želi uhvatiti u mrežu koju će onda oko nje omotavati i zatezati, sve dok se ne bude mogla pomaknuti. i ako to dopusti, bit će zarobljena do kraja života, lagano odumirući. nije to mogla zamisliti. nije željela to zamišljati. samo je trebala zraka, jer od same se pomisli da bi je netko mogao sputati, naprosto počinjala gušiti. pitala se što bi neka druga žena učinila na njenom mjestu. nije znala... odlučila je jednostavno sačekati da se umore i sami odu.
a dečko, uporan, nije se dao obeshrabriti. obasipao je makedu pažnjom. nije dozvolio da na nju padne sjena, niti kap kiše, niti zrnce prašine... za nju mu ništa nije bilo teško učiniti, želio ju je zaštititi, maziti, ušuškavati, provoditi vrijeme s njom, smišljao načine da joj udovolji. a onda je jednoga dana makeda otkrila da je utrnulost u njenoj nutrini nestala i da se njeno biće vratilo u svoje središte. navikla se na njega i pustila ga u svoj život... prestala je na pomisao "moj dečko" gutati knedle i kada razmišlja o njemu, prožme je ugodna toplina... i smiješi se...
i ne želi misliti o tome...
...kako je ponekad obuzme zebnja... nekakva strepnja iz prikrajka... boji se... i nada se... da će njegova ljubav prestati na vrijeme. jer makeda uvijek sanja daljine i neće se zadržati na jednome mjestu. i već se polako sprema krenuti u nove krajeve i sretati nove ljude... i spremna je na zaborav... i nevezivanje... i mrzi samu pomisao na to da bi ga njen odlazak mogao rastužiti.
i osjeća kako je to žalosti...
i upravo tada, nestašni gugutavi kikot iza desnog ramena privlači joj pažnju. pogledavši iza sebe, ugleda malog kupidona kako veselo poskakuje u zraku, ljupko zamahujući svojim malim, bijelim, trepravim krilima.
"ti, mali! sve si to ti zakuhao! stidi se! slijedeći puta pripazi gdje gađaš i neka to bude na pravom mjestu i u pravo vrijeme.", kaže mu ljutito. ali, svatko tko je vidio kupidona zna da je nemoguće naljutiti se na njega, jer njegova je vedrina upravo zarazna, baš kao i njegov smijeh.
pa se tako zasmijala i makeda. "hajde, briši mali!", rekla je. a onda je vrh kažiprsta prislonila na svoje usne, utisnula ga na njegova malena rumena ustašca i nježno mu zagolicala podbradak. zakikotavši se razdragano, mali je kupidon nestao uz jedno neodoljivo "puf!", ostavivši iza sebe mirišljavi oblačak.
a makeda je sklopila oči na trenutak, znajući da je sve u savršenom redu. jer kupidon zapravo nikada ne odlazi... samo se skriva od pogleda, i svojom strelicom upravo cilja u nečije srce, vječito spreman na nove nestašluke.
07.02.2009. u 01:47 | 2 Komentara | Print | # | ^
slike iza očnih vjeđa
udobno zavaljena u naslonjač pored prozora, makeda uživa u trenucima samoće. već je duboka noć i vani, na ulici, više nema ni slučajnih prolaznika... vlada predivna, umirujuća tišina.
makeda je sklopila oči... iza zatvorenih vjeđa, iz dalekih dubina njenog pamćenja pristižu boje, oblici, slike... sjećanja... zaboravljena, potisnuta... nadolaze krajolici, mirisi, okusi... nevezani jedni uz druge, makedi se čine kao fragmenti iz mnoštva različitih života, koji se miješaju, nadovezuju, pomiču, i slažu u čudne oblike, kao djelići kaleidoskopa. pojavljuju se lica, neka nasmiješena, neka mrka, a neka od njih samo se na mah pomole iz sjene i odmah nestaju u izmaglici zaborava.
iz šarene mase izranja lice crnog dječaka kojega je srela na tržnici u livingstonu, a koji ju je slijedio dobar komad puta kako bi joj poklonio malog drvenog nosoroga što ga je sam izrezbario. sjetila se kako je tada željela povesti ga sa sobom i zamišljala ga kako joj maše s torbom punom knjiga na leđima i veselo odlazi krivudavim puteljkom u obližnju školu. to je za njega, u zemlji gdje je rođen, bila privilegija koju nije mogao imati. naravno, nije ga povela sa sobom... a voljela bi da je mogla...
