Marketing
Umjetnost je posrednik neizrecivog...
Sjedio je zamišljeno. Plavičasti dim uvlačio mu se u nosnice svakim udahom. Tako teškim udahom. Gdje li je pogriješio? U kojem trenutku života nije dovoljno pazio, nije se obazirao na detalj. Pa u Crkvu je svake nedjelje tobože pobožno odlazio, palio svijeće, tugovao… No nikad nije tražio. Samo tugovao. Sve je to laž. Podijeli s drugima ono što znaš, tako se stvara besmrtnost. Laž! Mrtvi ne čuju, živi se ne obaziru, bližnji ne shvaćaju. Umoran je bio od spavanja. Znao je što noć donosi.
Opet je tamo. Dim se raščistio, blaga noć širila mu je obzore. Miris truleži izviruje iz tih bića koji nikako da shvate što se događa u njemu. Samo se smješkaju, svoje probleme dijele s drugim zatupljenim stvorenjima koji su odlučili igrati igru. Ali život mi stvaramo, konci su u našim rukama.. Potrebno je samo povući.
Najbolnije jest prisjećati se budućnosti koju nećemo imati, koju nikad nećemo doživjeti. A o kojoj sanjamo. I tako se teško probuditi. Kada jednom krenemo.
Dugačka je ulica. Usko steže, privlači kuće svih čudaka. Spaja ih na nezamisliv način njemu. Svi tako lako otvaraju srca. I nakon suza opet smiješak zatitra. Nevažne probleme dijele samo kako bi privukli pažnju. Patnici! Ne, besramnici…
Zašto ju nikad nisi volio, upita ga znanac jednog hladnog zimskog dana. No, što i on zna o ljubavi. Jednak je njima. Ne shvaća tu jedinstvenu potrebu za zatvaranjem svega što može otvoriti vrata ka nepoznatom, učiniti od poznatog ranjavajuće. Što manje znaju, manje mogu nauditi. Pa i najbliži drug kada zna sve tvoje tajne može ih upotrijebiti protiv tebe, izrugivati se osjećajima koji su tako dugo čučali u tami, poznavajući samo njega. O, volio ju je! Dakako da je. Al mu nije bila potrebna. Bila je samo jedna u masi jednakih. A čovjek je sam. I baš zato je u masi.
Dim je nanovo lelujao sobom. Uspomene su plutale zrakom na malom oblačku izgubljenih snova. Zašto sve dobro mora prestati, upita mrak. No, pitanje mu se činilo malo djetinjasto. A da nije, netko bi mu već i ponudio odgovor. Pravi odgovor. A ne samo na brzinu zbrčkano rješenje koje bi privremeno zadovoljilo malo znatiželjno biće u moru novih stvari. Na koncu, krajnje je neprimjereno. Da traje dok se i posljednja zvijezda ne rasprsne, ne bi ga na samoću vabio ovaj osjećaj zarobljenosti i tuge koji se poput najjače droge raspline po čitavom mu biću na početku noći. Ne bi osjećao ovo što ga već dugo vremena drži, ne bi doživio osjećaj bez kojeg mu je sada egzistencija nezamisliva. Kada se utišaju gradska svjetla on se prisjeća svega što je bilo, razmišlja o tome, grca u bujicama uspomena. Grize ga vlastito razmišljanje. Strahuje da to biće ni ne pomisli na njega kada mu je najteže, kada se on toliko napreže da se sjeti svih situacija koje je s tim bićem prošao, svakog mirisa, boje, sitnice. Strahuje da ono više ne osjeća. Ne pamti. Prašina mirno spava na telefonu. Boji se to provjeriti.
Prepušta se rijeci propuštenih prilika, zamišlja što je moglo biti i koliko bi mu zapravo bilo teže da je to i bilo. Opet bi otišao. Istog datuma sa zalaskom sunca odzdravljao bi sreći i pritom se vraćao sa još više želja da se nanovo vrati. S još više razloga za plač srca. Nema izlaza. Kada je bol jedino što mu je još ostalo.
Na noćnom ormariću kao podsjetnik za bol smiješi mu se slika tih dana. Da nikada ne zaboravi. Baš kraj onih nedovršenih priča u kojima jedino može pisati svojom boli. Kraj im ne zna. Jer svoj kraj još saznao nije.
Sjedio je zamišljeno. Besmrtnost se ljuštila sa svakog kamena na travi. Život je kazalište. Lica na pozornici su namještena. Iza kulisa odvija se drama.
Sjedio je zamišljeno. Mrtvi ne čuju.
Post je objavljen 20.10.2007. u 19:48 sati.