Na kavi s prijateljicom

Na navedenu temu me je inspiriralo Rusalkino pitanje «Koju biste knjigu ponijeli sa sobom na pusti otok?» Nakon podužeg razmišljanja zaključila sam da kod mene obično presudi fascinacija posljednjim piscem (naravno ukoliko vrijedi). Tako sam se odlučila, moguće dijelomično ponukana i trenutnim raspoloženjem, da vas upoznam s Ernestom Šabatom, koji se, samo s tri objavljena romana, smatra uz Borgesa i Cortazara, najznačajnijim argentinskim književnikom i jednim od najvećih romanopisaca prošlog stoljeća. Nakon studija fizike i matematike, te višegodišnjeg rada na institutu u Parizu i sveučilištu u La Plati, posvjećuje se pisanju i u svom debitantskom, egzistencijalističkom romanu 'Tunel', pisanom u obliku monološke ispovijesti jednoga ubojice, vrlo dojmljivo dočarava gradaciju emocija svog glavnog junaka, slikara Juan Pabla Castela, i postupnu transformaciju njegove ljubavi u bolesnom ljubomorom uzrokovanu mržnju, koja ga naposljetku pretvara u ubojicu svoje muze i ljubavnice. Već naslovnim motivom tunela osjeća se Šabatova preokupacija - ljudska otuđenost i učahurenost u vlastitu samoću, koje se najbolje ogledaju u slijedećim mislima:

«Moja glava je jedan mračni labirint. Pokatkad samo sine munja i osvjetli nekoliko hodnika. Nikad ne mogu saznati zašto činim neke stvari.»

«…u svakom je slučaju postojao samo jedan tunel, taman i samotan: moj.»

Nedavno je jedan hrvatski pisac izjavio da su svi umjetnici, poglavito pisci, osamljeni ljudi. Premda nisam umjetnik i premda sam okružena ljudima koji mi svakodnevno pokazuju ljubav i naklonost, ne mogu reći da ne osjećam izvjesnu osamljenost u duši.

Pitam vas, stoga, osjećate li se i vi osamljeno?

Oprostite na teškoj temi, osnovni cilj je bio preporučiti pisca, vrlo bliskog Dostojevskom, koji progovara o mračnoj strani ljudskih duša.