Dobili ste dijete. Taj divni rumeni paketić koji miriši po mlijeku i kojeg nekako trebate održati na životu bar do punoljetnosti. Ali kako?
Djeca se deru iz nama nepoznatih razloga. Čak i kad su sita, naspavana, i kad imaju svježe pelene.
Bake i djedovi, starije susjede i nepoznate osobe koje nas sažalno gledaju dok se dijete dernja u lokvi ispred zgrade puni su dobronamjernih i iritirajućih savjeta, na koje se pristojno smiješite dok im u sebi po spisku spominjete užu i širu rodbinu.
Djeca ne dolaze sa uputama za upotrebu, svaki dan vas nešto ponovno iznenadi, a metoda koja je bila vrlo učinkovita jučer, danas nikako ne funkcionira.
Savršeni roditelji Instagrama i Pinteresta postavljaju nas, normalne roditelje, u vrlo nezavidan položaj, u kojem se neprestano pitamo da li smo zapravo loši i kako biti bolji.
Vrijeme je da odahnemo.
Nismo loši roditelji.
Nismo nesposobni.
I rezultat našeg odgoja vjerojatno neće biti masovni ubojica.
Sve će biti uredu, čak iako ste na trenutak pomislili da bacite dijete kroz prozor i pravite novo.
Oni koji tvrde da ne poznaju taj osjećaj, znajte da bjesomučno lažu.
Postavlja se pitanje zašto je naša svakodnevnica takva da moramo težiti izigravanju sretnih majki čak i onda kada to nismo. Nitko ne može biti stalno tako sretan. Pogotovo ne dok čisti popišano kupatilo, ili skuplja ostatke kašice po podu.
Ne vjerujem onima koji tvrde da su baš to očekivali.
Priznajmo lijepo da smo zamišljali idilične slike čitanja slikovnica i slaganja lego kockica, uz tihe večeri i dobar film dok dijete spava u ručno izrađenoj koljevci pokriveno plahtom iz idrijske čipke.
Priznajmo i da smo bili šokirani kada prvi put nismo spavali cijelu noć zbog neobično bolnog arlaukanja malog čudovišta, koje smo s mukom iscijedili iz vagine i sad bi ga najradije upravo tamo opet poslali, jer ga ama baš ništa nije moglo utješiti.
Nakon što ste osamdeseti put otpjevali my bony is over the ocean, jer ga je samo ta pjesmica smirivala, ste odustali, spustili ga u krevetić i zaspali unatoč plakanju od 500 decibela.
Priznajte i da ste se zbog tih 15 minuta sna osjećali krivim.
Da, sve gore navedene situacije sam iskusila sama, a onda sam jednog dana progledala: volim svoje dijete više od svega na ovom svijetu, ali to ne znači da moram uživati u materinstvu i izigravati zadovoljstvo.
Neispavana sam, nezadovoljna i ljuta. Stvari mi ne idu po planu, trebam odmor i nije me sram.
Roditeljstvo je proces koji postaje lakši kada shvatite da beba može biti zadovoljna samo onda kada ste zadovoljni vi sami.
Post je objavljen 22.06.2020. u 17:18 sati.