04
subota
srpanj
2020
Ja sam majka nemajka.
Ja sam majka nemajka. Izraz je star skoro kao i samo materinstvo i opisuje one majke koje se ne trude dovoljno. Znate, to su one majke pokraj kojih se dijete igra samo u pijesku, dok one gledaju na telefon.
Opisuje one majke kojima majčinstvo nije svrha života i one majke koje puste dijete da se igra na igralištu samo, dok one čitaju knjigu na klupici u parku.
Nedavno sam u bespućima interneta naletjela na tekst Mihe Mazzinija, autora čijem se dijelu divim i kojeg jako poštujem.
Danas, čitam, a on piše, o majci koja gleda u telefon dok dijete pokraj nje pokušava komunicirati s njom. Zbog gledanja u telefon majka šalje djetetu pogrešne signale i djetetov pokušaj razgovora postaje debakl, za koji je kriva naravno, majka.
Još nisam pročitala tekst o tome kako se osuđuje očeve koji si, umjesto da izvedu dijete u park, priušte pivo s prijateljima dok gledaju utakmicu na velikom ekranu neke ugostiteljske terase, dok se dijete na podu igra opušcima, prljavim žlicama i eventualno opušcima. Ako naletimo na takav prizor mnogi će oca pohvaliti. Neki će čak ići tako daleko da ga proglase za odlučnog oca i savršenog muža jer lijepo pomaže svojoj ženi.
Majke pucaju po šavovima
Očekivanja društva prema majkama su sve veća i veća. Zašto ne dojiš? Zašto ne koristiš pelene koje se peru? Zar te nije sram što jednokratnim pelenama uništavaš prirodu? Zašto gledaš na telefon? Zašto dijete jede bijeli kruh? Zašto se, zaboga, ne posvetiš tom djetetu kad si ga već napravila? Pogledaj je, sigurno dijete hrani gotovim kašicama? Ne koristiš bio? Sramota! Dijete je flekavo? Sramota! Dijete je premalo obučeno? Sramota! Dijete je previše obučeno? Užas! Ta mama se svaki trenutak svoga dana ne povezuje s djetetom? Sramota!
Ma znate što? Dosta je bilo!
Lijeno roditeljstvo
U navali majki koje pritisnute društvom odgajaju prinčeve i princeze, ja sam rekla dosta.
Možda jesam majka, ali sam istovremeno i čovjek. To da sam ljudsko biće istisnula iz vagine ne znači da nemam svoje potrebe, svoje želje i svoje ambicije.
I ja sam pala pod utjecaj očekivanja društva. Biti savršena žena, biti savršena majka. Patila sam se dostići one idealne slike koje nam serviraju u knjigama o roditeljstvu i filmovima i pri tom izgubila sebe. I onda sam se odlučila ponovo pronaći.
Shvatila sam da samo ako sam ja zadovoljna i sretna, mogu odgojiti zadovoljno i sretno dijete. Zato sam se odlučila posvetiti stvarima koje me usrećuju. To nije bio čist i uređen dom, to nije bilo besprijekorno čisto dijete obučeno po zadnjim modnim smjernicama.
Usrećivali su me izlasci u kino, dobre večere, čitanje, duškanje u hladu i dugo spavanje. Odličila sam se razviti empatično majčinstvo. Majčinstvo u kojem sam ja empatična prema djetetu, ali i u kojem je dijete empatično prema meni. Kada sam naučila dijete da shvati moje potrebe i želje, dok sam ja shvaćala i prihvaćala njegove, konačno sam odahnula.
U početku nije bilo lako. Dijete, mnoge stvari ne radi tako, kako mi želimo, ali kada stisnemo zube i pustimo dijete da se nauči samo napraviti što više, dugoročno gledamo postajemo slobodniji, a dijete postaje sposobnije.
I zato se moje dijete gralo samo u parku, dok sam ja čitala knjigu na klupi. Sada je to dijete samostalna curica koja ide sama u školu i na trening, i koja se čak i kući školovala sama, bez naše pomoći i intervencije.
