Na kavi s prijateljicom

Jutros sam se požalila na Rusalkinom blogu kako sam ustala na lijevu nogu i ako se po jutru dan poznaje ovo će mi biti krajnje loš dan. Onda je naša vila izjavila da «često mutno jutro u podne najljepše zablista» i vjerojatno umiješala svoje vilinske prstiće, tako da je poštar malo prije donio jedan paketić i u njemu knjigu.

Sjećate se da sam ponekad pominjala mog prijatelja pisca za kojeg bih mogla reći da je istovremeno i moja Platonska ljubav (valjda i ja njegova).

Dakle, radi se o netom objavljenoj knjizi koja je stigla s posvetom i pobudila sjećanje na posljednje tri godine njezina stvaranja, u kojoj sam, bez lažne skromnosti, pomalo i sama sudjelovala: iščitavanjem i komentarima, svojim mislima i postojanjem. Sada slijedi ono najljepše, čitati i pronalaziti ono što ti je poznato i blisko, što samo ti prepoznaješ…

U komentarima na svoju priču «Raskorak» miško je rekao da bi «Veze trebale prestati kad su na vrhuncu, kad ostaju samo lijepa sjećanja».

Platonska veza ima svoje faze, ali nema svoju kulminaciju i opadanje, ona je tu, pritajena, budi nježne osjećaje i ne ometa te da živiš neku drugu ljubav.
Hoće li se miško složiti sa mnom? (Nekako predosjećam da više voli realizirane ljubavi, sudeći po sadržaju svojih priča).

Nedavno je i Nilo napisala lijepi post o otkrivenoj platonskoj vezi Ernesta Hemingwaya i Marlene Dietrich, koja nije bila ostvarena jer su navodno uvijek bili slobodni u različito vrijeme.

Ja mislim da ima draži u tome…slažete li se sa mnom?

Primjetili ste da nisam napisala drugi dio, već nastavak… Dakle, osjećam potrebu da vam odgovorim nešto u vezi prethodnog posta, jer vidim da ste se zabrinuli i da je tema potakla burne rasprave.

Prvo što bih željela reći da u pravilu genetičari vole više termin «genetičko informiranje», jer se trudimo davati informaciju a ne savjet i pritom uvijek poštujemo odluku osobe koja je došla u naše savjetovalište. Tako se i ja dobro čuvam bilo kakvog davanja savjeta i uglavnom ne podliježem onom pitanju «što biste vi napravili da ste na mom mjestu?»…
Međutim, događa mi se da, kao u prošlom slučaju, reagiram ljudski, rastužim se nad suzama, u pravilu pokušavam uvijek nekog utješiti, čak i kad se s određenom odlukom intimno ne slažem.
Da se radilo o slučaju gdje je nužno zbog rezultata analize otkriti istinu je druga stvar, ali ovako…

Nadalje, s pravom je mnoge od vas uplašilo da bi se jednog dana polubraća mogla zaljubiti i dobiti dijete, ali nadajmo se da je vjerojatnoća za to ipak mala.

Međutim, htjela bih vam reći i nedavni slučaj kad sam imala sličnu situaciju, ali iz drugog ugla. Došao mi je student, pitajući me da li bi mogao obaviti testiranje, jer mu je majka nedavno saopćila da su prvo troje djece od njenog supruga, a on, kao najmlađi, je dijete jednog drugog čovjeka. Priznala mu je to nakon što su obojica umrla u posljednjih dvije godine. Momak nagovara svoju polubraću da se testiraju i da se uvjeri da li je to istina, ali oni ne žele, govoreći mu da je on njihov brat bez obzira na rezultate. Ipak, vidno uzrujan, mi povjerava kako mu se sve preokrenulo u glavi od tog saznanja, da se osjeća loše, kao da više nije isti kao i oni…
U razgovoru smo za sada odgodili testiranje, pogotovo što trenutno niko od obitelji i ne želi doći, ali nisam sigurna koliko je to doista prihvatio.

