blago meni

Tekst pod tim naslovom davno sam pročitala na nekoj njemačkoj web stranici. Autor teksta je američki glumac i komičar George Carlin a napisao ga je povodom smrti svoje supruge. Poslije sam isti tekst pronašla i na našim hrvatskim stranicama i blogovima i zaključila, da ga nema smisla objavljivati jer su ga sigurno već svi pročitali. Ali zapele su mi za oko riječi na samom vrhu njemačkog teksta: Wir wissen es... warum ändern wir nichts? To nam je poznato..... zašto ništa ne mijenjamo? Opa! Što sam ja promijenila? I ja sam to samo pročitala i isti čas zaboravila.Tako radimo s mnogim tekstovima. - Joj, kak je ovo krasno! Predivno! I ništa dalje. Isto kao i nakon nedjeljne propovijedi: - Kako je velečasni danas lijepo propovijedao! A o čemu je govorio? - Ma ne znam više, ali bilo je zaista jako poučno! Već sam davno odlučila da ću si iz svake propovijedi ili nekog drugog govora zapamtiti bar jednu misao, ono što mi je progovorilo srcu, i da ću to onda malo s drugima "pretresti".

Pa evo toga poznatog teksta u malo slobodnijem prijevodu, da vidimo što je tu vrijedno zapamtiti i što bismo to trebali mijenjati.





Danas su nam zgrade sve više, a živci sve kraći. Ceste su sve šire a pogledi sve uži.

Trošimo i kupujemo sve više a imamo sve manje zadovoljstva.

Imamo veće kuće i manje obitelji, više mogućnosti, no manje vremena.

Imamo više diploma, no manje razuma, više znanja, a manje zdravog rasuđivanja.

Više stručnjaka, a ipak više problema, više medicine, no manje zdravlja.

Previše pijemo, pušimo, jedemo, trošimo, lažemo, mrzimo, gledamo TV, a premalo se smijemo, čitamo, molimo, razgovaramo,opraštamo, učimo, šećemo, volimo.

Povećali smo svoj imetak, a smanjili svoje vrijednosti.

Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama.

Spremni smo otići na Mjesec i natrag ali ne i pokucati na susjedna vrata i upoznati novog susjeda.

Osvojili smo vanjski prostor, ali ne i nutrinu.

Napravili smo velike stvari, ali ne i bolje stvari. Očistili smo zrak, no zagadili dušu.

Razbili smo atome, ali ne i svoje predrasude..

Planiramo više, no postižemo manje. Naučili smo žuriti, no ne i čekati.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa.

Ovo su dani dviju plaća i više rastava, ljepših kuća i razorenih domova.

Zato danas odlučimo:

Čitajmo više, obrazujmo se, istražujmo ovaj divni Božji svijet, promatrajmo predivne krajolike, posjećujmo prijatelje, pomažimo starijim osobama, tješimo bolesnike, šećimo s našim voljenima, držimo se za ruke, recimo im koliko su nam dragocjeni i koliko ih volimo, jer oni neće zauvijek biti tu. Pustimo radost i osmijeh u svoj život. Sjetimo se tri čarobne riječi koje čuda čine: Molim, hvala, izvoli, još bih dodala i oprosti. ( To smo učili u osnovnoj školi.) Zagrljaj, osmjeh, poljubac, lijepa riječ - sve je to besplatno, a tako dragocjeno.

Ništa ne odlažimo za posebne prilike. Svaki dan je posebna prilika!
Izbacimo iz svog rječnika: "kasnije", "jednog dana", " ne sada", kad budem imao vremena..." i onu najčešće upotrebljavanu riječ "budem", koja ustvari znači nikad.


Zapamtimo da je život jedinstven i neponovljiv! Iskoristimo svaki dan, svaki sat i svaku minutu!

Koja vam se slika više sviđa? Prva? Neeeeeeeeeeeeeee ! Onda druga? Daaaaaaaaaaaaaaaaaa!
Odgovor je bio očekivan. Svi volimo lijepe cvjetne livade i parkove, čistoću i red.

A sad nagradno pitanje za milijun kuna : Tko je nabacao to smrdljivo smeće nadomak kuća? Tko to zagađuje naše parkove, ulice i prometnice???

