subota, 27.10.2007.

Kompleksi


Neraspoloženje posljednjih dana, uvjetovano dobrim djelom vremenskim prilikama, jučer sam, kao i sve žene, liječila kupovinom. I tako sam, ruku prepunih vrećica, bauljala po novootvorenom trgovačkom centru, kad sam ugledala tri prijateljice iz mladih dana, s kojima sam u to doba švrljala po opatijskim diskotekama. Lijepo smo se napričale, usput se prisjetivši mojih neobičnih odjevnih kreacija i minica koje sam nosila. To me inspiriralo na današnji post.

Vjerojatno smo svi u svom odrastanju imali nekakve stvari koje su nas istinski mučile na ovaj ili onaj način…

Ja sam imala dvije: ime i noge…

Sigurno sam vam već ispričala kako sam dobila ime po baki, za djevojčicu je to bilo prilično staromodno ime kojeg sam je jako sramila. Bolje rečeno, nisam ga ni upotrebljavala kad nisam morala, jer su me svi zvali nadimkom. Ali, sjećam se da sam iz očaja jednog dana došla mami i zahtjevala da se zovem Lili. Ona se složila i počela me tako zvati…Ne samo da se na njega nisam odazivala, već sam i sama ubrzo shvatila da glupo zvuči, pa sam ipak ostala pri nadimku. Sada mi vlastito ime lijepo stoji s obzirom da sam dosegla najbolje godine za njega, haha…

A noge su bile mršave i krive. Zahvaljivala sam Bogu što postoje hlače. Ali, štafetu je trebalo nositi u suknjici. Jedva sam istrčala tih stotinjak metara s tri para dokoljenki. I gimnaziju sam morala promijeniti, jer sam prvo upisala jednu gdje je nadobudna ravnateljica branila djevojkama nošenje hlača, pa sam ubrzo imala ukor pred isključenje.
Na sreću su se vremenom noge popunile, pa su samim tim bile manje krive. Kad su dečki počeli govoriti da su baš «šarmantno krive» nisam se skidala iz minica.

Izgleda da komplekse samo treba preživjeti.

Jeste li vi imali takve komplekse u mladosti i kako ste se nosili s njima?


- 10:38 - Komentari (47) - Isprintaj - #

nedjelja, 21.10.2007.

Majstorica se vratila kući

Koraljka pita «di je friška kava?», a Rusalka «kad će biti tekst o putnim porocima?», pa zato danas pijemo onu jutarnju iz velike šalice…

Kao što znate posljednih dana sam bila na kongresu, gdje se okupilo više od stotinjak znanstvenika koji se bave humanom genetikom.

Ne znam da li ste ikad bili na slavljima u kojima su u društvu prevladavali liječnici, ako niste mogu vam reći da su to najdosadniji skupovi na svijetu, jer dotični, čast izuzecima, pričaju samo o medicini, i ne preostaje ti ništa nego da se napiješ, a kako znate da ne pijem, ništa pametnije nisam mogla napraviti nego da sama sebe zabavljam, a po reakcijama vidjeh da sam poprilično zabavila i ostale.

U glavi mi se sve vrijeme vrzmao komentar jednog profesora kojemu sam prije dvadeset godina došla na razgovor zbog posla i koji mi je rekao da imam odlične ocjene i preporuke, ali je problem u tome što mu «nekako ne ličim na znanstvenika».
Tada sam bila uvrijeđena, a sada to doživljavam kao kompliment.

Jer, bez ikakve želje za isticanjem, da mene nije bilo nitko ne bi, umjesto u zagušljivoj dvorani, slušao predavanja sa šanka gledajući projekcije kroz ostakljen prozor, nitko ne bi gunđao što podcjenjuju slušateljstvo pričajući već dvadeset godina iste teme, nitko ne bi uvaženog pomoćnika ministra podsjetio na ludovanje za vrijeme boravka u koledžu u Italiji prije dvadesetak godina, a kamoli da bi netko na papagajski ponavljano pitanje «čime se trenutno bavite?» odgovarao sa «pišem blog».
Da ne pomislite kako sam nekakav namćor napominjem da ja to sve činim kroz šalu, i većina se navikla na moj stil.

Nadam se jedino da svojim ponašanjem ne utječem negativno na mlađe kolege, jer očigledno imam problem u odnosu s tzv. autoritetima.

Inače se svaki dan zahvaljujem na postojanju interneta, jer konačno ne vrijede ona pravila «usta moja hvalite me», već svatko može odmah vidjeti tko je osoba bez pokrića, a tko je ipak nešto napravio u svom poslu. Zato se valjda mogu opušteno i ponašati.

Uglavnom, jedva sam čekala da se vratim pod dekicu, poigram s Makijem, i prošetam blogosferom. Bolje društvo od vas ne bih mogla poželjeti.

I još nešto: danas nemam nekih pitanja, ali imam preporuku.

