Neraspoloženje posljednjih dana, uvjetovano dobrim djelom vremenskim prilikama, jučer sam, kao i sve žene, liječila kupovinom. I tako sam, ruku prepunih vrećica, bauljala po novootvorenom trgovačkom centru, kad sam ugledala tri prijateljice iz mladih dana, s kojima sam u to doba švrljala po opatijskim diskotekama. Lijepo smo se napričale, usput se prisjetivši mojih neobičnih odjevnih kreacija i minica koje sam nosila. To me inspiriralo na današnji post.
Vjerojatno smo svi u svom odrastanju imali nekakve stvari koje su nas istinski mučile na ovaj ili onaj način…
Ja sam imala dvije: ime i noge…
Sigurno sam vam već ispričala kako sam dobila ime po baki, za djevojčicu je to bilo prilično staromodno ime kojeg sam je jako sramila. Bolje rečeno, nisam ga ni upotrebljavala kad nisam morala, jer su me svi zvali nadimkom. Ali, sjećam se da sam iz očaja jednog dana došla mami i zahtjevala da se zovem Lili. Ona se složila i počela me tako zvati…Ne samo da se na njega nisam odazivala, već sam i sama ubrzo shvatila da glupo zvuči, pa sam ipak ostala pri nadimku. Sada mi vlastito ime lijepo stoji s obzirom da sam dosegla najbolje godine za njega, haha…
A noge su bile mršave i krive. Zahvaljivala sam Bogu što postoje hlače. Ali, štafetu je trebalo nositi u suknjici. Jedva sam istrčala tih stotinjak metara s tri para dokoljenki. I gimnaziju sam morala promijeniti, jer sam prvo upisala jednu gdje je nadobudna ravnateljica branila djevojkama nošenje hlača, pa sam ubrzo imala ukor pred isključenje.
Na sreću su se vremenom noge popunile, pa su samim tim bile manje krive. Kad su dečki počeli govoriti da su baš «šarmantno krive» nisam se skidala iz minica.
Izgleda da komplekse samo treba preživjeti.
Jeste li vi imali takve komplekse u mladosti i kako ste se nosili s njima?
Post je objavljen 27.10.2007. u 10:38 sati.