Svaki tjedan obilazim oko svoje kuće i okućnice, koja se nalazi uz prilično prometnu cestu i skupljam smeće: najviše prazne kutije od cigareta, zatim limenke od piva, raznovrsne "škanicle", vrećice, bočice, papire, posudice od jogurta itd. Ne mogu opravdati nijednog vozača (ili suvozača ), koji, nakon što popuši zadnju ( da mu je bar zadnja!) cigaretu, kutiju jednostavno baci kroz prozor. Ili, nakon što popije sok i pojede sendvič, papire, vrećicu i ostalu ambalažu baci kroz prozor. Sve je to imalo svoje mjesto u autu dok je bilo puno, a sad kad je prazno i manjeg obujma, gle apsurda, sad za to više nema mjesta u autu. I tako se događa da i vozači i auti zagađuju okoliš i prometnice. Ali nisu oni jedini.

Pogledajmo šume, gradske ulice i parkove. Svi tražimo klupu gdje ćemo malo odmoriti noge. Ali puno puta, kad vidimo smeće pokraj i ispod klupe, prođe nas volja za odmorom. Istina, kraj klupe je obično i kanta za smeće, ali ona je gotovo uvijek prepuna. Moram priznati da me to jako smeta. Ne osuđujem ljude koji bacaju smeće, ali osuđujem njihov bezobrazluk i lijenost da svoje smeće odnesu do prve prazne kante ili do svoje kuće. Mnogi od njih nisu svjesni što rade jer u roditeljskom domu nisu dobili pouku i što je još važnije, primjer. Mene su učili da se ni iskorištena tramvajska karta ne baca na pod, nego se stavi u džep i odnese do prve kante za smeće ili se odnese kući i tamo odloži. Bila sam u mnogim kućama i dvorištima i vikendicama i moram priznati da još nikad nisam vidjela nekoga da baca otpatke ili smeće u svoje vlastito dvorište. Problem je očito u tome, što mi svoj grad, svoju državu i cijeli naš predivni planet nažalost ne doživljavamo kao svoj dom. A to nam je ipak jedini dom kojeg imamo! Kako se zagađivanje i na globalnoj razini ubrzano povećava, prijeti opasnost da ćemo uskoro ostati doma ili ćemo živjeti na smetištu, koje može svakog trenutka eksplodirati.

Žao mi je uličnih smetlara jer mislim da rade potpuno nepotrebni posao. Zamislite, kako bi to bilo lijepo i korisno, kad nitko ne bi razbacivao smeće i otpatke ! Ako to možemo vi i ja, zašto to ne bi mogli svi? Grad bi nam bio čist i lijep. Smetlari bi se mogli prekvalificirati u vrtlare i saditi i njegovati cvijeće po gradu. Možda će se netko nasmijati i reći da je to utopija. Međutim, to se zaista može postići bez velikog napora. Samo svatko treba
Pa zar je to tako teško?
Zamislimo se malo! Ako ne možemo činiti velike stvari da sačuvamo i uljepšamo svoj zajednički dom i život svih nas, činimo male stvari, koje možemo. I sitno je bitno!

Da li je Crkva prebogata i treba li joj uopće imetak? Zanimljivo je čitati komentare u Večernjem listu. Čim se pojavi neki članak o Crkvi, odmah se probude dežurni papagaji i počnu u glas napadati i pljuvati po Crkvi, spominjući njezino bogatstvo, raskoš, sjaj itd. Međutim, statistike pokazuju da Katolička Crkva spada među najsiromašnije crkve u svijetu, ako je usporedimo sa ostalim velikim religijama. Kad se skupljao novac za obnovu zagrebačke katedrale, opet je nastala vika. Zaboravlja se da je katedrala blago čitavog hrvatskog naroda, kulturno dobro koje daje identitet glavnom gradu, koje Crkva čuva i štiti za sve nas.