Zbog moje želje da spavam duže subotom i nedjeljom, smo kćerki kada je bila stara tri godine, napravili policu sa čašama i posudicama da si sama napravi doručak, ako ustane prije nas. Slušali smo lupanje i prosipanje iz kuhinje, dok si je dijete stojeći na stolici miješalo čokolino. Slušali smo kako se nešto lomi, kako se prosipa i kako nešto sama čisti. Nismo ustajali, nismo pomagali, iako smo bili budni. Nakon nekog vremena zvukovi su postajali tiši, a nered u kuhinji manji, dok na kraju nije postalo normalno da sama ustane i napravi si doručak. Sada bez problema spavamo subotom i nedjeljom. A osim čokolina, zna napraviti i jaja, sendvič, palačinke, voćne salate… Ponekad se čak odluči i skuhati nam kavu, da nas čeka kad se probudimo, iako priznajem ne tako često kako bih željela.
Lijeni roditelji – samostalna djeca
Lijeno roditeljstvo prisiljava djecu da što više urade sama. Djeca tako postaju samostalna, spremna na život. A mame? Mame postaju manje opterećene s tim što će reći ljudi, s tim da li je dijete čisto, sito ili gladno, te si mogu uzeti zasluženo vrijeme same za sebe.
Zaista se mi čini ružno osuđivati mame koje gledaju u telefon u parku, zato što je to možda jedinih pola sata koje ima za sebe u danu. Možda je u tom trenutku to doista bila »propala lekcija komunikacije i izražavanja osjećaja, kako kaže Mazzini, ali je to zato bila odlična lekcija u materiji "I mama je čovjek i treba vrijeme za samu sebe, budi malo samostalan".
komentiraj (52) * ispiši * #
29
ponedjeljak
lipanj
2020
Pelene
Mnogi će vam reći kako govno malih beba ne smrdi, i onda ćete se osjećati kao govno kad shvatite da govno vašeg malog princa ili princeze smrdi, jelte, kao govno. Da, čak i ako samo dojite, govno je smrdljiva stvar.
U našoj obitelji imamo vrlo negativan stav do te tjelesne izlučevine. Još je moja mama prekrivala nos dok je mijenjala pelene meni i bratu, nos sam prekrivala i ja, a prekrivao ga je i moj brat.
Povremeno sam preko nosa dala povez na koji sam nakapala malo eteričnog ulja, u nadi da će smrad biti podnošljiviji. Nije bio.
Čak je i pražnjenje kante sa prljavim pelenama bio zadatak koji mi je dizao želudac, unatoč tome da je svaka pelena bila tvrdo umotana u plastičnu vrećicu.
Da stvorite jasnu sliku o razini odbojnosti koju osjećam prema toj normalnoj ljudskoj izlučevini, ću podijeliti s vama i to da mi je i vlastita stolica podjednako nepodnošljiva kao i tuđa.
Na početku mog materinskog puta sam imala sreću. Moj muž nije imao problema s mijenjanjem usranih pelena, iako i on priznaje da dječje govno unatoč mitovima, ipak smrdi.
Muž si je na svu sreću prva tri mjeseca našeg roditeljstva priuštio porodiljini, tako da sam bila mirna. On je bio zadužen za sve pelenske zadatke. Više puta je bio popišan, nekoliko puta mu je ispala pelena i sadržaj se je razmazao po podu, a nekoliko puta si je i sam poslije obavljenog posla priuštio dug tuš. Ja sam za to vrijeme napeto osluškivala zvuke koji su dolazili iz sobe i odahnula svaki put kada bi se pojavio s čistim djetetom.
Ali nakon 3 mjeseca, muž se je vratio na posao, a ja sam ostala sama. Prvi put zaista sama s bebom.
I naravno da se je dogodilo upravo tada.
Dijete je prdnulo. I usralo se. Nošeno silom prdeža govno je izletjelo iz pelene i na leđima snježnobijelog bodija se je počela stvarati ogromna smeđa fleka koja nije prestajala rasti.
Promatrala sam s užasom kako smeđa kaša izlazi na ovratnik bodija, prljajući joj svježe opranu kosicu.
Kada je završila sa prljavom rabotom veselo se nasmijala. Samo sam je užasnuto gledala.Ozbiljno sam se bavila mišlju da je tako ostavim, dok se muž ne vrati s posla.
Znala sam da ne mogu čekati 6 sati s takvim djetetom da muž dođe s posla. Rekla sam sama sebi „dobro, nešto moraš poduzeti“.
