Dan pred polazak sjedila sam bespomoćno i očajno kraj otvorenog, prenatrpanog kufera.Kaj ostaviti, a kaj ponijeti?
Svaki čas nešto "čupkam" iz prtljage i provjeravam kaj još moram spremiti.
Ok, donesem konačnu odluku i jedva zatvorim kufer. Nisam išla na elitno mjesto ni u elitnoj ekipi ali ne mogu ići kao siroče.
Ujutro me probudio alarm i prva pomisao: idem na more!
Sestra i ja se ukrcale na bus, krenule i sretno doputovale. Pravac plaža, uz toliko pakiranje sam uspjela ostaviti doma torbu za plažu. Oh well.
U roku par dana se skupila cijela apartmanska ekipa. Divota, provesti odmor s curama na moru.
Uživamo u Novom, divan je i sladak kao šećer. Atmosfera u gradu nije baš bila tipa "Sex and the city" ali koga briga.
Prvih nekoliko dana je bilo predivno, malo pržiona.
Jedan dan je zapuhala burica, po poznatom sinoptičaru. Zakon, malo će rashladiti more i osvježiti zrak.
Drugi dan, opet burica, malo se boriimo s valovima dok plivamo ali je i dalje zakon. Plaže nisu krcate.
Treći dan puhanja vjetra, burica postaje bura. Poslije plaže stavljamo ručnike i badiće na sigurno da ne bi ostale bez njih. Na piću moramo držati čaše u rukama i oprezno se osvrćemo jer se reklama lokala sumnjivo naginje u našem pravcu.
I leti prema nama! Prolaznik nas spašava.
Ništa ne govori "dame u nevolji" kao 4 vrišteće djevojke na korzu.
Četrvrti dan, Houston, imamo orkan. Dok plivam, krećem prema Senju reći im da zadrže buru za sebe. Hvala lijepa.
Valovi su prejaki pa milim nazad natrag na plažu. Moja sestra nas taj dan napušta, nastavlja dalje.
Nas tri ostajemo i razdvajamo se za par dana.
Obavljamo toaletu poslije plaže i idemo na klopu. Dok sam hodala vjetar me gurao u leđa i ne mogu se zaustaviti ni da želim.
Osvanuo je dan rastanka s morem i ekipom, karte su rezervirane i dan provodimo na plaži.
Orkan je pomahnitao i malo ljudi se skriva u hladu. Nitko ne sjedi ispod drveća u badiću, a ne. Neki se čak pokrivaju. Taj dan je na glavnoj plaži špica na suncu.
Koristimo dan do maksimuma, frendica i ja mašemo dugoj frendici koja ostaje još par dana.
Frendica i ja cijelo vrijeme brbljamo u busu. Sjedimo blizu vozača tako da i on sudjeluje s nekim komentarima.
Stižemo u Zagreb u deset navečer u "morskim kreacijama" i naravno da smo se smrzle.
Iz busa u gradski prijevoz i sve je super do okretišta Dubrava. Busa nema 100 godina, smrzavamo se ali najgore je što smo okružene pubertetlijama.
Ok kužim, našopani su hormonima i šećerom, iz Dubrave su. Kaj se podrazumijeva da moraju biti seljačine? Stiže vozač u bus, klinci ga dočekaju s ovacijama.
Zanimljivo kako 4 do 5 klinaca može zvučati kao da ih je sto. Deru se dobacuju komentare.
Kad nam je dosta svega i samo želimo malo mira, nadala sam se samo da će sići na nekoj stanici prije nas. Dobili bi ovacije samo da izađu.
Nismo te sreće. Teglimo kufere prema izlazu dok mali pametnjaković pita: "trebate pomoć cure?" I dubokoumno komentira kako imamo puno stvari. Pozdravljam se s frendicom na stanici svaka ide u svoju zgradu.
Tako je išla moja odiseja po magistrali, autoputu i zagrebačkom asfaltu.
Post je objavljen 14.08.2012. u 21:39 sati.