Zašto Crkva dobija novac iz državnog proračuna? Nešto se govorilo da je to naknada za oduzetu imovinu, koja se neće moći vratiti. Osim toga, država je procijenila da Crkva čini opće korisnu djelatnost i zato ju u tome podržava. Domovi za stare i nemoćne, bolesne i hendikepirane, za ostavljenu i napuštenu djecu, sve je to djelokrug rada Katoličke crkve i njezinih službenika. A bez novca to ne bi bilo moguće. Jer novac sam po sebi nije ni dobar ni loš. Dobar ili loše može biti samo način na koji se on koristi. Samo jedan mali, mali primjer: Na Sv. Duhu kod otaca franjevaca svakodnevno se priprema oko 900 obroka za siromašne, da ne spominjemo druge samostane i crkve. Kroz dječji dom za napuštenu djecu prošlo je više tisuća dječice... kad bi sve nabrajali, ne znam kuda bi to sve stalo.
Mnogi se bune i kažu: "Ja nisam vjernik a moram financirati Crkvu. Nek to plaćaju samo vjernici.... " To su gluposti. Kao i kad mi je jedna kolegica rekla: "Ja nemam djecu i ne želim plaćati doprinos za dječji doplatak. Oni koji su ih rodili neka se za njih i brinu, jer to su njihova djeca". A čija su djeca, to se najbolje vidjelo kad je počeo rat. Uzalud su majke zapomagale. Sad su to bili "hrvatski sinovi" koji su trebali braniti sve nas. Hvala i njima i njihovim obiteljima.
Zaboravlja se da se sve kojekakve udruge i parade isto plaćaju iz proračuna, od novca svih nas, koji često ne podržavamo poruke koje nam te udruge i parade šalju. Njihovi programi ponekad direktno vrijeđaju Crkvu i vjernike, a svejedno se i od naših novaca uzima i njima daje.

Osobno mislim da Crkva treba biti bogata a njezini službenici siromašni. Često iz usta crkvenih velikodostojnika čujemo simpatičnu zgodu iz života zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa. Bio je to čovjek poznat po svom svetačkom životu, čovjek milosrđa i dobrote, pa se tako jednog dana vratio u svoj stan na Kaptolu bez cipela, samo u čarapama. Naime, putem je sreo jednog siromaha koji je bio bos i smrzavao se na cičoj zimi. Dobri biskup je izuo svoje cipele i poklonio ih siromahu. Voljela bih čuti ( a još više vidjeti!) da je neki naš biskup, npr. otac Mrzljak, poklonio svoje cipele i u čarapama prošetao Zagrebom ili sada Varaždinom. Možda to oni i čine, ali u skrovitosti pa mi to ne znamo. Znam neke koji su i auto poklonili, ali znam i neke koji svakih par godina kupuju najnovije modele Mercedesa i drugih skupocjenih auta. Voljela bih čuti od kojeg novca i u koju svrhu tj. razlog zbog kojeg moraju imati bas najnoviji model auta i to još u vrijeme dok od ljudi traže novac za gradnju crkve.
Biskup Lang je posebno volio sirotinju, patnike i bolesnike. Dijelio im je utjehu vjere i obilnu materijalnu pomoć. Sve što je imao, dijelio je s drugima. Živio je dostojno svog poziva. Ljudi su za njega govorili: "Ovaj je svetac. Kad bi svećenici i crkveni službenici bili svi takvi, nitko ne bi bio protiv vjere i Crkve."

Život je lijep, prekrasan. Uživajmo u životu! Ima puno više pozitivnih nego negativnih stvari. Radujmo se, budimo veseli i smijmo se.





Ipak, ima i onih drugih stvari, koje nam jednostavno smetaju i pritišću nas. Dobro je o tome s nekim razgovarati. Bit će nam lakše. Voljela bih sve te stvari o kojima pišem s nekim "prodiskutirati". Možda i nisam u pravu? Ali kako nikome zasad nisam rekla za ovaj blog, nitko mi se i ne javlja. Možda netko "nabasa" na njega pa mi se javi sa svojom kritikom i mišljenjem.

U nedjelju sam bila bolesna i nisam mogla ići u crkvu pa sam misu gledala na televiziji. Bio je prijenos iz Knina. Bio je to Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Bilo je puno ljudi i u prvim redovim puno političara. Nemam ništa protiv. Prije nisu išli u crkvu, sad su progledali, obratili se i dolaze u crkvu. Mislim da se ljudi mogu i trebaju mijenjati. Najgluplje mi je kad netko kaže: "Ja tako mislim i uvijek ću tako misliti. Ja nisam od onih koji mijenjaju svoje mišljenje." Kao da je to nešto pozitivno. Sve se mijenja i sazrijeva, pa tako i čovjek. Njegovo tijelo tj. njegove stanice se za 7 godina posve izmijene, (ako sam dobro zapamtila te podatke). Pa zašto se čovjeku ne bi smjelo mijenjati i mišljenje? Čovjek svaki dan nešto novo vidi, čuje, pročita i na temelju toga stvara neke nove životne stavove. Usudila bih se reći: samo se budala ne mijenja.

