|
Jutros sam se požalila na Rusalkinom blogu kako sam ustala na lijevu nogu i ako se po jutru dan poznaje ovo će mi biti krajnje loš dan. Onda je naša vila izjavila da «često mutno jutro u podne najljepše zablista» i vjerojatno umiješala svoje vilinske prstiće, tako da je poštar malo prije donio jedan paketić i u njemu knjigu.
Sjećate se da sam ponekad pominjala mog prijatelja pisca za kojeg bih mogla reći da je istovremeno i moja Platonska ljubav (valjda i ja njegova).
Dakle, radi se o netom objavljenoj knjizi koja je stigla s posvetom i pobudila sjećanje na posljednje tri godine njezina stvaranja, u kojoj sam, bez lažne skromnosti, pomalo i sama sudjelovala: iščitavanjem i komentarima, svojim mislima i postojanjem. Sada slijedi ono najljepše, čitati i pronalaziti ono što ti je poznato i blisko, što samo ti prepoznaješ…
U komentarima na svoju priču «Raskorak» miško je rekao da bi «Veze trebale prestati kad su na vrhuncu, kad ostaju samo lijepa sjećanja».
Platonska veza ima svoje faze, ali nema svoju kulminaciju i opadanje, ona je tu, pritajena, budi nježne osjećaje i ne ometa te da živiš neku drugu ljubav.
Hoće li se miško složiti sa mnom? (Nekako predosjećam da više voli realizirane ljubavi, sudeći po sadržaju svojih priča).
Nedavno je i Nilo napisala lijepi post o otkrivenoj platonskoj vezi Ernesta Hemingwaya i Marlene Dietrich, koja nije bila ostvarena jer su navodno uvijek bili slobodni u različito vrijeme.
Ja mislim da ima draži u tome…slažete li se sa mnom?
|
