Na kavi s prijateljicom

Sasvim neplanirano jutros me na ovakav sjetan post potakao razgovor s Rusalkom, koja je na moju konstataciju kako nas od ponedjeljka čeka neznamkoji početak školske godine napisala:

«a u ponedjeljak - novi početak. nova generacija. dolaze i prolaze, a mi ostajemo, nadajući se kako ostavljamo neki trag u tim mladim prolaznicima.
tko zna, možda živimo u iluzijama?»

Već duže vrijeme si i sama postavljam isto pitanje.

Ponekad me ugodno iznenade bivši studenti, sada liječnici, koji me prepoznaju u bolnici i susretljivo pitaju treba li mi štogod, a ponekad sam žalosna jer u vrijeme nekakvih blagdana izostanu čestitke od onih kojima sam bila mentor i puno im pomogla u izradi diplomskih radnji ili studentskih znanstvenih radova.
Ima i onih s kojima sam vremenom postala prijateljica i dijelim sve one lijepe i manje lijepe trenutke koje život donosi.

Osobno i poslije više od dvadeset godina svojim profesorima barem dvaput godišnje napišem kratko pisamce u kojem ispričam čime se trenutno bavim i kako sam. Neizmjerno sam sretna kad čitam njihove odgovore, koji me vraćaju u bezbrižno vrijeme školovanja.

Sjećate li se vi svojih profesora?

U velikoj sam strci, posao, gosti, kompjuter na popravku, pa se trenutno borim s kratkim kabelom laptopa ne bih li na brzinu ostavila neki znak…
Danas znači pijemo espresso…

Naslov “Fortočka”?

Fortočka ili ruski prozor je prozorčić veličine 7 x 8 cm koji se otvara kad je niska temperatura. On je isuviše minijaturan da bi se prostorija ohladila, ali pomaže da se provjetri. Dakle, daje svježinu, ali ne hladi.

Nedavno sam naišla na odlomak koji me se dojmio, prenosim ga u cjelosti, nepreveden, nadam se da niko nema baš toliko svilene uši…

‘’Sve što ti život uskrati, pretvori u prednost, suočavaj se bez straha, puštaj se, neka te nosi struja, ma ništa nije vredno očaja, bože, kako žalim samoubice, koliko mladosti i lepote je nestalo samo zato što se u času slabosti poveruje u žar neponovljivosti, upamti, nema kraja, uvek postoji neki prozor, makar mali otvor kroz koji se može namignuti sebi od pre, i nije važno kojim redom ti se u životu dešava sve to što ti je namenjeno, sve ono što ne dobiješ na početku, čeka te na kraju, sve što zgrabiš preko crte, moraćeš dvostruko da platiš, sve, baš sve je tako kako je jedino moglo biti, a kroz nekoliko decenija sve se obrne, i nema više naših malih večnosti sa početka. Horizonti su takođe potrošivi…”

Iz romana "Ruski prozor" Dragana Velikića

Što mislite o tome?

CSI kao što znate je popularna kriminalističko dramska serija, uz koju smo nebrojeno puta kratili vrijeme, prateći tim forenzičkih znanstvenika kako istražuje misteriozna ubojstva, zavjere i pljačke…

E sad, kakve to ima veze sa mnom…?

Pa uglavnom nikakve, osim što me ovotjedni događaj asocirao na CSI na hrvatski način, a također na kojoj je razini tzv. istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj.

Dakle, radi se o tome da je jedan ugledni novinar, iz još uglednijih dnevnih novina, jurio po cijeloj zemlji znanstvenike koji se bave genetikom i antropologijom, ne bi li mu pomogli u rasvjetljavanju jednog slučaja.

U prvi mah jadni znanstvenici su pomislili da je njihov rad prepoznat i da će o njemu govoriti, što je novinar glatko zanijekao.

Nakon toga je bila logična pomisao da bi se možda trebali izjasniti o otkriću mladog genetičara s Ruđera, koji je punio medije zadnjih dana, jer je dao odgovore na neke od najvećih zagonetki evolucije koje su mučile biologe od Charlesa Darwina naovamo.

