Nasumične misli
Status freaks
Logiram se, pogledam imam li poruke i reguestove, skrollam po naslovnici. Klasika za face.
Zabava počinje kad se ulogiraju "statusari".
"Statusari" društvenih mreža su oni kojiima sve počinje i završava na face-u.
Navodno imaju život izvan interneta, posao, prijatelje i zanimacije. S naglaskom na navodno. Nije dokazano.
Gledam njihove postove, statuse i kojekakve rasprave i pitam se: koji je vrag ovoj ekipi?
Imaju čudnu potrebu obavještavati ostale o svakoj stvari u svojim životima. Ali baš o svemu.
Ne znam je li im promaknula činjenica da ono što postaju, vide gotovo svi ili je nastala nova vrsta egzibicionizma.
Sve što rade, rade svjesno. Ne nužno pri zdravoj pameti.
Njihovo dijeljenje počinje od jutra i traje dok ne zaspu. Kladim se da prije spavanja smišljaju kojim će nas glupostima zasuti idući dan. 
Žalosno je to kaj "statusari" valjda misle da se ne računa kao da su bili ulogirani, ako ne postaju statuse svakih sat vremena.
Statusi im se kreću u preširokom rasponu.
Od toga kaj su doručkovali, sve do suludih rasprava s kim će i koliko potomaka imati.
Dajte molim vas! Kad li su stekli dojam da ikoga zanima koliko šećera stavljaju u kavu?
Facebook bi definitivno trebao staviti mali psihološki test, kad netko odluči složiti profil.
Čisto da se vidi tko je u stanju imati normalni profil i zna odrediti granicu između prikladnog i neprikladnog.
Zagreb-Novi Vinodolski-Zagreb
Dan pred polazak sjedila sam bespomoćno i očajno kraj otvorenog, prenatrpanog kufera.Kaj ostaviti, a kaj ponijeti?
Svaki čas nešto "čupkam" iz prtljage i provjeravam kaj još moram spremiti.
Ok, donesem konačnu odluku i jedva zatvorim kufer. Nisam išla na elitno mjesto ni u elitnoj ekipi ali ne mogu ići kao siroče.
Ujutro me probudio alarm i prva pomisao: idem na more!
Sestra i ja se ukrcale na bus, krenule i sretno doputovale. Pravac plaža, uz toliko pakiranje sam uspjela ostaviti doma torbu za plažu. Oh well.
U roku par dana se skupila cijela apartmanska ekipa. Divota, provesti odmor s curama na moru.
Uživamo u Novom, divan je i sladak kao šećer. Atmosfera u gradu nije baš bila tipa "Sex and the city" ali koga briga.
Prvih nekoliko dana je bilo predivno, malo pržiona.
Jedan dan je zapuhala burica, po poznatom sinoptičaru. Zakon, malo će rashladiti more i osvježiti zrak.
Drugi dan, opet burica, malo se boriimo s valovima dok plivamo ali je i dalje zakon. Plaže nisu krcate.
Treći dan puhanja vjetra, burica postaje bura. Poslije plaže stavljamo ručnike i badiće na sigurno da ne bi ostale bez njih. Na piću moramo držati čaše u rukama i oprezno se osvrćemo jer se reklama lokala sumnjivo naginje u našem pravcu.
I leti prema nama! Prolaznik nas spašava.
Ništa ne govori "dame u nevolji" kao 4 vrišteće djevojke na korzu.
Četrvrti dan, Houston, imamo orkan. Dok plivam, krećem prema Senju reći im da zadrže buru za sebe. Hvala lijepa.
Valovi su prejaki pa milim nazad natrag na plažu. Moja sestra nas taj dan napušta, nastavlja dalje.
Nas tri ostajemo i razdvajamo se za par dana.
Obavljamo toaletu poslije plaže i idemo na klopu. Dok sam hodala vjetar me gurao u leđa i ne mogu se zaustaviti ni da želim.
Osvanuo je dan rastanka s morem i ekipom, karte su rezervirane i dan provodimo na plaži.
Orkan je pomahnitao i malo ljudi se skriva u hladu. Nitko ne sjedi ispod drveća u badiću, a ne. Neki se čak pokrivaju. Taj dan je na glavnoj plaži špica na suncu.
Koristimo dan do maksimuma, frendica i ja mašemo dugoj frendici koja ostaje još par dana.
Frendica i ja cijelo vrijeme brbljamo u busu. Sjedimo blizu vozača tako da i on sudjeluje s nekim komentarima.
Stižemo u Zagreb u deset navečer u "morskim kreacijama" i naravno da smo se smrzle.
Iz busa u gradski prijevoz i sve je super do okretišta Dubrava. Busa nema 100 godina, smrzavamo se ali najgore je što smo okružene pubertetlijama.
Ok kužim, našopani su hormonima i šećerom, iz Dubrave su. Kaj se podrazumijeva da moraju biti seljačine? Stiže vozač u bus, klinci ga dočekaju s ovacijama.
Zanimljivo kako 4 do 5 klinaca može zvučati kao da ih je sto. Deru se dobacuju komentare.
Kad nam je dosta svega i samo želimo malo mira, nadala sam se samo da će sići na nekoj stanici prije nas. Dobili bi ovacije samo da izađu.
Nismo te sreće. Teglimo kufere prema izlazu dok mali pametnjaković pita: "trebate pomoć cure?" I dubokoumno komentira kako imamo puno stvari. Pozdravljam se s frendicom na stanici svaka ide u svoju zgradu.
Tako je išla moja odiseja po magistrali, autoputu i zagrebačkom asfaltu.
