Kunoichi

U povodu Međunarodnog dana tolerancije, jučer je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, održan peti koncert sjećanja na Luku Ritza i mlade žrtve nasilja.

Zamišljen je kao edukativno-glazbena manifestacija pod nazivom "Svačije je pravo živjeti", kojom se mladima želi poslati poruka tolerancije, mira i suosjećajnosti. Poruka, koja je pjesmom, odjeknula sa glavnog zagrebačkog trga zahvaljujući bandovima Psihomodopop i Adastra. Plakati prepuni poruka protiv nasilja osvanuli su na svakom kutku grada. Posjetitelji, slučajni i namjerni prolaznici u mirnoj i tolerantnoj maniri upriličili su ovaj događaj. Na trenutak, po strani ostavivši svoju svakodnevicu.
Lukini roditelji Suzana i Reno Ritz, pridružili su se organizaciji ovakvih manifestacija te borbi protiv uličnog nasilja i nasilja u školama; u nadi da bi spasili Lukin slučaj od zaborava i time osvijestili društvo i spriječili buduće žrtve.


Adastra

U noći 1. lipnja 2008., Luka Ritz je vraćajući se kući zajedno s kolegom, brutalno pretučen na zagrebačkom Mostu slobode. Nakoliko dana kasnije, mladić je preminuo.

Istraga mjesecima nije otkrila napadače. Iako su mediji isprva popratili taj sramotni događaj; slučaj je tokom ljeta, zaboravljen u očima javnosti. Zahvaljujući naporima prijatelja Luke Ritza, grad Zagreb, nekoliko je rujanskiih noći bio prekriven plakatima koji su pozivali javnost da ne zaboravi na Lukin slučaj. Prilikom same akcije mladića, kako doznajem, susret sa stanovitim novinarom jednog dnevnog lista u Hrvatskoj, bio je odlučujuć za ponovnu aktualizaciju slučaja Luke Ritza u medijima.
Javnost je tada upoznala Luku Ritza, ovaj puta kao osobu, mladića, prijatelja, učenika, člana obitelji, žrtvu uličnog nasilja koja je odbila postati samo ime na listi zaboravljenih slučaja.
U studenom iste godine, pet mjeseci nakon Lukine smrti, uhićena su petorica maloljetnika i mlađih punoljetnika osumnjičenih za sudjelovanje u cipelarenju i premlaćivanju Luke i njegovog kolege.

Zagreb je u samo godinu dana postao nasilno mjesto. Ulice na kojima smo se osjećali sigurno i noćima, postale su strane i opasne. Apatija i netolarancija društva uzele su maha pretvorivši Zagreb u poprište zločina, u iskrivljenu sliku onoga što je nekada bio.
Lukina smrt izazvala je šok i glasno odjeknula u Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj. Postao je simbol borbe protiv uličnog nasilja. Zagreb je upoznao suosjećanje. Hrvatska javnost postala je osjetljivija na problematiku nasilja među mladima.



Poruka ovog događaja, poruka je koju ne smijemo zaboraviti. U protivnom, posljedice su nasilan i nesiguran svijet;
svijet i misli koje ostavljamo našoj djeci. Hoće li to biti poruka mira ili nasilja? To naposlijetku ovisi o nama.



Poveznice:
LukaRitz.com
Dnevnik.hr Svačije je pravo živjeti

“If a thing's worth doing, it's worth doing slowly”… Slogan britanske skupine Massive Attack ogledni je primjer načina na koji su 6. studenog u Domu Sportova uveli publiku u svoju psihodeličnu glazbenu sagu.