No, novinara ni to nije zanimalo.
On je želio da mu struka pomogne u dokazivanju da je Zagorac sin Franje Tuđmana i to uspoređivanjem njihovih glava s fotografija.
Bio je vidno razočaran kad je bio odbijen.

Nisam znala trebam li se smijati ili plakati.
Žalosno je što i naši "vrhunski" novinari nemaju više kriterije, već samo jure za bilo kakvom senzacijom.

Morala sam ovo podijeliti s vama.

Za danas sam skuhala jednu finu kavicu uz koju ćemo se prisjetiti prvih ljubavi…

Prva ljubav je neizbrisiva iz sjećanja, tvrde znanstvenici i upozoravaju da «ponovno potpirivanje stare vatre može izazvati nepovratne posljedice, upropastiti brak i ostaviti za sobom tragove uništenja".

"To nije poput normalne veze", naglašava Nancy Kalish, psihologinja sa Sveučilišta Sacramento, koja je 14 godina proučavala tu vrstu odnosa. "Nakon telefonskog razgovora, odmah se ide u hotel. Tako se to brzo odvija."

"Adolescentni hormoni urezuju te prve ljubavi u naš mozak", kaže antropologinja sa Sveučilišta Rutgers Helen Fisher, autorica knjige Why We Love.

Glas ili dodir izgubljene ljubavi pokreće želju, potrebu, žudnju u istim područjima mozga kao i kokain.

Zvuči kao ovisnost?

"To je snažnije od droge", tvrdi Fisher.

Ali, za trenutak zaboravimo znanstvenike. Namjerno vam neću navoditi primjere iz njihovih istraživanja, već nedavno iskustvo jedne prijateljice koja je, potaknuta našim neobaveznim ćaskanjem o prvoj ljubavi, na internetu potražila njegov broj nakon više od dvadeset godina, i od kad su se ponovno vidjeli kaže da je to ono što je čekala cijeli život.

Zvuči primamljivo, poželjeh i sama popiti kavicu s prvom ljubavi, možda bih se i ja na trenutak popela među oblake, ali s obzirom da živi u Johanesburgu, teško da ćemo je popiti, pa mi je ostajanje na čvrstom tlu neminovno.

Kakva su vaša iskustva, vjerujete li da bi vam susret s prvom ljubavi vratio emocije, sjetite li se nekad te osobe?
Ili ste s njom još uvijek?
Mogu li se takve veze u današnje vrijeme održati na duge staze?

Previše pitanja, izašla sam iz štosa, pišite što hoćete…

Mislim da svi ovih dana pijemo gorku kavu zbog tragedije koja se dogodila našim vatrogascima, tako da nisam ni imala volju bilo što drugo pisati. Posebice kad sam večeras pročitala post kod blogera ludlud (usput budi rečeno ima nevjerojatno dobre tekstove na svom blogu, pa obavezno pogledajte) i shvatila da bi svaka tema bila neumjesna.

A opet bih vam se htjela malo javiti, da me ne optužujete kako čekam stoti komentar.

Dakle, kod mene vrijedi ono «sve je isto ko i lani» (novo je jedino dlakavo stvorenje koje liči na tigrića, a ponaša se kao majmunčić), počela sam raditi, u tijeku su ispiti i prijemni, već sam umorna od same pomisli na predstojeću godinu, a i blog sam konačno nastavila pisati.

Kako nisam mogla svečano proslaviti godišnjicu, želim vam samo reći da sam nabrojala 199 blogera koji su me za to vrijeme posjetili (traži se dvijestoti), lijepo smo se družili i svima se zahvaljujem.
Nekad smo pili gorku kavu kad mi nije išlo najbolje, nekad sam vam dosađivala s anketama pa ste se bunili, ali sve u svemu morate priznati da i nije tako loša kava kod Majstorice.

A sljedeća će biti baš po vašem ukusu…