Na kavi s prijateljicom

Približava se doček Nove godine, pa nećemo teške teme. Neću vas ni pitati kakva vam je bila ova godina, te što očekujete u Novoj. Ionako znate da vam želim sve najbolje.

Interesira me s kim ćete je dočekati, u većem društvu ili samo u krugu svojih najbližih? Pitanje se odnosi na one koji ostaju «kod kuće», ostalima koji će doček uklopiti u odlazak na skijanje zaželjet ćemo dobar provod i puno snijega.

Pitam vas jer, premda sam do prije neku godinu organizirala velika slavlja u svojoj kući, više nemam volje za to (neovisno o trenutnoj situaciji zbog koje brinem). Jednostavno sam postala komotna. Nekako mi se čini da se i većina mojih prijatelja više ne druži kao ranije. Da li je razlog lenjost, otuđenost, zamor materijala, moguće oskudan društveni život u Rijeci ili nešto što ja ne vidim?

Zmajka kaže "cvrkni negdje makar slovo", i u pravu je...
Dakle, zahvaljujem vam na lijepim riječima i brizi... moja kava još uvijek nije slađa, ali nadajmo se da će biti. Usput ste me baš nasmijali s vašim željama u vezi kave, zamislila sam kako bi izgledao naš zajednički sastanak-kad bismo krenuli naručivati konobar bi izludio... zanimljivo i koliko smo u toj sitnoj navici različiti, a opet u mnogočemu vjerojatno slični, jer se u protivnom ne bismo mogli tako lijepo družiti.
Samo da znate da mi nedostajete, da vas obilazim u rijetkim slobodnim trenucima kad pomislim da će me neki stih, napisana lijepa riječ, sličica kućnog ljubimca ili recepti za kolače, oraspoložiti...komentare nisam ostavljala, ne zamjerite, jer ne stignem svima...

Želim vam ugodne blagdane i da vam u Novoj godini sve ide od ruke...pisanje piscima, posao poduzetnicima, ljubav zaljubljenima...

I još nešto: kako nisam imala vremena (a ni volje) obilaziti dućane za poklone, dosjetila sam se i proglasila ovu godinu "godinom knjige", pa sam preko interneta naručila za moje drage knjige na dar, naravno: prema afinitetima, dobi i spolu (tu se vidi profesionalna deformacija u vidu znanstvenog pristupa).

Stoga me interesira koju biste mi vi knjigu, s obzirom na to koliko ste me "upoznali", najrađe poklonili ovim virtualnim putem?

Dragi moji, kao što ste primjetili nema me posljednjih dana na kavici... razlog je što je pijem ili u hitnoj pomoći ili po bolničkim hodnicima, a najčešće i u vrijeme dok spavate, a ja se uz nju pokušavam razbuditi. To je uglavnom «gorka kava» (inače je ne pijem bez šećera), ali se nadam da će mi uskoro opet prijati, kad se stvari poslože u nekakvu normalu.

Pitanja nekih posebnih nemam, osim kakvu kavu pijete, da znam za ubuduće?

Daj mi malo vode, ali hladne, pusti je da teče…
Daj mi malo nekog voća, može jabuke, ali prvo ih dobro operi, jer tko zna kroz čije su ruke prolazile…
Daj mi malo jednu tabletu «Omega 3» i jednu «ABC» vitamina, osjećam nekakvu slabost…
Daj mi malo jednu kremšnitu iz frižidera, kao da mi tijelo pita nešto slatko…
Daj mi malo donesi cigarete i upaljač, ostali su u autu…
Daj mi malo donesi jastuk iz spavaće sobe, boli me vrat od ležanja…
Daj mi malo one termo čarape, noge nikako da mi se ugriju…
Daj mi malo taj «Deeprelief» i namaži mi ga, ali tanko, na križa, pa dobro izmasiraj…
Daj mi malo pusti vodu u kadu i stavi onu aromaterapiju za opuštanje…
I dok on leži na trosjedu, s daljinskim upravljačem u ruci, ja jurim po kući kao električni zec.
Da pitate njega, rekao bi da je mogao napisati identičnu priču.
Vjerojatno je u pravu.
To je ono što se zove ljubav?!

Zapisano jednog davnog popodneva u vrijeme punog mjeseca... Pretjerivanje? Uključeno.
Na mom frižideru je pričvršćen magnet koji prikazuje dva praščića kako vise na ogradi, a ispod njih stoji tekst:
"U dvoje je uvijek lakše živjeti, ako jedan padne, drugi će ga podignuti".

Što mislite o tome?

Na navedenu temu me je inspiriralo Rusalkino pitanje «Koju biste knjigu ponijeli sa sobom na pusti otok?» Nakon podužeg razmišljanja zaključila sam da kod mene obično presudi fascinacija posljednjim piscem (naravno ukoliko vrijedi). Tako sam se odlučila, moguće dijelomično ponukana i trenutnim raspoloženjem, da vas upoznam s Ernestom Šabatom, koji se, samo s tri objavljena romana, smatra uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom i jednim od najvećih romanopisaca prošlog stoljeća. Nakon studija fizike i matematike, te višegodišnjeg rada na institutu u Parizu i sveučilištu u La Plati, posvjećuje se pisanju i u svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, vrlo dojmljivo dočarava gradaciju emocija svog glavnog junaka, slikara Juan Pabla Castela, i postupnu transformaciju njegove ljubavi u bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Već naslovnim motivom tunela osjeća se Šabatova preokupacija - ljudska otuđenost i učahurenost u vlastitu samoću, koje se najbolje ogledaju u slijedećim mislima:

«Moja glava je jedan mračni labirint. Pokatkad samo sine munja i osvjetli nekoliko hodnika. Nikad ne mogu saznati zašto činim neke stvari.»

«…u svakom je slučaju postojao samo jedan tunel, taman i samotan: moj.»

Nedavno je jedan hrvatski pisac izjavio da su svi umjetnici, poglavito pisci, osamljeni ljudi. Premda nisam umjetnik i premda sam okružena ljudima koji mi svakodnevno pokazuju ljubav i naklonost, ne mogu reći da ne osjećam izvjesnu osamljenost u duši.

Pitam vas, stoga, osjećate li se i vi osamljeno?

Oprostite na teškoj temi, osnovni cilj je bio preporučiti pisca, vrlo bliskog Dostojevskom, koji progovara o mračnoj strani ljudskih duša.