Nakon šest godina izbivanja, “pioniri trip-hopa” kako ih svi popularno nazivaju, svratili su ponovno u Zagreb, usklopu turneje koja je počela u Londonu, a završiti će u Švicarskoj. Promoviraju svoj peti neimenovani, neizdani studijski album.
Skupinu su 1980. u Bristolu okupili DJ Grand Marshal (Daddy G), Andy Vowles (Mushroom) i MC Robert Del Naja, kojima se kasnije pridružio Adrian Nicholas M. Thaws poznatiji kao Tricky. Prvotno ime im je bilo The Wild Bunch, dok je Massive Attack nastao kao spin off trojca. Čekali su dugih osam godina na hit, tek 1988. na tržište su plasirali singl Any Love pod indie labelom.
Tipičnom putanjom razvoja glazbenika, počevši od slaganja playliste od tuđih materijala, do nastupanja u lokalnim podrumima i garažama, dečki su zavladali Bristolskom underground scenom. Bili su drugačiji, željeli su napraviti nešto novo, težili tome i uspjeli.

O tipizacjii sa trip-hopom, Daddy G je u jednom intervjuu izjavio „Mrzili smo tu riječ, ako se nas pitalo, Massive Attack je bio jedinstven i trpanje u ladice je bilo čisto izrugivanje”.
Inače prosta definicija trip-hopa je hip-hop s elementima psihodelije. Iako Massive Attack provlači sve tri nijanse kroz svoj zvuk, oni eksperimentiranjem uvode još; elemente ambijentalnog, electro, rock i minival zvuka. Nakon godina rada i suradnje sa impozantnim line-upom glazbenika profilirali su se i na globalnu scenu. “Dobri smo koliko su dobri naši suradnici”, izjavili su jednom prilikom.
Massive ima kvalitetan opus diskografije, od studijskih uspješnica Blue Lines (1991), Protection (1994), Mezzanine (1998), 100th Window (2003), Heligoland (2010), do filmskih soundtracka, kompilacija i mnogih singlica.


Daddy G i Martina Topley-Bird

Martina Topley-Bird, britanska pjevačica, koja je prije surađivala s glazbenikom Trickyem, otvorila je koncert kao predizvođač, a kasnije se i pridružila dečkima kao glavni vokal.
Svojim tihim, anđeoskim glasom izvela je izvrstan sakralni intro.

Napokon, nakon jedan sat kašnjenja odjekuli su i uvodni taktovi Hartcliffe Stara. Atakovci su laganim ritmom, prigušenim svijetlom, laserskim efektima, dim mašinom, stvorili pomalo sablasnu atmosferu. Progresivnijem razvoju zvuka pridonjele su dvije ritam mašine, a prostor dvorane ispunio je moćan zvučno-vizualni boom.

Crvene brojke, binarni kodovi heksanumeričkih šifri stvaraju slova na fluorescentnom ekranu. Slova postaju riječi, naizgled nasumične i besmislene pretvaraju se u sustave misli… Svijest i kritično mišljenje čovjeka, pojedinca dovedeno u pitanje u laserskoj triviji zasljepljujućih svijetala… Tocquille, Chomsky, socijalna problematika; poruke budnosti u hipnotičnom spektaklu prikazane na velikom ekranu.


Martina Topley-Bird

U prvom dijelu sto minutnog koncerta dečki su odsvirali uspješnice Teardrop, Angel, Mezzanine, Rising son, dok su u drugom djelu (3 bisa) odsvirali Unfinished Sympathy (poznatu i po kultnom video uratku Davida Lyncha, snimljenom u samo jednom kadru) i fantastičan remix Safe from Harm u trajanju od sedam minuta.


Massive Attack

Kad Massive Attack nastupa u živo, uobičava reinterpretirati studijski materijal. Obradovaši oko devet tisuća posjetitelja starim hitovima, novi uratci su naišli tek na mlak prijem. Koncert je zadovoljio kvalitetnim nastupom i dobrom atmosferom, koja bi sigurno bila intenzivno intimnije mističnija da se radilo o nekom manjem, klupskom prostoru. Ozvučenje tj. zvuk bi bili bolji, jer u takvim prostorima ljudi su suptilno primorani na pokornost šutnjom, dok je u ledenoj dvorani u trenucima žamor publike nadjačavao sam band.
Koncert je završio pjesmom Karmacoma, a od gostiju su uz Martinu nastupili i reggae legenda Horace Andy te njihova vječna pratilja, Deborah Miller.



