Reckless life
27.10.2007., subota
It´s my life and it´s now or never...
|
Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžavaju patnju. Da, san budnih. Život je tragedija za emotivne, a komedija za razmišljajuće. Zapravo, sve je tako logično. Svaka predstava pod krinkom odigrana na ovoj lopti što je vječita igra zvijezda koje ju bacakaju ne mareći za pomutnju u našem svemiru misli, jest zapravo logična. Što više mislimo, promišljamo i važemo svaku situaciju, to manje znamo. Lakše odustajemo, krećemo sigurnijim putem. Borba za opstanak glavna je tema igrokaza, a intriganti su naše misli. To klupko iz kojeg izvlačimo odluke. Što više izvlačimo konce to nam je teže djelovati. Bez toga bi lako, čisto nagonski, nasrnuli na bilo koji problem, smetnju, situaciju. No, to nas koči. Ako mislimo, bar većina nas, zašto se onda nadamo. Nada je kurva, višestruka. Drži te do zadnjeg trena, ispije sva očekivanja iz plodne zemlje maloga nam srca, i ostavlja kamen. Gorki okus razočarenja, ništavila. Cijelo čovječanstvo je ogroman mazohistički stroj. Kakvu nam god ta lopta, koju sam prije spomenula, servira vrpcu, pa makar bila i najšarenija i najsvilenija, mi ju zapetljamo u čvorove i stegnemo gdje najviše boli. Neki šute. U sebi trpe, smiju se, a plaču, igraju se, a zapravo se vrte u kolu smrti. Tko njih razumije? U svojoj čahuri se skrivaju i štite, toplina unutrašnjosti im prija, al hladnoća svijeta ih vabi van. No, strah od postupaka im ne da reagirati. Misli im govore da ostanu u sigurnosti, a znatiželja nije dovoljna. Ostaje im samo nada da će netko njima pružiti ruku i pokazati pravu tamu svijeta. I tu se opet možemo vratiti na onu konstataciju ˝nada je kurva˝ i zaključiti da te ruke nema, čovjeku su potrebne dvije. Čuva ih samo za sebe. Neki se dreče na sav glas, stvarajući toliku buku da i kad su sami, imaju osjećaj da su u masi. Ali, najviše se podmazuje kotač koji najglasnije cvili. I dok usamljeni žvaču pelin, sva se pozornost lijepi na glasne sve dok ju oni i traže. Do zore se ne može drugačije stići do kroz noć. Svačije će vrijeme doći. Gubitnici će postati prvi, pobjednici će završiti zadnji, a brzi će kaskati za vremenom. Slanoća mora će se isprati, a rijeka boli rastvoriti korito kuda će proći oni što su do sada grcali u njoj. Sve je pitanje vremena. Vremena i volje. Vremena ima sve manje, a volja gasne gotovo jednako brzo kao što to život nespremne srne u raljama lovca nestaje. Ni ne trznemo se, već je drugi dan. Ni ne trepnemo, već se oslanjamo o starački štap. I zašto onda ulazimo u život kad odatle nitko živ nije izašao? Pamtiti znači posjedovati vještinu dok je zaboravljanje umjetnost. ˝Nemoj me zaboraviti,˝ pitanje je hoću li te zapamtiti. Svatko nosi svoju ulogu. Netko pokreće radnju, netko ju sputava, a većina nezamjetno šuti, ali ostavljajući trag, onima koje su svojom egzistencijom dotakli, dublji no što misle. Glavni i sporedni likovi čine radnju. Kada spoznamo da nismo sami u svijetu, shvatiti ćemo da glavni glumci ne bi to mogli biti bez postojanja i sporednih. Sve je relativno. Zvijezde se najjasnije vide u mraku noći. |
20.10.2007., subota
Umjetnost je posrednik neizrecivog...