Dignula sam dijete. Držeći je na ispruženim rukama najmanje metar od mog nosa, sam je odnijela u kupatilo. Spustila sam je na gole pločice ispred stroja za pranje za rublja i počela s nje skidati stvari, koje sam takve usrane i neisprane ubacivala direktno u perilicu. Čim sam je skinula sam kliknula dugme za iskuhavanje rublja.
Pustila sam je da leži na pločicama i namjestila sam topao tuš. Položila sam dijete na jednu ruku i pa puta je plaknula pod tušem, još uvijek je držeći što dalje od mog nosa. Tuš je odnio ostatke dreka s kose, a kada se više ništa smeđe nije vidjelo, uspjela sam je okupati i sapunom.
Odahnula sam. Ostale su mi još za očistiti fleke na podu u kupatilu u dnevnoj sobi, ali sam ponosno zaključila da je prva bitka s govnetom završena. Govno 0 – 1 Mama.
komentiraj (10) * ispiši * #
23
utorak
lipanj
2020
Prvi mjeseci, materinski instinkt i zdrav razum
Prva tri mjeseca materinstva su omotana izmaglicom neispavanosti, mliječnog izbljuvka po odjeći i namještaju, mijenjanju pelena i dojenju.
Ne sjećam se suviše detalja ali ono čega se sjećam je bauljanje po kući sa jednom golom sisom koja mi visi iz dekoltea majice i u trenirci uflekanoj neobičnim izlučevinama koje je ispustio moj paketić sreće.
Prva tri mjeseca djetetova života bila su popraćena mojim silnim trudom da izigravam savršenu mamu, suprugu, kućanicu.
Nije se dobro završilo. Pretežno zato što ja nisam savršena mama, supruga i kućanica – niti sam ikada to željela biti.
Na žalost svijet od vas očekuje da bude sretni, blaženi i zadovoljni dok mijenjate usrane pelene, i čini vam se da izdajete generacije majki prije vas, ako vas brisanje dječje guzice ne dovodi u ekstazu.
Kada vas, dok sa podočnjacima do poda gurate kolica po obližnjem parku, zaustavi neka pametna mama i izjavi kako je to najbolje razdoblje materinstva jer »mala djeca – mali problemi, velika djeca - veliki problemi«, normalno je poželjeti joj smrt u teškim mukama, sve dok zamišljeno ne počnete planirati i realizirati.
Baš svi koje poznajete, a i oni koje ne poznajete za vas imaju dobar savjet. I sada ću vas možda šokirati ali… mnogi savjeti koje sam saslušala bili su zapravo dobri i olakšali su mi život.
Dok sam se pripremala na roditeljstvo u 8 mjeseci moje visokorizične trudnoće, čitala sam knjige, udžbenike, pametne savjete na internetu i skoro svi su tvrdili isto: ništa ne brinite, vi ćete na nekoj instinktivnoj ravni znati što je najbolje za vaše dijete. Radite onako kako vi mislite da treba i sve će biti u redu. Koja budalaština!
U prošlosti je možda i bilo tako. Odrastalo se je u velikim obiteljima, u kojima su skupa živjeli bake, djedovi, mame, tate, velika i mala djeca. Velika su djeca često pomagala u brizi za one male. Mala su djeca starijoj braći i sestrama pomagali oko njihovih beba i znanje o tome što je potrebno znati, taj legendarni roditeljski instiknt se nekako prenosio s koljena na koljeno i s generacije u generaciju,
Zbog tog »materinskog instinkta« bila sam sigurna da ću biti savršena majka. Dovoljno je dijete voljeti najviše na svijetu i sve ostalo što slijedi je oblačenje moje divne curice u slatke haljinice i pravljenje palmica na njenoj plavoj nejakoj kosici.
Nije bilo tako. Materinski instinkt me je iznevjerio na mnogo različitih načina i blago je reći da mu više nimalo ne vjerujem.
Taj nesretni instinkt nam ulijeva strah u kosti svaki put kad se dijete popne na zidić, skočiti u lokvu ili kad padne i ogrebe koljena. Zbog tog nesretnog instinkta i savjeta da djetetu ne dajem dudu jer će joj zubi biti krivi, sam preživjela mnoge neprespavane noći. Očajna sam pokušavala tada djetetu ponuditi dudu u nadi da ću ipak na par minuta ubiti oko, ali nije pomagalo. Naizmjenice smo dudu u njena usta vraćali muž i ja, oboje očajni.
