Nasumične misli
Trebamo li pružiti šansu Vladinom programu?
Ovih dana, cijela Hrvatska bruji o Vladinom planu volontiranja i stjecanja radnog iskustva.
Na Vladin prijedlog su ljudi reagirali ogorčeno i negativno, neki su otvoreno rekli da nema šanse i da je to robovlasničko izrabljivanje.
Moram priznati, na taj prijedlog sam i sama reagirala skeptično i ne baš s odobravanjem. Pomisao da započinjem karijeru za 1600 kn mi nije baš djelovala privlačno.
S druge strane, volontiranje je zapravo dobar način za stjecanje iskustva. Ako dobro radimo, možemo si osigurati "odskočnu dasku" za karijeru, upoznati prave ljude i dobiti dobre preporuke.
Nažalost, u današnje vrijeme je teško naći bilo kakav posao sa ili bez radnog iskustva. Zato volontiranje zvuči puno bolje od sjedenja kod kuće i grintanja.
Danas sam pročitala članak u kojem jedan od poduzetnika (ne znam smijem li ga imenovati u blogu) izjavljuje kako ne odobrava reakciju javnosti. Izjavljuje kako neće sudjelovati u Vladinom planu volontiranja i biti mentor onima koji misle da je to robovlasničko izrabljivanje. Ne želi raditi program volontiranja baš zbog ogorčene reakcije javnosti.
Poduzetnik kaže da je više nego voljan raditi sa poduzetnim, marljivim i kvalitetnim ljudima.
Njegova reakcija je više nego normalna. Svodi se na: ako vi ne želite raditi sa mnom, ne želim ni ja gubiti vrijeme na vas.
Zanimljivo mi je kako se ljudi čude njegovoj izjavi, zapravo fascinantno.
Reakcija javnosti na program volontiranja je bila obrambena, agresivna i puna gorčine. Čemu onda čuđenje?
Mladi su reagirali poput djece koja neće dobiti slatkiše. Zbog pojedinaca su mladi i studenti ispali: razmaženi; lijeni; isfrustirani i osobe koje nisu vrijedne učenja i zaposlenja.
Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je Vladin prijedlog idealno riješenje. Pohvalno je od Vlade što uopće želi pokušati dati kakav takav posao mladima i pomoći kod zapošljavanja.
Početak karijere zamišljam tako da se javim na natječaj ili se javim otvoreno nekome od poslodavaca, odmah me pozovu na razgovor i zaposle me.
To se naravno neće dogoditi
Kao i svi ostali koji nemaju vezu ili osiguran posao, poslat ću brdo i brdo molbi i nadati se da ću dobiti bilo kakav odgovor poslodavaca.
Baš zato sam voljna pružiti šansu Vladinom programu. Ako dobro radim volonterski, mogu se barem nadati da će me netko barem uzeti u obzir za dobar posao.
Alternativa mi je trunuti kod kuće, pasti u depresiju i očaj i opterećivati svoje roditelje umjesto da im pomažem.
Izbaci loše kako bi ušlo dobro
Ove sezone me dočekala žešća groznica proljetnog čišćenja.
Ne mislm pri tome samo na čišćenje ormara već i čišćenje uma. Shvatila sam da već neko vrijeme stojim na mjestu i koliko god se trudila (očito ne dovoljno), ne napredujem željenom brzinom.
Ta pomisao me poprilično uznemirila. Vrijeme ide, a ja sam zapela u dosadnoj i iscrpljujućoj rutini.
Mislim da imam potrebu uvesti promjene u život. Želim donijeti dobre odluke i napraviti red kako bih imala bolju budućnost.
Shvatila sam što stvarno želim raditi u životu, koja je moja strast i imam osjećaj kako krećem prema cilju samo pišući ovaj blog.
To otkriće je izazvalo potrebu za kretanjem jer sam se osjećala poput lava u kavezu.
Za početak sam otvorila prozore i pustila da uđe svjež zrak koji zamjenjuje stari i ustajao. Inače sam osoba koja može biti u zatvorenom, mračnom i zagušljivom prostoru.
Očito je ta osobina upravo odletjela kroz prozor i više se ne vraća.
Odmah sam osjetila navalu nove i pozitivne energije. S tom energijom je došla potreba za pospremanjem i čišćenjem.
Čišćenjem izbacujemo staro, iznošeno ali i "natopljeno" lošim vibracijama.
Po svemu sudeći, podigla sam čišćenje na novu razinu.
Osim ormara, praznila sam i mobitel i inbox s porukama. Također savršene lokacije za loše spomene i frustracije.
Znate onaj osjećaj kad čitate stare poruke i naiđete na one od kojih vam praktički izlazi para na uši. Fenomenalno je izbrisati ih.
Činjenica je da ako se ne riješimo loših stvari iz prošlosti, dobre nemaju kamo stići.