Ali nisam o tome htjela pisati. Na početku mise domaći župnik počinje s pozdravljajem. I to, naravno, svih prisutnih političara, imenom i prezimenom, pozdravlja one poznate i one manje poznate. E, to mi se ne sviđa . Ispada da su političari neka povlaštena elita i u Crkvi. Ne samo da imaju povlaštene plaće, penzije i druge povlastice, nego su i u Crkvi povlašteni. Zar ne bi bilo dovoljno da ih sve skupa pozdravi jednom rečenicom? Ili se to tako čini iz pristojnosti? To zbilja ne razumijem. Kao da im se i župnici ulizuju i laskaju. Što se uopće na početku ima nekog posebno pozdravljati osim onog pozdrava: Draga braćo i sestre, dragi vjernici...Tu su svi obuhvaćeni. Istina, vođe naroda treba poštivati (ako to zaslužuju) . Ali ovo u crkvi mi se ne sviđa. Ne znam da li bi i Isus tako činio. Mislim da ne bi. Ako je nekoga posebno isticao, onda su to bili ljudi velike vjere, pa je onda njihovu vjeru stavljao drugima za primjer. Ne znam kako bi nazvao i što bi rekao onima koji dolaze u crkvu, naročito prije izbora, i staju u prve redove, samo da ih drugi vide.....?! Svaka čast onim političarima koji i inače idu redovito u crkvu. Njima je možda čak i nelagodno što ih se posebno proziva. Ali se zato naš dobri biskup Ante Ivas na kraju mise zahvalio prvo djeci i vjernicima a tek onda jednom rečenicom svim prisutnim političarima.

Ne smijem opet previše kritizirati, jer sam negdje pročitala, da koliko vremena nekoga kritiziramo, barem toliko moramo za njega i moliti. Inače, kod nas se puno kritizira i to često neosnovano i bez ikakvih argumenata. Svakoga se danas može "opanjkati" bez ikakvih posljedica. A kad ga pitaš, otkud ti to znaš, onda dobiješ "premudri" odgovor: Pa to svi znaju. Neki bi morali cijele noći moliti, ako bi i to bilo dosta, obzirom na količinu kritike.
Ja ću u ovom blogu upozoravati na neke pojave za koje mislim da nisu dobre ili bi mogle biti bolje. Ali to je ipak kritika i to me neće osloboditi obveze da za sve "kritizirane" molim.

Kad god čujem te riječi, osjećam se nelagodno. Izbjegavam ih upotrebljavati. U stvari, tu me nešto muči i nije mi baš sve jasno. Poštujem svećenike. Iako ni oni nisu svi jednaki, preko ruku sviih njih Bog nam dijeli svete sakramente. Ali nije mi jasno, zašto dozvoljavaju da ih se oslovljava tim "cifrastim nazivima". Znam da to tituliranje označava tko je što u crkvenoj hijerarhiji, ali zar ne bi bilo jednostavnije i jasnije kad bismo umjesto tih počasnih naslova upotrebljavali jednostavne i jasne riječi kao gospodin župnik, kanonik, svećenik, biskup, sestra, brat itd. Pa Isus je samo - Gospodin. Možda je to počasno tituliranje u neko doba crkvene povijesti bilo "normalno" u društenom životu, ali ne znam kako se je to slagalo sa Evanđeljem. Jer Isus je rekao, tko je među vama najveći, neka bude kao sluga. A još nikad nisam čula da je netko ikada slugu oslovio sa Presvjetli, prečasni, preuzvišeni itd. Isus je čak ukorio onog mladića koji ga je nazvao dobrim , jer samo je Bog dobar. Osim što je to u suprotnosti sa porukom Evanđelja i Isusovim primjerom, neprikladno je i za današnje vrijeme. Ne kažem da trebamo slijediti modu, ali neke stvari iz srednjeg vijeka trebalo bi mijenjati, odnosno vratiti na početak i izvor. Možda bi tada bili vjerodostojniji kao kršćani i ljudi bi nam više vjerovali.