|
Sitna jesenja kišica i jedan mail su potakli sjetno raspoloženje i današnju temu.
Sjetila sam se da je nedavno miško napisao lijepu priču «Svi tvoji odlasci», gdje njegov junak kaže:
«Kad si odlazila, volio sam te kako te više nikad nitko voljeti neće. I baš zbog toga sam te pustio otići. Idi, mislio sam, dok sam te nježno držao za ruku, idi i budi sretna. Uživaj u životu. Nemoj se bojati života. Uživaj život!»
Razmišljala sam kako sam i sama jednom otišla, jer sam velikodušno na sličan način bila puštena.
Takav rasplet je čest u vezama u kojim ćete često čuti da neki od sudionika kaže:
«Ne mogu ni s njim ni bez njega» …to su odnosi, bar tako mislim, u kojima postoji silna strast i ljubav, ali je i prisutna bolna slutnja da veza neće imati budućnosti. Jednostavno ste od samog početka svjesni da će biti teško moguće ostati s tom osobom.
Razlozi zbog kojih ne pravite planove mogu biti različiti: fizička razdvojenost, obiteljski problemi, dobna razlika, ili što s tom osobom ne funkcionirate u realnom svijetu, previše ste različiti.
Ta «nemogućnost» dodatno potpiruje strast i ovakve veze mogu trajati dugo do trenutka konačnog i nadasve bolnog razlaza.
Tada onaj koji odlazi osjeća da je ogroman teret skinuo s leđa, odlučan je da doista promijeni i uživa život, iako mu obično ostaje nekakav grč u želucu i pitanje da li je tako baš trebalo biti.
Ponekad mislim da je čak lakše onom koji ostaje, jer se ne pita, ionako nije imao izbora…
Ako ste doživjeli «ni sa ni bez» odnos kakva su vaša iskustva?
Ako niste, što mislite o tome?
|
