|
Posljednji dani su bili tužni za većinu blogera iz našeg malog društva… neko je izgubio prijatelja, neko svog dragog kućnog ljubimca, a mi smo svi s njima dijelili tugu i gubitak. Zato se i današnja tema uklapa u atmosferu nekakvog propitivanja o prolaznosti, smislu i besmislu, rastancima…
«Izgubiti djevojku-nije li to poput smrti, poput ublažene smrti? Prestati biti zajedno s nekim na koga ste navikli, čijom ste glavom nesvjesno počeli misliti, na čiju ste toplinu počeli računati noću? Izgubiti suputnika, druga, s kojim ste eto već četiri godine nerazdvojni, nije li to kao umrijeti? Nije li to kao da je bar jedan dio vas nestao s pozornice ovoga svjeta?»
Citat je iz knjige «Sol» Rade Jarka, koju sam pročitala prošlog nedjeljnog popodneva (umjesto da šetam pokraj mora) i naveo me na razmišljanje o prekidu ljubavne veze.
Osobno mrzim rastanke bilo koje vrste, a posebno ove ljubavne. Čak i kad sam ostavljala znala bih reći «Bit će sve u redu…», kao da ostavljam mogućnost ponovnog odnosa, a dugo nakon toga bih se osjećala loše, baš kao da je i dio mene nestao s tim razlazom.
Vjerojatno sam zato i ostajala u kontaktu s bivšim ljubavima, možda da ne izgubim taj djelić sebe… Naravno da je to moguće samo ako nije bilo ružnih stvari, a i ako druga strana ima istu želju…
Kakva su vaša iskustva s rastancima?
|
