Komentari

majstoricasmora.blog.hr

Dodaj komentar (60)

Marketing

  • Koraljka

    O, da ! Od osnovne do faksa i onih poslije i sada jer sam u vrsti koja stalno nešto uči.
    S nekima sam u odličnim prijateljskim odnosima, s nekima na dobar dan, a neki oru nebeske njive. Naša gimnazijska generacija jednom godišnje da anonsu u lokalni list u spomen na njih.
    I kako godine prolaze tako sve više poštujem, razumijem i one profesore koje ranije nisam.

    avatar

    29.09.2007. (10:14)    -   -   -   -  

  • rU

    ah, majstorice ...

    sudbina je učitelja da na kraju postane nepotreban ... i svi su njegovi napori usmjereni na to.

    učitelj bi morao samozatajno asistirati svojem učeniku na putu do autonomije, do samostalnosti. morao bi služiti kao skela, ljestve ili oslonac, pri nečijem rastu i izrastanju ...
    no, iako uz potporu, svatko se mora sam penjati, nitko ga ponijeti ne može ...

    ponekad, kad se popnemo, zaboravimo na skelu ...
    ipak, ima i onih koji ne zaboravljaju ... paradoksalno, češće su to oni kojima i nismo s mukom podmetali dlanove pri usponu ...

    biti učitelj, trebala bi biti misija, poziv ... a ne samo profesija.
    ili je možda i to samo moja iluzija?

    avatar

    29.09.2007. (10:18)    -   -   -   -  

  • kora-kri

    Danas je dan od sjećanja, uspomena. Valjda je nešto u zraku.
    Ja imam memoriju ko' slon. Svačega se sjećam. Pogotovo školskih dana. A sjetim se baš profesora s kojima sam se najviše "kačila." Iako sam tada bila uvjerena kako me mrze, danas znam da su mi htjeli najbolje. To valjda shvaćamo s vremenom, sa zrelošću.
    Nisam u kontaktu ni s kim, ali kad ih vidim javim im se. I jako im bude drago, vidim im to po izrazu lica. A i meni bude drago. Ipak su oni bili jako važni u mom odrastanju i stasanju.

    avatar

    29.09.2007. (10:34)    -   -   -   -  

  • Irida

    ja se sjećam svih svojih učitelja/ica, nastavnika/ica i profesora/ica, neizbrisivo i zauvjek...neki od njih su mi bili najvažnije osobe u životu, do dana današnjeg....rijetko imamo priliku to i pokazati jer mi idemo dalje, a oni ostaju za neke nove generacije...

    avatar

    29.09.2007. (11:26)    -   -   -   -  

  • zmajka

    Oh, i te kako ih se sjećam. S nekima sam i u kontaktu, a neki, što su mi mnogo značili, na žalost su pokojni. Moje mentorice, koju sam poslije diplome često znala sretati na najneobičnijim mjestima, danas više nema, i zaista mi nedostaje.
    Profesori ostavljaju trag u našim životima, dubok i kvalitetan trag, držim do toga, a najviše me veseli što vidim da i moja DsK slično razmišlja, jer te neke veze koje traju, oplemenjuju dušu studenta koji se tijekom studija i kasnije, u danima koji slijede, razvija u osobu koja će ubrzo shvatiti da nikada neće znati sve o svom pozivu, već će trebati stalno i dalje učiti...
    Uh, zakomplicirala sam. K'o i uvijek.
    Mi sutra putujemo. Spakirani smo u kutije i torbe... novi život. (Drži nam šipke!)

    avatar

    29.09.2007. (12:01)    -   -   -   -  

  • slatko grko

    Na žalost na fakultetu sam položila samo 4ispita prve godine i indeks neđe i danas grije policu,a profesore iz srednje i nastavnika iz osnovne se sjećam kako koga.
    Neke profesorice iz srednje toliko srećem i kontaktiram s njima da sam i zaboravila da su mi bile profesurice,nekih više nema među nama, a neki kad im se javim nemaju pojma ko sam ja,davno je to bilo.
    Ali nikoga iz škole se ne sjećam po lošem,bila sam dobar đak,ali mi je jezik vazda bio vanka,ali nijesam imala posljedica.