Vodila nas je samo jedna želja. Želja za spavanjem.
A tada se u priču umiješala moja tetka. Umoči dudu u sok od jabuke, rekla je kao usput.
Bila sam užasnuta. Djetetu koje doji davati slatki sok. Mora daje poludjela.
Tad sam se sjetila da je ta ista teta othranila dva zdrava djeteta, te da je i mene i brata svakodnevno čuvala, te da smo i nas dvoje još živi i zdravi.
Moj muž je popustio prvi: »Ma ja ću joj umočiti tu dudu u sok. Pa šta bude. Ne mogu je više slušat.
Stisnula sam zube i ignorirala materinski instinkt koji je vrištao »UBIJAŠ DIJETE ŠEĆERNOM TEKUĆINOM«.
Tu noć smo prvi put odspavali 4 sata u komadu.
Da se razumijemo, ne podupirem umakanje dude u sok, ali ako je to ono što će vam omogućiti par sati sna….
Za mene je materinski instinkt prošlost. Moj novi heroj je zdrav razum.
komentiraj (7) * ispiši * #
22
ponedjeljak
lipanj
2020
Mama, zaslužuješ odmor i dobro ti ide
Dobili ste dijete. Taj divni rumeni paketić koji miriši po mlijeku i kojeg nekako trebate održati na životu bar do punoljetnosti. Ali kako?
Djeca se deru iz nama nepoznatih razloga. Čak i kad su sita, naspavana, i kad imaju svježe pelene.
Bake i djedovi, starije susjede i nepoznate osobe koje nas sažalno gledaju dok se dijete dernja u lokvi ispred zgrade puni su dobronamjernih i iritirajućih savjeta, na koje se pristojno smiješite dok im u sebi po spisku spominjete užu i širu rodbinu.
Djeca ne dolaze sa uputama za upotrebu, svaki dan vas nešto ponovno iznenadi, a metoda koja je bila vrlo učinkovita jučer, danas nikako ne funkcionira.
Savršeni roditelji Instagrama i Pinteresta postavljaju nas, normalne roditelje, u vrlo nezavidan položaj, u kojem se neprestano pitamo da li smo zapravo loši i kako biti bolji.
Vrijeme je da odahnemo.
Nismo loši roditelji.
Nismo nesposobni.
I rezultat našeg odgoja vjerojatno neće biti masovni ubojica.
Sve će biti uredu, čak iako ste na trenutak pomislili da bacite dijete kroz prozor i pravite novo.
Oni koji tvrde da ne poznaju taj osjećaj, znajte da bjesomučno lažu.
Postavlja se pitanje zašto je naša svakodnevnica takva da moramo težiti izigravanju sretnih majki čak i onda kada to nismo. Nitko ne može biti stalno tako sretan. Pogotovo ne dok čisti popišano kupatilo, ili skuplja ostatke kašice po podu.
Ne vjerujem onima koji tvrde da su baš to očekivali.
Priznajmo lijepo da smo zamišljali idilične slike čitanja slikovnica i slaganja lego kockica, uz tihe večeri i dobar film dok dijete spava u ručno izrađenoj koljevci pokriveno plahtom iz idrijske čipke.
Priznajmo i da smo bili šokirani kada prvi put nismo spavali cijelu noć zbog neobično bolnog arlaukanja malog čudovišta, koje smo s mukom iscijedili iz vagine i sad bi ga najradije upravo tamo opet poslali, jer ga ama baš ništa nije moglo utješiti.
Nakon što ste osamdeseti put otpjevali my bony is over the ocean, jer ga je samo ta pjesmica smirivala, ste odustali, spustili ga u krevetić i zaspali unatoč plakanju od 500 decibela.
Priznajte i da ste se zbog tih 15 minuta sna osjećali krivim.
Da, sve gore navedene situacije sam iskusila sama, a onda sam jednog dana progledala: volim svoje dijete više od svega na ovom svijetu, ali to ne znači da moram uživati u materinstvu i izigravati zadovoljstvo.
Neispavana sam, nezadovoljna i ljuta. Stvari mi ne idu po planu, trebam odmor i nije me sram.
Roditeljstvo je proces koji postaje lakši kada shvatite da beba može biti zadovoljna samo onda kada ste zadovoljni vi sami.
komentiraj (3) * ispiši * #
