Marketing
slike iza očnih vjeđa
udobno zavaljena u naslonjač pored prozora, makeda uživa u trenucima samoće. već je duboka noć i vani, na ulici, više nema ni slučajnih prolaznika... vlada predivna, umirujuća tišina.
makeda je sklopila oči... iza zatvorenih vjeđa, iz dalekih dubina njenog pamćenja pristižu boje, oblici, slike... sjećanja... zaboravljena, potisnuta... nadolaze krajolici, mirisi, okusi... nevezani jedni uz druge, makedi se čine kao fragmenti iz mnoštva različitih života, koji se miješaju, nadovezuju, pomiču, i slažu u čudne oblike, kao djelići kaleidoskopa. pojavljuju se lica, neka nasmiješena, neka mrka, a neka od njih samo se na mah pomole iz sjene i odmah nestaju u izmaglici zaborava.
iz šarene mase izranja lice crnog dječaka kojega je srela na tržnici u livingstonu, a koji ju je slijedio dobar komad puta kako bi joj poklonio malog drvenog nosoroga što ga je sam izrezbario. sjetila se kako je tada željela povesti ga sa sobom i zamišljala ga kako joj maše s torbom punom knjiga na leđima i veselo odlazi krivudavim puteljkom u obližnju školu. to je za njega, u zemlji gdje je rođen, bila privilegija koju nije mogao imati. naravno, nije ga povela sa sobom... a voljela bi da je mogla...
"sada je sigurno već odrastao čovjek.", misli makeda. "vjerojatno me se ne bi ni sjetio da me ponovno vidi."
nejasno se sjeća žagora tržnice, suvenira, divnih komada rezbarenog namještaja, ljudi koji sa zanimanjem razgledaju izloženu robu, crvenkaste prašine po kojoj korača, nešto kasnije ceste koja vodi uzbrdo, siromašnog krojača koji nije imao 30 dolara da kupi materijal od kojeg bi sašio tri školske uniforme i razvio posao... makeda mu je dala deset... da sašije jednu... siromašan čovjek, sa širokim osmijehom u siromašnoj, pitomoj, prekrasnoj zambiji s najljepšim zalaskom sunca... na zambeziju...
"siromašan...", ta je misao prebacije s juga na sjever afrike... u kairo iz kojega njen um istoga časa izvlači sliku obitelji bez doma, roditelja i njihove djece, koji su svoj krevet razmjestili na jednom od mostova u centru tog ogromnog grada, jednako budnog i danju i noću, u kojem se miris ispušnih plinova automobila miješa s mirisom konjskog izmeta... djevojčice, dvije, siromašnih roditelja s mosta, sjedile su naslonjene uz ogradu i širom otvorenih prekrasnih tamnih očiju, bez riječi promatrale prolaznike... koji se nisu osvrtali... prolazili su... dok se u daljini s bezbrojnih minareta čuo posljednji večernji poziv na molitvu...
...koji je vodi u voljeni amman, podignut na sedam brežuljaka, gdje s krovne terase na zgradi svoje sestre može izbrojati 56 džamija i vidjeti kraljevsku palaču čija jarka svjetla nepopustljivo prkose noćnoj tami. miris hayla, okus felafela, hommousa i jabrijevih kolača od pistacija i rezanaca ušećerenih šerbetom, bezbrojni izlozi, šarene reklame na istrošenim fasadama, mnoštvo prolaznika... drveće - masline, čempresi, cedrovi, borovi, mediteranski štih krajolika, nasadi malih banana... u mašti može vidjeti cijeli jordan... mrtvo more, jerash, petra, aqaba...
"aqaba...", misli makeda, "naravno, prva asocijacija je... a tko drugi? kraljica od sabe. a potom... etiopija." smiješi se makeda.
makedina najdraža etiopija, zemlja kave i kokica, čudnih plesova, neobične glazbe bez kraja i početka, prekrasnih ljudi, žena prekrivenih maramama od bijele gaze, sve u znaku križa... kiselkasta injera i ukusno pripremljena hrana na neobičnim okruglim šarenim stolovima izrađenim od pletenog tankog pruća... "ne piti vodu!", sjeća se makeda...
niska sjećanja iza makedinih vjeđa ubrzava se, krajolici, ljudi i gradovi smjenjuju se sve brže... na neobičan, samo njima poznat način tvore zanimljiv redsoljed: budimpešta, szent andrea koja je iz nekog razloga vraća u 17. stoljeće, zagreb, etyek i vino s čudnim nazivom "ovčiji rep", brugge, piliscsaba, osijek, luleo, beč, stabroek i woensdrecht u kome nije izdržala 24-satno preživljavanje u prirodi, ali nije pala sa mountain bike-a dok se bez osjećaja orijentacije i uz nikakvu vidljivost u noćnim satima, kotrljala po gudurastim poljskim putevima nizozemske, moleći boga da kotač ne zaglavi u nekakvoj rupi i da pri tome ne slomi vrat... od te slike srce joj brže zakuca i zastaje joj dah... i od straha da će ipak pasti s prokletog mountain bike-a, makeda otvara oči.
potreban joj je trenutak-dva da shvati kako je još uvijek u svojoj sobi, udobno zavaljena u naslonjač. pogled na sat govori joj kako je prošlo tek petnaestak minuta od kad je zatvorila oči i našla se u... ne bi baš mogla odrediti gdje...
"zbog ovoga bi, bez sumnje, phileas fogg pozelenio od zavisti.", nasmijala se makeda. "upravo sam obišla pola svijeta u petnaest minuta." uzdahnula je čežnjivo, žaleći što su to bile samo stare slike iz dubina njenih sjećanja i ustala krećući prema krevetu, jer vrijeme je za spavanje. "ne brini, uskoro...", pomislila je, "iza svojih vjeđa spremit ćeš nove slike."
Post je objavljen 03.02.2009. u 03:07 sati.