    avatar

    29.09.2007. (12:11)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Toliko su me neki obilježili da sam njihov poziv , odabrala kao svoj ..i da... baš kako kaže Rusalka, to nije zanimanje...to je vokacija!
    Moji bivši učenici mi se uglavnom javljaju, na ulici, mobitelom i to me čini sretnom jer nekako mislim, da sam im ostala u lošem sjećanju, valjda bi me izbjegavali!
    Pozdrav , majstorice

    avatar

    29.09.2007. (12:49)    -   -   -   -  

  • fanny

    Kako se ne bih sjećala...
    Na žalost u najgoroj uspomeni - prva učiteljica i jedan od posljednjih profesora na faksu . početak i kraj.
    Između toga, bilo je mnogo divnih profesora i ljudi, neke i danas srećem, nekih više nema. Jedan od njih, za kojeg je većina čula je prof. Josip Kregar s Pravnog fakulteta - beskrajno jednostavan čovjek. Ali uz to što su bili odlični predavači, krasila ih je ljudskost i veliki autoritet, koji su uživali - potpuno nesvjesno. Kad bi samo znali - koliko puta ih se sjetim i o njima razgovaram sa svojom tinejdžericom...
    Pozdrav :)))

    avatar

    29.09.2007. (14:00)    -   -   -   -  

  • chablis

    Aha, svi se sjećamo pa tako i ja. Uspomena ima svakakvih, od jedne Dese (Desanka Jevđić) iz geografije koja me ošamarila u 4. razredu osnovne škole jer nešto nisam znala pokazati na karti, pa do svih ostalih uz koje su lijepa sjećanja. Lijep pozdrav ;)

    avatar

    29.09.2007. (15:08)    -   -   -   -  

  • MiniMaxine

    Eh, Majstorice...ja kod tebe, ti kod mene, istovremeno...
    A sjećanja? Teška su mi i kad su lijepa, ponekad. Kao npr. danas ;-).
    Neki profesori trajno su obilježili moj životni put, neki su ga tek dotakli, a dvoje-troje ga je oštro skrenulo i ja sam im doživotno zahvalna na tome.
    I na činjenici da sam im to mogla reći kad sam postala jedna od njih ;-))).

    avatar

    29.09.2007. (17:09)    -   -   -   -  

  • katrida

    ...........ja sam bila onaj mirni učenik koji je gutao sva znanja kao spužva, i na fakultetu nisam imala nikakvih problema, prolazila sam sa lakoćom i različitim ocjenama...........nažalost nisam bila ambiciozna da bi težila peticama..........a sve me je interesiralo(svaštarenje),tako su mi svi profesori ostali u dobru sjećanju.............ne viđam nikoga i neznam di su.........

    avatar

    29.09.2007. (20:51)    -   -   -   -  

  • katrida

    ........haha..........povećaj sliku........ja san niža,a prija je profa tjelesnog u Imotskom............propali nam planovi o doživotnim kavicama,............bože,bože koja smo mi bili sritna generacija, pari mi da san sanjala svoj život prije udaje.............pozdravić, lipo se sititi lipih dana.........

    avatar

    29.09.2007. (21:01)    -   -   -   -  

  • katrida

    .........u pravu si, mutne su, ali to mi je palo napamet sinoć i slikala sam pod svjetiljkom...........

    avatar

    29.09.2007. (21:04)    -   -   -   -  

  • Decy

    moje profesore razbacao je rat.
    a moga najdražeg profesora kako gine u ratu vidio je moj suprug.

    nego, ja sam se uvijek sjećala svoje učiteljice.
    i kada sam otišla studirati, ja sam joj slala čestitke.
    a kada sam se udala, sve je prestalo.
    ne znam uopće da li je živa.

    ovo je baš dobra tema.

