Ja sam majka nemajka.

Ja sam majka nemajka. Izraz je star skoro kao i samo materinstvo i opisuje one majke koje se ne trude dovoljno. Znate, to su one majke pokraj kojih se dijete igra samo u pijesku, dok one gledaju na telefon.
Opisuje one majke kojima majčinstvo nije svrha života i one majke koje puste dijete da se igra na igralištu samo, dok one čitaju knjigu na klupici u parku.

Nedavno sam u bespućima interneta naletjela na tekst Mihe Mazzinija, autora čijem se dijelu divim i kojeg jako poštujem.
Danas, čitam, a on piše, o majci koja gleda u telefon dok dijete pokraj nje pokušava komunicirati s njom. Zbog gledanja u telefon majka šalje djetetu pogrešne signale i djetetov pokušaj razgovora postaje debakl, za koji je kriva naravno, majka.
Još nisam pročitala tekst o tome kako se osuđuje očeve koji si, umjesto da izvedu dijete u park, priušte pivo s prijateljima dok gledaju utakmicu na velikom ekranu neke ugostiteljske terase, dok se dijete na podu igra opušcima, prljavim žlicama i eventualno opušcima. Ako naletimo na takav prizor mnogi će oca pohvaliti. Neki će čak ići tako daleko da ga proglase za odlučnog oca i savršenog muža jer lijepo pomaže svojoj ženi.

Majke pucaju po šavovima
Očekivanja društva prema majkama su sve veća i veća. Zašto ne dojiš? Zašto ne koristiš pelene koje se peru? Zar te nije sram što jednokratnim pelenama uništavaš prirodu? Zašto gledaš na telefon? Zašto dijete jede bijeli kruh? Zašto se, zaboga, ne posvetiš tom djetetu kad si ga već napravila? Pogledaj je, sigurno dijete hrani gotovim kašicama? Ne koristiš bio? Sramota! Dijete je flekavo? Sramota! Dijete je premalo obučeno? Sramota! Dijete je previše obučeno? Užas! Ta mama se svaki trenutak svoga dana ne povezuje s djetetom? Sramota!
Ma znate što? Dosta je bilo!

Lijeno roditeljstvo
U navali majki koje pritisnute društvom odgajaju prinčeve i princeze, ja sam rekla dosta.
Možda jesam majka, ali sam istovremeno i čovjek. To da sam ljudsko biće istisnula iz vagine ne znači da nemam svoje potrebe, svoje želje i svoje ambicije.

I ja sam pala pod utjecaj očekivanja društva. Biti savršena žena, biti savršena majka. Patila sam se dostići one idealne slike koje nam serviraju u knjigama o roditeljstvu i filmovima i pri tom izgubila sebe. I onda sam se odlučila ponovo pronaći.
Shvatila sam da samo ako sam ja zadovoljna i sretna, mogu odgojiti zadovoljno i sretno dijete. Zato sam se odlučila posvetiti stvarima koje me usrećuju. To nije bio čist i uređen dom, to nije bilo besprijekorno čisto dijete obučeno po zadnjim modnim smjernicama.

Usrećivali su me izlasci u kino, dobre večere, čitanje, duškanje u hladu i dugo spavanje. Odličila sam se razviti empatično majčinstvo. Majčinstvo u kojem sam ja empatična prema djetetu, ali i u kojem je dijete empatično prema meni. Kada sam naučila dijete da shvati moje potrebe i želje, dok sam ja shvaćala i prihvaćala njegove, konačno sam odahnula.

U početku nije bilo lako. Dijete, mnoge stvari ne radi tako, kako mi želimo, ali kada stisnemo zube i pustimo dijete da se nauči samo napraviti što više, dugoročno gledamo postajemo slobodniji, a dijete postaje sposobnije.
I zato se moje dijete gralo samo u parku, dok sam ja čitala knjigu na klupi. Sada je to dijete samostalna curica koja ide sama u školu i na trening, i koja se čak i kući školovala sama, bez naše pomoći i intervencije.

Zbog moje želje da spavam duže subotom i nedjeljom, smo kćerki kada je bila stara tri godine, napravili policu sa čašama i posudicama da si sama napravi doručak, ako ustane prije nas. Slušali smo lupanje i prosipanje iz kuhinje, dok si je dijete stojeći na stolici miješalo čokolino. Slušali smo kako se nešto lomi, kako se prosipa i kako nešto sama čisti. Nismo ustajali, nismo pomagali, iako smo bili budni. Nakon nekog vremena zvukovi su postajali tiši, a nered u kuhinji manji, dok na kraju nije postalo normalno da sama ustane i napravi si doručak. Sada bez problema spavamo subotom i nedjeljom. A osim čokolina, zna napraviti i jaja, sendvič, palačinke, voćne salate… Ponekad se čak odluči i skuhati nam kavu, da nas čeka kad se probudimo, iako priznajem ne tako često kako bih željela.

Lijeni roditelji – samostalna djeca
Lijeno roditeljstvo prisiljava djecu da što više urade sama. Djeca tako postaju samostalna, spremna na život. A mame? Mame postaju manje opterećene s tim što će reći ljudi, s tim da li je dijete čisto, sito ili gladno, te si mogu uzeti zasluženo vrijeme same za sebe.

Zaista se mi čini ružno osuđivati mame koje gledaju u telefon u parku, zato što je to možda jedinih pola sata koje ima za sebe u danu. Možda je u tom trenutku to doista bila »propala lekcija komunikacije i izražavanja osjećaja, kako kaže Mazzini, ali je to zato bila odlična lekcija u materiji "I mama je čovjek i treba vrijeme za samu sebe, budi malo samostalan".