|
Sjedio je zamišljeno. Plavičasti dim uvlačio mu se u nosnice svakim udahom. Tako teškim udahom. Gdje li je pogriješio? U kojem trenutku života nije dovoljno pazio, nije se obazirao na detalj. Pa u Crkvu je svake nedjelje tobože pobožno odlazio, palio svijeće, tugovao… No nikad nije tražio. Samo tugovao. Sve je to laž. Podijeli s drugima ono što znaš, tako se stvara besmrtnost. Laž! Mrtvi ne čuju, živi se ne obaziru, bližnji ne shvaćaju. Umoran je bio od spavanja. Znao je što noć donosi. Opet je tamo. Dim se raščistio, blaga noć širila mu je obzore. Miris truleži izviruje iz tih bića koji nikako da shvate što se događa u njemu. Samo se smješkaju, svoje probleme dijele s drugim zatupljenim stvorenjima koji su odlučili igrati igru. Ali život mi stvaramo, konci su u našim rukama.. Potrebno je samo povući. Najbolnije jest prisjećati se budućnosti koju nećemo imati, koju nikad nećemo doživjeti. A o kojoj sanjamo. I tako se teško probuditi. Kada jednom krenemo. Dugačka je ulica. Usko steže, privlači kuće svih čudaka. Spaja ih na nezamisliv način njemu. Svi tako lako otvaraju srca. I nakon suza opet smiješak zatitra. Nevažne probleme dijele samo kako bi privukli pažnju. Patnici! Ne, besramnici… Zašto ju nikad nisi volio, upita ga znanac jednog hladnog zimskog dana. No, što i on zna o ljubavi. Jednak je njima. Ne shvaća tu jedinstvenu potrebu za zatvaranjem svega što može otvoriti vrata ka nepoznatom, učiniti od poznatog ranjavajuće. Što manje znaju, manje mogu nauditi. Pa i najbliži drug kada zna sve tvoje tajne može ih upotrijebiti protiv tebe, izrugivati se osjećajima koji su tako dugo čučali u tami, poznavajući samo njega. O, volio ju je! Dakako da je. Al mu nije bila potrebna. Bila je samo jedna u masi jednakih. A čovjek je sam. I baš zato je u masi. Dim je nanovo lelujao sobom. Uspomene su plutale zrakom na malom oblačku izgubljenih snova. Zašto sve dobro mora prestati, upita mrak. No, pitanje mu se činilo malo djetinjasto. A da nije, netko bi mu već i ponudio odgovor. Pravi odgovor. A ne samo na brzinu zbrčkano rješenje koje bi privremeno zadovoljilo malo znatiželjno biće u moru novih stvari. Na koncu, krajnje je neprimjereno. Da traje dok se i posljednja zvijezda ne rasprsne, ne bi ga na samoću vabio ovaj osjećaj zarobljenosti i tuge koji se poput najjače droge raspline po čitavom mu biću na početku noći. Ne bi osjećao ovo što ga već dugo vremena drži, ne bi doživio osjećaj bez kojeg mu je sada egzistencija nezamisliva. Kada se utišaju gradska svjetla on se prisjeća svega što je bilo, razmišlja o tome, grca u bujicama uspomena. Grize ga vlastito razmišljanje. Strahuje da to biće ni ne pomisli na njega kada mu je najteže, kada se on toliko napreže da se sjeti svih situacija koje je s tim bićem prošao, svakog mirisa, boje, sitnice. Strahuje da ono više ne osjeća. Ne pamti. Prašina mirno spava na telefonu. Boji se to provjeriti. Prepušta se rijeci propuštenih prilika, zamišlja što je moglo biti i koliko bi mu zapravo bilo teže da je to i bilo. Opet bi otišao. Istog datuma sa zalaskom sunca odzdravljao bi sreći i pritom se vraćao sa još više želja da se nanovo vrati. S još više razloga za plač srca. Nema izlaza. Kada je bol jedino što mu je još ostalo. Na noćnom ormariću kao podsjetnik za bol smiješi mu se slika tih dana. Da nikada ne zaboravi. Baš kraj onih nedovršenih priča u kojima jedino može pisati svojom boli. Kraj im ne zna. Jer svoj kraj još saznao nije. Sjedio je zamišljeno. Besmrtnost se ljuštila sa svakog kamena na travi. Život je kazalište. Lica na pozornici su namještena. Iza kulisa odvija se drama. Sjedio je zamišljeno. Mrtvi ne čuju.  |
14.10.2007., nedjelja
Budi oprezan u onome što želiš, moglo bi se i ostvariti...