    avatar

    29.09.2007. (21:39)    -   -   -   -  

  • Sa dva prsta po tipkovnici

    Da,sjećam ih se,mada je to davno bilo,pamtim ih večinu.Jer su ostavili toliko mi važne tragove u meni.Osmjeh ti ostavljam!

    avatar

    29.09.2007. (21:56)    -   -   -   -  

  • ludlud

    O, sjećam, sjećam. Što sam stariji, sve su mi važniji. Trag koji ostavljaju nije samo neizbrisiv, čak je i to površno, to je puno više nego trag, jer nas ozbiljno formira i usmjerava, skoro kao i roditelji. A to nije šala. Danas se ponekad sjetim kako bi mi život krenuo sasvim drugačijim tokom da sam svojevremeno prihvatio asistenturu na faksu kod profesorice koju sam volio. Ali nisam se vidio u tome. Živim s "prosvjetarkom" i to je poziv koji je nenaplativ, najbolje to vidim kad joj stižu poruke i čestitke nakon mnogo godina i od mnogih generacija. Toplina i ljubav koja se tu razmjenjuje ne spada u ekonomske kategorije. To je nešto što održava nadu za ovaj svijet... :)))

    avatar

    30.09.2007. (00:26)    -   -   -   -  

  • aquaria

    Sjećam se mnogih i mogla bih o tome i post napisati, ali neću, moram na spavanje... :) Pozdrav veliki, draga majstorice! :)

    avatar

    30.09.2007. (00:38)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Često se sjetim jednog profesora za kojeg nikad nisam mislila da ću ga se sjećati. Čovjek je bio blage naravi i blag u oocjenjivanju, ali je posjedovao enormno znanje i svako njegovo predavanje bilo je daleko iznad onoga što je stajalo u udžbenicima, izuzetno zanimljivo. Ali biserje pred svinje ...?! Samo sam ja od nas 40 shvaćala o ćemu govori. Karakteristično njegova đački nadimak u prijevodu glasio bi: Pero Sero:(

    avatar

    30.09.2007. (08:34)    -   -   -   -  

  • umorno_oko

    Sićan se, sićan, kako ne, pogotovo razrednice iz 3 & 4 razreda Usmjerene, kako se to onda zvalo.
    (BTW Sad se to zove MIOC)
    Pogotovo jer sam sa njom "obnovio" gradivo, kad mi je posli bila i bratu razrednica, u istoj školi. Postoje dvije vrste profesora:
    - oni koji traže kod tebe ono šta znaš i
    - oni koji traže kod tebe ono šta ne znaš.
    E, pa moja Anka je uvik uspijevala i kod mene i kod brata izvuć ono najbolje, i zato joj neizmjerno fala lipa!
    Ka i mojoj Antici, koja nan je crtala kompjuter na ploči, dok se nije zubima i noktima uspila izborit da ga napokon dobijemo,
    pa san "produžija" školu još misec dana,
    iako san bija oslobođen mature ...
    Baš ti fala na ovoj temi i ovom pitanju, osvježila si mi stare uspomene ...
    Prvi put san povirija kod tebe, ali mislin da ću malo češće navraćat ...

    avatar

    30.09.2007. (10:16)    -   -   -   -  

  • piskaralo Tixi

    Sjećam se svih svojih profesora i profesorica, posebno svog prvog učitelja Tonija,kojeg smo imala u prvom razredu osnovne škole. Kada nam je na kraju te prve školske godine, rekao kako odlazi raditi u drugu školu, svi smo prvašići plakali, a on nas je odevo u šetnju kvartom. Slijedili smo ga veseli i ponosi, poput malih pačića.
    A da, znaš mene, sjećam se i svojih teta i vrtića, kod jedne od njih sam imala svoj ogledni rad za diplomski.

    avatar

    30.09.2007. (10:31)    -   -   -   -  

  • agnie

    Sa nekoliko profesora sa postdiplomskog sam u redovitom kontaktu. Obavezno se dopisujemo i razmjenjujemo iskustva. Sa pojedinim profesorima sa fakulteta redovito popijem i kavu kada god se sretnemo i mislim da je to jako lijepo...
    Shvaćam vas koji mislite da vas se ljudi sjećaju samo u potrebi....ipak mislim da to nije tako, barem ne sa svima.

    avatar

    30.09.2007. (18:43)    -   -   -   -  

  • Majstorica s mora

    Večeras sam dobila jedan lijepi komentar na moj post od bivše studentice i sadašnje prijateljice, komentar mi je stigao mailom, jer je još nisam ubijedila da otvori blog, uglavnom ne mogu odoljeti da vam ga ne prenesem...

