Prva tri mjeseca materinstva su omotana izmaglicom neispavanosti, mliječnog izbljuvka po odjeći i namještaju, mijenjanju pelena i dojenju.
Ne sjećam se suviše detalja ali ono čega se sjećam je bauljanje po kući sa jednom golom sisom koja mi visi iz dekoltea majice i u trenirci uflekanoj neobičnim izlučevinama koje je ispustio moj paketić sreće.
Prva tri mjeseca djetetova života bila su popraćena mojim silnim trudom da izigravam savršenu mamu, suprugu, kućanicu.
Nije se dobro završilo. Pretežno zato što ja nisam savršena mama, supruga i kućanica – niti sam ikada to željela biti.
Na žalost svijet od vas očekuje da bude sretni, blaženi i zadovoljni dok mijenjate usrane pelene, i čini vam se da izdajete generacije majki prije vas, ako vas brisanje dječje guzice ne dovodi u ekstazu.
Kada vas, dok sa podočnjacima do poda gurate kolica po obližnjem parku, zaustavi neka pametna mama i izjavi kako je to najbolje razdoblje materinstva jer »mala djeca – mali problemi, velika djeca - veliki problemi«, normalno je poželjeti joj smrt u teškim mukama, sve dok zamišljeno ne počnete planirati i realizirati.
Baš svi koje poznajete, a i oni koje ne poznajete za vas imaju dobar savjet. I sada ću vas možda šokirati ali… mnogi savjeti koje sam saslušala bili su zapravo dobri i olakšali su mi život.
Dok sam se pripremala na roditeljstvo u 8 mjeseci moje visokorizične trudnoće, čitala sam knjige, udžbenike, pametne savjete na internetu i skoro svi su tvrdili isto: ništa ne brinite, vi ćete na nekoj instinktivnoj ravni znati što je najbolje za vaše dijete. Radite onako kako vi mislite da treba i sve će biti u redu. Koja budalaština!
U prošlosti je možda i bilo tako. Odrastalo se je u velikim obiteljima, u kojima su skupa živjeli bake, djedovi, mame, tate, velika i mala djeca. Velika su djeca često pomagala u brizi za one male. Mala su djeca starijoj braći i sestrama pomagali oko njihovih beba i znanje o tome što je potrebno znati, taj legendarni roditeljski instiknt se nekako prenosio s koljena na koljeno i s generacije u generaciju,
Zbog tog »materinskog instinkta« bila sam sigurna da ću biti savršena majka. Dovoljno je dijete voljeti najviše na svijetu i sve ostalo što slijedi je oblačenje moje divne curice u slatke haljinice i pravljenje palmica na njenoj plavoj nejakoj kosici.
Nije bilo tako. Materinski instinkt me je iznevjerio na mnogo različitih načina i blago je reći da mu više nimalo ne vjerujem.
Taj nesretni instinkt nam ulijeva strah u kosti svaki put kad se dijete popne na zidić, skočiti u lokvu ili kad padne i ogrebe koljena. Zbog tog nesretnog instinkta i savjeta da djetetu ne dajem dudu jer će joj zubi biti krivi, sam preživjela mnoge neprespavane noći. Očajna sam pokušavala tada djetetu ponuditi dudu u nadi da ću ipak na par minuta ubiti oko, ali nije pomagalo. Naizmjenice smo dudu u njena usta vraćali muž i ja, oboje očajni.
Vodila nas je samo jedna želja. Želja za spavanjem.
A tada se u priču umiješala moja tetka. Umoči dudu u sok od jabuke, rekla je kao usput.
Bila sam užasnuta. Djetetu koje doji davati slatki sok. Mora daje poludjela.
Tad sam se sjetila da je ta ista teta othranila dva zdrava djeteta, te da je i mene i brata svakodnevno čuvala, te da smo i nas dvoje još živi i zdravi.
Moj muž je popustio prvi: »Ma ja ću joj umočiti tu dudu u sok. Pa šta bude. Ne mogu je više slušat.
Stisnula sam zube i ignorirala materinski instinkt koji je vrištao »UBIJAŠ DIJETE ŠEĆERNOM TEKUĆINOM«.
Tu noć smo prvi put odspavali 4 sata u komadu.
Da se razumijemo, ne podupirem umakanje dude u sok, ali ako je to ono što će vam omogućiti par sati sna….
Za mene je materinski instinkt prošlost. Moj novi heroj je zdrav razum.
Post je objavljen 23.06.2020. u 16:02 sati.