I za kraj podatak da u ovakvim slučajevima u praksi medicinskih genetičara u svijetu se štiti privatnost majke, a na njoj je odluka što dalje…

Pretjerah s genetikom, zar ne? Nije mi to bio cilj, već više prikaz životne situacije…

Nije lako davati savjet, a naročito ne genetički…

Povremeno nam se događa da prilikom analize određenih slučajeva zaključimo, naravno nakon višekratnih ponavljanja rezultata, da je u pitanju lažno očinstvo, ili jednostavnije rečeno, da «tata nije tata»…

Tako sam i ja nedavno imala jedan slučaj u kojemu doduše nije bila bitna ta činjenica prilikom davanja nalaza, došla je na vidjelo sasvim slučajno tijekom analize…
Međutim, u razgovoru s majkom morala sam to napomenuti da bi stvar bila jasnija, pri čemu se gospođa rasplakala i rekla da živi u sretnom dugogodišnjem braku, imaju dvoje djece, da je davno nakon rođenja djeteta i sama bila u nedoumici, ali je vremenom to potisnula, da ni sama ne zna što joj je bilo, imali su nekih kriza, ali od tada su i više nego sretna obitelj. Pitala me je što da radi, a ja sam jednostavno rekla:

«Pa, ne znam, ništa, što ćete sad, nakon dvadeset godina…»

(Intimno sam se nadala da me ne snima skrivena kamera, pa da će ljudi reći: «lijep savjet joj daje…»).

Kad smo u jednom od prošlih postova pričali o nevjeri bilo je očigledno da ne dijelimo svi isto mišljenje, moj stav je da ne možemo generalizirati i da sve to spada u život, zato nisam mislila da sad branimo jednu ili drugu opciju, moraliziramo i slično, već da mi kažete:

Što biste vi rekli da ste bili na mom mjestu i što biste uradili na njenom mjestu?

Kada slično pitanje postavljamo studentima odgovori su podijeljeni prema spolu (djevojke bi štitile privatnost majke, a dečki ne), hoće li tako biti i na blogu?

I ne znam da li ste primjetili, ali nekada smo uglavnom bili žensko društvo na kavi, a sada imamo zavidan broj muških prijatelja, što me posebno veseli.

Posljednji dani su bili tužni za većinu blogera iz našeg malog društva… neko je izgubio prijatelja, neko svog dragog kućnog ljubimca, a mi smo svi s njima dijelili tugu i gubitak. Zato se i današnja tema uklapa u atmosferu nekakvog propitivanja o prolaznosti, smislu i besmislu, rastancima…

«Izgubiti djevojku-nije li to poput smrti, poput ublažene smrti? Prestati biti zajedno s nekim na koga ste navikli, čijom ste glavom nesvjesno počeli misliti, na čiju ste toplinu počeli računati noću? Izgubiti suputnika, druga, s kojim ste eto već četiri godine nerazdvojni, nije li to kao umrijeti? Nije li to kao da je bar jedan dio vas nestao s pozornice ovoga svjeta?»

Citat je iz knjige «Sol» Rade Jarka, koju sam pročitala prošlog nedjeljnog popodneva (umjesto da šetam pokraj mora) i naveo me na razmišljanje o prekidu ljubavne veze.

Osobno mrzim rastanke bilo koje vrste, a posebno ove ljubavne. Čak i kad sam ostavljala znala bih reći «Bit će sve u redu…», kao da ostavljam mogućnost ponovnog odnosa, a dugo nakon toga bih se osjećala loše, baš kao da je i dio mene nestao s tim razlazom.
Vjerojatno sam zato i ostajala u kontaktu s bivšim ljubavima, možda da ne izgubim taj djelić sebe… Naravno da je to moguće samo ako nije bilo ružnih stvari, a i ako druga strana ima istu želju…

Kakva su vaša iskustva s rastancima?

«Komarac živi jedan dan, ruža tri. Mačka živi trinaest godina, ljubav tri.
Tako je to. Najprije godina dana strasti, potom godina nježnosti i najzad godina dosade.

Prve godine kažeš: «Ako me ostaviš, ubit ću se.»
Druge godine kažeš: «Ako me ostaviš, patit ću, ali ću se oporaviti.»
Treće godine kažeš: «Ako me ostaviš, otvaram šampanjac.»

Prve godine, kupuje se namještaj.
Druge godine, premješta se namještaj.
Treće godine, dijeli se namještaj.»


Na današnji post inspirirala me Nilo svojim nedavnim dvojbama oko nastavka ili okončanja dugogodišnje veze. Bez obzira na moja iskustva i način života, moram priznati da još ne znam odgovor na večito pitanje: da li treba biti s nekim samo dokle je svaki dan čudestan ili se treba zaustaviti i shvatiti da će i svaka sljedeća veza nakon nekog vremena dobiti drugu dimenziju…

No, da ne kvarim svojim razmišljanjima, nastavljam s citatima iz romana «Ljubav traje tri godine» Frédérica Beigbedera, jednog od najpoznatijih suvremenih francuskih pisaca, kojeg svakako preporučujem, ako ni zbog čega drugog, onda zbog jetkog humora.

«Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. Na početku sve je divno, čak i vi. Ne možete doći k sebi od čuda da ste toliko zaljubljeni. Svaki dan donosi laki teret čudesa. Nitko na svijetu nikad nije doživio toliko užitka. Sreća postoji i sasvim je jednostavna: jedno lice. Svemir se smiješi. Godinu dana život je nizanje sunčanih jutara, čak i poslijepodne kad pada snijeg. Knjige o tome pišete. Ženite se što je brže moguće - što imate razmišljati kad ste sretni? Razmišljanje rastužuje: prevagnuti mora život. Druge godine stvari se počnu mijenjati....»

«Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete.»

«Strast traje otprilike 317,5 dana (pitam se što li se zbiva posljednjih pola dana?), a u Parizu se dva od tri bračna para razvedu unutar prve tri godine od ceremonije. U demografskim godišnjacima Ujedinjenih naroda specijalisti za popisivanje od 1947. postavljaju pitanja o rastavi stanovnicima 62 zemlje. Do većine rastava dođe tijekom četvrte godine braka (što znači da su parnice bile pokrenute krajem treće). A od 558 tipova ljudskih društava samo je 24% monogamno. Većina životinja je poligamna. O izvanzemaljcima da i ne govorimo."

Izgleda da je sličnog mišljenja i Aurorra koja u svom nedavnom postu zaključuje da čovjek nije monogamno biće i da se prestanemo zavaravati.

I sad još samo da mi kažete što vi mislite o svemu tome?

P.S. Dugujem odgovor: na kraju je za ručak bila divljač. I ne brinite, ja nikako ne mogu postati vegetarijanac...

Ja sam veliki ljubitelj životinja, jer da nije tako ne bih studirala biologiju… dakle, cijeli život sam imala brojne životinje po kući, istovremeno po nekoliko pasa, mačora, desetak zečeva, papagaje, ribice, malog pjetla i kokicu, vjerojatno izluđujući svoju majku, jer ne samo da su radile dar-mar, već sam joj prepustila i dobar dio brige o njima… Posljednjih godina živim u stanu i imam jako malo vremena, pa sam obično imala kanarinca, a od kad je uginuo prije neki mjesec zaključila sam da ga moram odbolovati prije nabave drugog… u međuvremenu uživam gledajući Loricu, Luckyja, Roxie, Šapicu i planiram… E sad, postavlja se pitanje kakve to veze ima s nadolazećim blagdanom?

Ima, jer se pitam kakva je to moja ljubav prema životinjama kad sam se, razmišljajući što bih pripremila za Uskršnji ručak, ovih dana dovela u sljedeću situaciju: prvo sam htjela ispeći kozlića kojeg imam u frizeru, a onda zaključila da smo prije dva dana jeli odojka, pa da bi to bilo preteško. Naručih janjetinu kod mesara, ali nakon toga shvatih da ne dolazi u obzir, jer je slična kozliću. Nakon toga sam kući dovukla ogromnu patku, ali pri samoj pomisli kako je trebam pripremati me je uhvatila muka, pa je i ona (jedva) završila u frizeru. Jučer sam, pak, bila u potrazi za divljači i rezultat je da sam se vratila s komadom jelena i divljim zecom… Potom sam na TV-u vidjela Luku Omana kako se zatvorio u kavez i ubio me sram (da ni ne spominjem pomisao na one koji nemaju što jesti ni kod nas ni u svijetu)… činjenica je da mi je frižider pun neke mesine i svakojake hrane kao da ćemo umrijeti što dućani neće raditi dva dana, a uz to sam danas, isprobavajući odjeću, shvatila da sam povećala svoje mjere tako da sam već u XL kategoriji…

Zbrkana sam kao i moj post. Pogotovo što sam uvijek mislila da nisam od onih koji bezglavo jure u vrijeme blagdana, natrpavajući kolica po trgovačkim centrima.

I što sad, učlaniti se u Karakter klub, ići na dijetu, postati vegetarijanac?
Ili jednostavno: opametiti se…?

Sretan Uskrs vam želim…