Nada je jedan od onih lijekova koji uopće ne liječe, nego samo produžavaju patnju. Da, san budnih. Život je tragedija za emotivne, a komedija za razmišljajuće. Zapravo, sve je tako logično. Svaka predstava pod krinkom odigrana na ovoj lopti što je vječita igra zvijezda koje ju bacakaju ne mareći za pomutnju u našem svemiru misli, jest zapravo logična. Što više mislimo, promišljamo i važemo svaku situaciju, to manje znamo. Lakše odustajemo, krećemo sigurnijim putem. Borba za opstanak glavna je tema igrokaza, a intriganti su naše misli. To klupko iz kojeg izvlačimo odluke. Što više izvlačimo konce to nam je teže djelovati. Bez toga bi lako, čisto nagonski, nasrnuli na bilo koji problem, smetnju, situaciju. No, to nas koči. Ako mislimo, bar većina nas, zašto se onda nadamo. Nada je kurva, višestruka. Drži te do zadnjeg trena, ispije sva očekivanja iz plodne zemlje maloga nam srca, i ostavlja kamen. Gorki okus razočarenja, ništavila. Cijelo čovječanstvo je ogroman mazohistički stroj. Kakvu nam god ta lopta, koju sam prije spomenula, servira vrpcu, pa makar bila i najšarenija i najsvilenija, mi ju zapetljamo u čvorove i stegnemo gdje najviše boli. Neki šute. U sebi trpe, smiju se, a plaču, igraju se, a zapravo se vrte u kolu smrti. Tko njih razumije? U svojoj čahuri se skrivaju i štite, toplina unutrašnjosti im prija, al hladnoća svijeta ih vabi van. No, strah od postupaka im ne da reagirati. Misli im govore da ostanu u sigurnosti, a znatiželja nije dovoljna. Ostaje im samo nada da će netko njima pružiti ruku i pokazati pravu tamu svijeta. I tu se opet možemo vratiti na onu konstataciju ˝nada je kurva˝ i zaključiti da te ruke nema, čovjeku su potrebne dvije. Čuva ih samo za sebe.
Neki se dreče na sav glas, stvarajući toliku buku da i kad su sami, imaju osjećaj da su u masi. Ali, najviše se podmazuje kotač koji najglasnije cvili. I dok usamljeni žvaču pelin, sva se pozornost lijepi na glasne sve dok ju oni i traže.
Do zore se ne može drugačije stići do kroz noć. Svačije će vrijeme doći. Gubitnici će postati prvi, pobjednici će završiti zadnji, a brzi će kaskati za vremenom. Slanoća mora će se isprati, a rijeka boli rastvoriti korito kuda će proći oni što su do sada grcali u njoj. Sve je pitanje vremena. Vremena i volje. Vremena ima sve manje, a volja gasne gotovo jednako brzo kao što to život nespremne srne u raljama lovca nestaje. Ni ne trznemo se, već je drugi dan. Ni ne trepnemo, već se oslanjamo o starački štap. I zašto onda ulazimo u život kad odatle nitko živ nije izašao?
Pamtiti znači posjedovati vještinu dok je zaboravljanje umjetnost. ˝Nemoj me zaboraviti,˝ pitanje je hoću li te zapamtiti.
Svatko nosi svoju ulogu. Netko pokreće radnju, netko ju sputava, a većina nezamjetno šuti, ali ostavljajući trag, onima koje su svojom egzistencijom dotakli, dublji no što misle. Glavni i sporedni likovi čine radnju. Kada spoznamo da nismo sami u svijetu, shvatiti ćemo da glavni glumci ne bi to mogli biti bez postojanja i sporednih. Sve je relativno.
Zvijezde se najjasnije vide u mraku noći.
Post je objavljen 27.10.2007. u 00:04 sati.