Bloger Sagittarius ima zanimljiv post o superiornim ženama i muškim svinjama, već se unaprijed smješkam na pomisao kako ćete doživjeti tekst. I slobodno skrolajte niže, svašta se tu može naći, kako autor kaže, na temu muško-ženskih nadmudrivanja.

- 12:00 - Komentari (45) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.10.2007.

Porok i/ili užitak

Tri dana kod kuće bez interneta je, osim prilične nervoze uvjetovane indolencijom T-com-a, učinio da se osjetim takoreći gluhonijemom, potom me prilično uvjerio kako sam postala stanoviti ovisnik i ujedno me inspirirao na ovaj post.

Jednom prilikom sam rekla kako mislim da smo «jako dobro društvo», jer ne lažemo, ne varamo, ne podmećemo drugima već im pomažemo savjetima, druželjubivi smo i talentirani za različite stvari…

O čemu će onda biti riječ u ovom postu?

O porocima koji spadaju u ovisnosti, a često nam pružaju i određene užitke, ma koliko kukali da bismo ih se voljeli riješiti.
Dakle, cigarete, alkohol, droga, pretjerani unos hrane, recimo čokolade…

Za mene već znate da sam strastveni pušač, i to jako dugo vremena, jednom prilikom sam ostavila cigarete na godinu dana i činilo mi se da sam izgubila najbolju prijateljicu…jednostavno mi prijaju još uvijek, bez obzira što mi liječnici kažu da to ne može dobro završiti i da svi prestanu pušiti kad-tad…

Ne pijem alkohol (ako se izuzme rum-punč, koji sam na nagovor Demetre
pila na blogerskim susretima), pretpostavljam iz razloga što nemam dovoljno enzima za razgradnju, nekako mi ne ide, pivo i vino nisam ni probala od gimnazije, a kad bih pila mislim da bi mi više išla žestoka pića…kako sve što činim, činim intenzivno (jedem začinjena jela, vozim brzo kad sam sama u kolima), moguće da bih ubrzo postala i alkoholičar…

Drogu tj. marihuanu sam pušila dvaput u mladosti i nisam uopće shvatila one koji su govorili da ih je «uhvatilo», jer ja nisam ništa osjetila (nije kao u onom vicu o kanarincu koji je tvrdio da ne osjeća ništa, da bi nakon trećeg džointa izjavio da «ne osjeća ni krilca, ni nožice ni kljunek…»)

Slatko tj. čokoladu obožavam i tamanim svaki dan…

Nekakav zaključak je da konzumiram sve ono što mogu kontrolirati tj. ne sviđa mi se (ili me plaši) stanje gdje bi mi se stanje svijesti moglo dovesti u pitanje…

Kako vi stojite s tim porocima…?


*I oprostite ako me nema ovih dana, spremam se za kongres na koji idem ovaj tjedan. Mahnuti ću vam ako me uslikaju…






- 15:16 - Komentari (35) - Isprintaj - #

subota, 06.10.2007.

Ni sa ni bez

Sitna jesenja kišica i jedan mail su potakli sjetno raspoloženje i današnju temu.

Sjetila sam se da je nedavno miško napisao lijepu priču «Svi tvoji odlasci», gdje njegov junak kaže:

«Kad si odlazila, volio sam te kako te više nikad nitko voljeti neće. I baš zbog toga sam te pustio otići. Idi, mislio sam, dok sam te nježno držao za ruku, idi i budi sretna. Uživaj u životu. Nemoj se bojati života. Uživaj život!»

Razmišljala sam kako sam i sama jednom otišla, jer sam velikodušno na sličan način bila puštena.

Takav rasplet je čest u vezama u kojim ćete često čuti da neki od sudionika kaže:
«Ne mogu ni s njim ni bez njega» …to su odnosi, bar tako mislim, u kojima postoji silna strast i ljubav, ali je i prisutna bolna slutnja da veza neće imati budućnosti. Jednostavno ste od samog početka svjesni da će biti teško moguće ostati s tom osobom.

Razlozi zbog kojih ne pravite planove mogu biti različiti: fizička razdvojenost, obiteljski problemi, dobna razlika, ili što s tom osobom ne funkcionirate u realnom svijetu, previše ste različiti.

Ta «nemogućnost» dodatno potpiruje strast i ovakve veze mogu trajati dugo do trenutka konačnog i nadasve bolnog razlaza.

Tada onaj koji odlazi osjeća da je ogroman teret skinuo s leđa, odlučan je da doista promijeni i uživa život, iako mu obično ostaje nekakav grč u želucu i pitanje da li je tako baš trebalo biti.

Ponekad mislim da je čak lakše onom koji ostaje, jer se ne pita, ionako nije imao izbora…

Ako ste doživjeli «ni sa ni bez» odnos kakva su vaša iskustva?

Ako niste, što mislite o tome?

- 17:52 - Komentari (58) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.