|
«Komarac živi jedan dan, ruža tri. Mačka živi trinaest godina, ljubav tri.
Tako je to. Najprije godina dana strasti, potom godina nježnosti i najzad godina dosade.
Prve godine kažeš: «Ako me ostaviš, ubit ću se.»
Druge godine kažeš: «Ako me ostaviš, patit ću, ali ću se oporaviti.»
Treće godine kažeš: «Ako me ostaviš, otvaram šampanjac.»
Prve godine, kupuje se namještaj.
Druge godine, premješta se namještaj.
Treće godine, dijeli se namještaj.»
Na današnji post inspirirala me Nilo svojim nedavnim dvojbama oko nastavka ili okončanja dugogodišnje veze. Bez obzira na moja iskustva i način života, moram priznati da još ne znam odgovor na večito pitanje: da li treba biti s nekim samo dokle je svaki dan čudestan ili se treba zaustaviti i shvatiti da će i svaka sljedeća veza nakon nekog vremena dobiti drugu dimenziju…
No, da ne kvarim svojim razmišljanjima, nastavljam s citatima iz romana «Ljubav traje tri godine» Frédérica Beigbedera, jednog od najpoznatijih suvremenih francuskih pisaca, kojeg svakako preporučujem, ako ni zbog čega drugog, onda zbog jetkog humora.
«Ljubav je unaprijed izgubljena bitka. Na početku sve je divno, čak i vi. Ne možete doći k sebi od čuda da ste toliko zaljubljeni. Svaki dan donosi laki teret čudesa. Nitko na svijetu nikad nije doživio toliko užitka. Sreća postoji i sasvim je jednostavna: jedno lice. Svemir se smiješi. Godinu dana život je nizanje sunčanih jutara, čak i poslijepodne kad pada snijeg. Knjige o tome pišete. Ženite se što je brže moguće - što imate razmišljati kad ste sretni? Razmišljanje rastužuje: prevagnuti mora život. Druge godine stvari se počnu mijenjati....»
«Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koja se traži repete.»
«Strast traje otprilike 317,5 dana (pitam se što li se zbiva posljednjih pola dana?), a u Parizu se dva od tri bračna para razvedu unutar prve tri godine od ceremonije. U demografskim godišnjacima Ujedinjenih naroda specijalisti za popisivanje od 1947. postavljaju pitanja o rastavi stanovnicima 62 zemlje. Do većine rastava dođe tijekom četvrte godine braka (što znači da su parnice bile pokrenute krajem treće). A od 558 tipova ljudskih društava samo je 24% monogamno. Većina životinja je poligamna. O izvanzemaljcima da i ne govorimo."
Izgleda da je sličnog mišljenja i Aurorra koja u svom nedavnom postu zaključuje da čovjek nije monogamno biće i da se prestanemo zavaravati.
I sad još samo da mi kažete što vi mislite o svemu tome?
P.S. Dugujem odgovor: na kraju je za ručak bila divljač. I ne brinite, ja nikako ne mogu postati vegetarijanac...
|