Poveznice:
MassiveAttack.com
TripHop Music

Japanski kišobrančići zapiknuti u sladoled ili bakin svileni kimono s otiskom zmaja?!

Ne mogu se odlučiti koje je sjećanje krivac za moju osobnu opsesiju Japanom, tom zagonetnom dalekoistočnom zemljom. Možda nije ni bitno… Bitno je da ta privlačnost prema Zemlji izlazećeg sunca i svime što dolazi iz nje, koju gajim iz vrlo ranog spoznajnog doba i dalje postoji u meni.
To me u noći ponedjeljka namamilo da dođem do Savskog Nasipa..

U zagrebačkoj je Močvari, taj ponedjeljak, 26. listopada nastupio najčudniji band ikad, Maywa Denki. Eksperimentalna, ekscentrična, roboworkshop ekipa dolazi nam iz Japana.

Novmichi Tosea

Zagreb su posjetili u sklopu izložbe DeviceArt.
Device art je manifestacija koja prezentira jedan drugačiji umjetnički koncept. Umjetnicima je sam sadržaj ujedno i tema djela koja dobiva svoj smisao tek posredstvom nekoga ili nečega trećeg, odnsono u interakciji sa čovjekom.
Sama je izložba preobražena u festival jer je popraćena raznim predavanjima, preformansom i zabavom
.
Maywa Denki se u cijeloj priči našao jer i oni djele taj koncept; koncept da je medij sadržaj i da su umjetnički radovi namijenjeni igri i komercijalnoj distribuciji.
Ta kolektivno umjetnički obrazovna organizacija okupljena oko braće Masamichi i Novmichi Tosea, nastala je 1993. u Tokyu. Naziv su preuzeli od imena kompanije njihova oca koja se bavila proizvodnjom aviona u II svj. ratu.
Članovi banda nose uniforme koji simboliziraju radnike električnih pogona, sektora koji je zaslužan za rastuće goospodarstvo Japana u periodu rastuće populacije.
Parola kojom se vode "stvarajući umjetnost" je odraz onoga čime se bave. Stvarajući umjetnost oni promoviraju svoje produkte. Iskorištavajući najbolje što pružaju različiti mediji, oni promoviraju svoje proizvode.



Maywa Denki njeguju specifičan industrijski stil u svome djelovanju. Njihov rad naziva se proizvod, a nastupi demonstracijama proizvoda. Kako bi još pojasnili, Maywa Denki su ujedno i izumitelji. Uz glazbu bave se i robotikom i kreiranjem besmislenih prizvoda. Umjesto instrumenata oni imaju bizarne robote, poput robota polužene koja je ustvari polu instrument nalik gajdama; set automatiziranih ksilofina koji se otvaraju poput cijetova, koji zahvaljujući električnom naboju od 100V , fizičkom udaranju po materijalu i vibraciji, proizvode zvuk.
Cilj takvog truda članova nije samo zabaviti publiku, nego i povratak izvoru glazbe.
Kako to objašnjava Novmichi Tosea; oni žele odvojiti glazbu od materijala te ponovno vratiti pozornost na izvor glazbe.
Nihova glazba nije digitalna, ona funkcionira po analognom principu. Digitalne su komande koje kompjuter šalje robotima tj. instrumentima, koji izvode mehaničke pokrete, tj. sviraju. Ukoliko dođe do kvara, dečki to popravljaju na licu mjesta.

jedan od raznovrsnih besmislenih produkata

Tu je večer došlo do kratkog spoja, ali ne mehaničkog, nego onog između publike i banda. Njihov toliko kreativno usavršen nastup, nafilan pozitivom, sve nas je obavio u jedan ružičasti balon u stilu “borg collective”-a, samo puno romantičniji, i bez onih čudnih implantanata.
Formula interakcije je uspješno izvedena.