    "E, draga moja profesorice...

    ...da se kojim slučajem jednog kasnog sunčanog popodneva, u jednom posebnom
    potkrovlju u trenutku ne "zaljubih" u pamet, šarm i duhovitost jedne moje
    buduće profesorice nikad doktora od mene... poslije si jednostavno nisam
    mogla dozvoliti da razočaram tako sjajnu osobu, a čini mi se da se to
    nastavlja.


    Vjerujem da si cijelo vrijeme bila svjesna svoje uloge... s time da je ona u
    toku godina prerasla biologiju, za mene si postala učiteljica i prijateljica
    za život.

    Zbog svega toga se osjećam sretno, počašćeno i "izabrano"...

    Hvala ti ..."

    Eto, izgleda da ipak ostavljamo neki trag i jako sam sretna zbog toga.

    avatar

    30.09.2007. (21:39)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    ... Sjećate li se vi svojih profesora? ...

    Rado sde sjetim, nekih ...

    Fali mi jedna profesorica ... iz Hrvatskog.
    Jedna krasna žena.
    Od tih gimnazijskih dana volim poeziju.

    Meni osobno ostala takvom u mom sjećanju i nikako ne mogu pojmiti kako je otišla na drugu stranu.
    Za neke druge profesore me ne čudi.

    Eto čega se sjetim na spomen profesora.

    Prolazim pored zgrade moje gimnazije svaki dan.
    Možda stavim sliku ulaza , jednom ... nema naziva škole, nema ništa .. na oknima gdje treba biti staklo , možete li povjerovati, stoji šperploča ...

    Eto, tako danas i poslije 16 godina povratka "moja gimnazija" ima takav ulaz.
    Tko bi volio ići u takvu školu ?

    Tko s radošću ide u takvu školu raditi ?

    Lijep pozdrav.

    avatar

    30.09.2007. (21:53)    -   -   -   -  

  • plejadablue

    Sjećam se svih svojih profesorica i profesora...nekih sa toplinom i zahvalnošću, a nekih samo onako usput...iz osnovne škole najdublji trag u meni ostavila je profesorica hrvatskog...iz gimnazije profesor povijesti...bili su predivni ljudi, puni znanja, ljubavi i razumijevanja..:)))...pamtim i one s faksa, ali semestar-dva nekog predmeta ne može previše zbližiti, sve je više prolazno nego u osnovnoj i srednjoj školi..:))

    avatar

    30.09.2007. (23:14)    -   -   -   -  

  • carla

    Bila jednom moja profesorica koja je nekoć radila s mojom majkom. Shodno tome, svi su u razredu očekivali da ću kod nje imati nekakve popuste, ali ona je upravo mene odabirala za demonstraciju sile. I kad bi bila najljuća (a prečesto je takva bila) prozvala bi mene na ploču i iscijedila me nemilice.
    Jednom me, sjećam se prozvala a ja sam imala upalu grla i nisam mogla govoriti. Uhvatio me tako jak nadražajni kašalj da sam između naleta kašlja zamolila da me pusti u wc da se napijem vode, a ona je rekla prvo odgovori pa onda idi. Jedva sam izgovorila....dajte mi jedinicu i izišla iz razreda.
    Jednom sam u kontrolnom odgovorila na sva postavljena pitanja a ona mi je na vrhu lista napisala..."Počni učiti!"

    avatar

    01.10.2007. (11:11)    -   -   -   -  

učitavam...