"sada je sigurno već odrastao čovjek.", misli makeda. "vjerojatno me se ne bi ni sjetio da me ponovno vidi."
nejasno se sjeća žagora tržnice, suvenira, divnih komada rezbarenog namještaja, ljudi koji sa zanimanjem razgledaju izloženu robu, crvenkaste prašine po kojoj korača, nešto kasnije ceste koja vodi uzbrdo, siromašnog krojača koji nije imao 30 dolara da kupi materijal od kojeg bi sašio tri školske uniforme i razvio posao... makeda mu je dala deset... da sašije jednu... siromašan čovjek, sa širokim osmijehom u siromašnoj, pitomoj, prekrasnoj zambiji s najljepšim zalaskom sunca... na zambeziju...
"siromašan...", ta je misao prebacije s juga na sjever afrike... u kairo iz kojega njen um istoga časa izvlači sliku obitelji bez doma, roditelja i njihove djece, koji su svoj krevet razmjestili na jednom od mostova u centru tog ogromnog grada, jednako budnog i danju i noću, u kojem se miris ispušnih plinova automobila miješa s mirisom konjskog izmeta... djevojčice, dvije, siromašnih roditelja s mosta, sjedile su naslonjene uz ogradu i širom otvorenih prekrasnih tamnih očiju, bez riječi promatrale prolaznike... koji se nisu osvrtali... prolazili su... dok se u daljini s bezbrojnih minareta čuo posljednji večernji poziv na molitvu...
...koji je vodi u voljeni amman, podignut na sedam brežuljaka, gdje s krovne terase na zgradi svoje sestre može izbrojati 56 džamija i vidjeti kraljevsku palaču čija jarka svjetla nepopustljivo prkose noćnoj tami. miris hayla, okus felafela, hommousa i jabrijevih kolača od pistacija i rezanaca ušećerenih šerbetom, bezbrojni izlozi, šarene reklame na istrošenim fasadama, mnoštvo prolaznika... drveće - masline, čempresi, cedrovi, borovi, mediteranski štih krajolika, nasadi malih banana... u mašti može vidjeti cijeli jordan... mrtvo more, jerash, petra, aqaba...
"aqaba...", misli makeda, "naravno, prva asocijacija je... a tko drugi? kraljica od sabe. a potom... etiopija." smiješi se makeda.
makedina najdraža etiopija, zemlja kave i kokica, čudnih plesova, neobične glazbe bez kraja i početka, prekrasnih ljudi, žena prekrivenih maramama od bijele gaze, sve u znaku križa... kiselkasta injera i ukusno pripremljena hrana na neobičnim okruglim šarenim stolovima izrađenim od pletenog tankog pruća... "ne piti vodu!", sjeća se makeda...
niska sjećanja iza makedinih vjeđa ubrzava se, krajolici, ljudi i gradovi smjenjuju se sve brže... na neobičan, samo njima poznat način tvore zanimljiv redsoljed: budimpešta, szent andrea koja je iz nekog razloga vraća u 17. stoljeće, zagreb, etyek i vino s čudnim nazivom "ovčiji rep", brugge, piliscsaba, osijek, luleo, beč, stabroek i woensdrecht u kome nije izdržala 24-satno preživljavanje u prirodi, ali nije pala sa mountain bike-a dok se bez osjećaja orijentacije i uz nikakvu vidljivost u noćnim satima, kotrljala po gudurastim poljskim putevima nizozemske, moleći boga da kotač ne zaglavi u nekakvoj rupi i da pri tome ne slomi vrat... od te slike srce joj brže zakuca i zastaje joj dah... i od straha da će ipak pasti s prokletog mountain bike-a, makeda otvara oči.
potreban joj je trenutak-dva da shvati kako je još uvijek u svojoj sobi, udobno zavaljena u naslonjač. pogled na sat govori joj kako je prošlo tek petnaestak minuta od kad je zatvorila oči i našla se u... ne bi baš mogla odrediti gdje...
"zbog ovoga bi, bez sumnje, phileas fogg pozelenio od zavisti.", nasmijala se makeda. "upravo sam obišla pola svijeta u petnaest minuta." uzdahnula je čežnjivo, žaleći što su to bile samo stare slike iz dubina njenih sjećanja i ustala krećući prema krevetu, jer vrijeme je za spavanje. "ne brini, uskoro...", pomislila je, "iza svojih vjeđa spremit ćeš nove slike."
03.02.2009. u 03:07 | 0 Komentara | Print | # | ^