Nulla dies sine linea... I baš zbog toga smo mi the vječne optimistice subotu planirale provest u buri...  Štosno... Dakle, prvi potez očajnika je bio otići do moje Ivone i objasnit joj korijene, a dva dana prije sam potvrdila činjenicu da smo jezičari: 25:4=62...  I k tome mi još ostane ostatak 2...  Da dobro ste čuli... He he...  Za one koji žele znati više: 25 podijeljeno sa 4 je 6, 6 puta 4 je 24 i do 25 je 1, spuštam nulu, 10 podijeljeno sa 4 je 2, 2 puta 4 je 8 i do 10 je 2... Tu dolazimo do tog ostatka 2...  Baš bi čovjek reko da idem u gimnaziju... He he...  A sličan primjer možete vidjet na Kikijevom blogu... He he... btw hvala Kiki... :) NOT... :)  Al ajd, objasnila sam Ivoni... Kolko tolko...  Onda smo s Drenove krenule do grada... U 20:03 kreće bus, a Ivonche se spremila u 20:00...  Štur do stanice i onda do Trsata po Dajanu i pješke do Bure u kojoj je navodno trebo bit neki party... Šatro... Ljudi unutra sjede poslagani ko sardine i gledaju utakmicu... ccc Nije bilo mjesta unutra pa smo mi stajale skoro cijelo prvo poluvrijeme vani... Ispred Bure, na buri...  Slatko... Vidjele smo i Eduarda u akciji... Bar nešto...  Tamare su išle stat za šank pokraj nekog starčića jer se pričalo da će u 10 počet... A mi se skupili u malu ekipicu i nakon 45 minuta odlučili otić do grada, tj. do drugstorea... He he... Pitamo se svi zašto...  He he... Otišli do Mc- a, pa do delte... Pa ja na bus, a ostatak s bambusom pod rukom nastavili dalje... A da ne spominjem kolko je ljudi bilo u gradu... Na gatu se nije moglo gdje sjest, svi kafići krcati... Špica... Kad ćemo opet tako van? Ful jedva čekam...  Ha ha ha ha... Al ajd, bar smo poučno provele večer... Ivona i ja smo ostale bogatije za saznanje da je Armenija- Srbija završila 0:0... Serj Serj... He he...  A danas kao moramo učit... Jučer je štreber Guštin učila masu toga, jel da Tamara? He he... A ja sam čak napisala zadaću iz etike... Ha ha ha ha... A ni danas se nisam niš više pomakla... Uuuuu pito me geo, ne moram štrebarit više... Wiiiii... Poor Ivona... Al ne brini dušo: Što čovjek manje zna, to mu se njegovo znanje čini većim...   U petak sam optimistično sa sestrom i Eli htjela ić gleat najdražu grupu u Palachu  ( nakon Systema ha ha ha ha  ), srele smo masu poznatih ljudi: Martinu, Boki, Laru, Dolly... E da, hvala Psu na onom ježu... He he... Baš je sladak... I btw, Gary nije kavkaska ovca...  Nego arapski mališan... He he... Na kraju su svirali tek u 10 i pol pa ih nisam mogla gleat...  jbg... Nisu pobijedili, al ih sljedeće godine sigurno vidimo na Eurosongu... He he... Ono što je teško zahtijeva mjesece i godine, ono što je nemoguće traži samo malo više...  Najjače mi je bilo kad sam Psu rekla kako je on Eli ful dobar, drag...Da njoj ful fali igranje pikada sa njim i sa Tamarom, da si ful pašu, bla bla... A on osto stajat, gledam koji mu je bijes, a on onako brižno: A di je caka? Lošeee... Al, nemoj se nadat... Od pohvala magarac neće postat konj...  Ha ha ha ha ha... Šalim se... Samo bi mogo malo ponekad držat jezik za zubima, al ajd... :)  Onda smo na stanici srele Turinskog... Pregenijalan je...  Ne brini, javit ćemo ti ako joj nabiješ komplekse... Ha ha ha ha... Pa je išo otpratit Eli doma, malčice smo ga sprdale pa je dobro da je došla živa kući... He he... Čula sam se s njom danas... She´s ok, she´s ok... He he... Već pol sata pokušavam prokužit čak red i pol jedne vježbe za klavir... Jeni teška... Ko nam je kriv kad smo htjele četveroručno, jel da Martina... Za kraj evo još malo meni fora poslovica i slike iz Sarajeva... Slike sa izleta će bit kad mi Vale, koja je do sad uživala ( blago ti se ) sprži CD... Lijepe riječi tjeraju na smijeh, a lijepa djela na šutnju... Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima... Tko više zna, manje vjeruje... Kajanje je kao zvuk zvona, uvijek kasni...   |
