Na kavi s prijateljicom

Sasvim neplanirano jutros me na ovakav sjetan post potakao razgovor s Rusalkom, koja je na moju konstataciju kako nas od ponedjeljka čeka neznamkoji početak školske godine napisala:

«a u ponedjeljak - novi početak. nova generacija. dolaze i prolaze, a mi ostajemo, nadajući se kako ostavljamo neki trag u tim mladim prolaznicima.
tko zna, možda živimo u iluzijama?»

Već duže vrijeme si i sama postavljam isto pitanje.

Ponekad me ugodno iznenade bivši studenti, sada liječnici, koji me prepoznaju u bolnici i susretljivo pitaju treba li mi štogod, a ponekad sam žalosna jer u vrijeme nekakvih blagdana izostanu čestitke od onih kojima sam bila mentor i puno im pomogla u izradi diplomskih radnji ili studentskih znanstvenih radova.
Ima i onih s kojima sam vremenom postala prijateljica i dijelim sve one lijepe i manje lijepe trenutke koje život donosi.

Osobno i poslije više od dvadeset godina svojim profesorima barem dvaput godišnje napišem kratko pisamce u kojem ispričam čime se trenutno bavim i kako sam. Neizmjerno sam sretna kad čitam njihove odgovore, koji me vraćaju u bezbrižno vrijeme školovanja.

Sjećate li se vi svojih profesora?