Kriminalno dosadan blog

utorak, 25.10.2022.

Kuga i mala Kolera

Žamor u dvorani se pojačao kako je „poštovani publikum“ ponovno počela ulaziti u gledalište nakon što su, ili nisu, pustili vodu, nakon što su, ili nisu, oprali ruke, nakon što su, ili nisu, popušili ispred zgrade na mjestu za pušenje i nakon što su, tu nema „nisu“ svjetla u hodniku žmirnula tri puta.
Broj gledatelja koji je krenuo u gledalište bio je neznatno manji od broja koji je napustio gledalište na početku stanke, i treba ih razumjeti, sukladno njihovom gledištu, susjedni kafić preko puta i kazališni bife nudili su više zabave, pogotovo bife u kojem je rezidentna ekipa okorjelih pivomira drapala viceve, zajebavala koga je stigla i cugala svoje žuje, karlovačke i neke fancy pivice, pa čak i koji stock. Oni koji su zapali u alkoholnu komu plazili su podom, stolicama, ponekim zidom, kroz koji prozor, ili obližnjim toaletom, koji bi nakon njihove metode uporabe postajao neupotrebljiv. U ovom ih čak nije smetalo ni što je ovo premijera, i što se u salonu u organizaciji lokalnog ugostitelja slažu klipići, naresci, vino, vode, pivo, sokovi, namijenjeni kako glumcima tako i biranoj publici koja je pozvana na domjenak.
Nakašljavanje, nervozni zadnji pogledi u mobitele u koje se, eto nije stiglo na vrijeme pogledati, kloparanje stolaca, tihe psovke onih kojima su pale torbe kad se stolica naglo natrag vratila i zaklopila. Zatvaranje vrata u ložama.
Dežurni vatrogasac je provirio u gledalište, onako ispod stropa lože mezanin čisto da se uvjeri da je sve u redu.
Žamor se smirivao, majstor rasvjete je lagano gasio svjetla u gledalištu i usmjerio centralni reflektor na sveudilj spuštenu, tešku brokatnu zavjesu.
U pozadini, u garderobama i hodnicima samo su odabrani mogli čuti inspicijenta:
- Treći čin, Gabriel, na scenu
- Janja, Lucifer, Maurice priprema za ulaz
Zavjesa se stala lagano podizati, razbijajući savršeni krug reflektorskog svjetla, otkrivajući, gole crne daske koje život znače i leđima okrenutu figuru cepelina okrenutog naopačke, obučenog u crno, dramatično pognute glave u pozi duboke kontemplacije.
U trnu kada se sjena zavjese u potpunosti izdigla iznad figure, glava se podigla i započeo je veličanstveni lagani okret prema publici, otkrivši nešto što bi Jack Nicholson odmah tužio kao totalnu krađu identiteta, osim gipsano bijelog tena kojeg nitko nije mogao podraziti.
Desna se ruka lagano uzdigla pridržavajući klasičnu Yorickovu lubanju, a posred blještavo bijelog lica zakrivenog sunčanim naočalama, zbog reflektora, rekli bi, iako su oči ispod tih naočala bile, hm, malo je reći, krvavo crvene, demonske, kakve već oči demona i trebaju biti, barem tako kažu, digresiji usprkos, otvori se crna provalija iz koje poteku riječi...
- Jao, jadni Yorick. Znao sam ga, Horacije; čovjek beskrajne duhovitosti, prebujne mašte. Tisuću me je puta nosio na leđima, a sada — kako mi se to gadi u mislima! Želudac mi se diže od toga. Ovdje su visjele one usne koje sam ne znam koliko puta poljubio. Gdje su vaša ismjehivanja sada, vaša pocupkivanja, vaše pjesme, vaši blijesci veselosti, od kojih je cijeli stol znao grohotati? Zar ničega nema sada da se naruga vašem vlastitom cerenju? Sasvim se raščeljustilo? - I zastane, zbunjen,
I sufler ostao posve zapanjen, ne računajući da će Gabriel de Mefisto kopipejstati tekst iz PDF teksta Hamleta https://www.matica.hr/media/knjige/hamlet-953/pdf/hamlet.pdf (prijevod Mate Maras, naklada Matica Hrvatska 2011.) umjesto da progovori tekst koji je trebalo izgovoriti.
No, glumac ne bi bio glumac, kad se ne bi snašao i u takvim prilikama i napokon se Gabriel pribere i izgovori:
- Da nešče tak napravi kak sam ja to napravil, ne preostane mu ništ' drugo nek da ide f pizdu lepe matere na proščenje!
Gabriel nastavi, sasvim izvan uloge:
- Drage dame i gospodo, uzvanici, dragi gosti, drugovi, drugarice, uvaženi druže predsjedniče samoupravne interesne zajednice u kulturi, uvaženi gospodine doministre, uvažena gospođo kardinalice, pozdravite svog druga supruga i recite mu da mi je osobito žao što nije došao. Ovim riječima želio sam odati počast drugu i gospodinu glumcu ovog kazališta, prevoditelju sa nekoliko slavenskih jezika, autoru rječnika kajkavskog govora, koji je ovaj svijet napustio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće osme nakon kratke i teške bolesti, a ukopan je šest dana kasnije jer se njegovi kolege nisu stigli na vrijeme vratiti s gostovanja, pa je ukopan uz poruku „Oblekli smo ga u purgersku uniformu, ali ga najte otpirati, već je malo zeleni“. – i uz malu stanku nastavi - Tomica bok! Hello Sarajevo!
Inspicijent je šakom lupio po gumbu za spuštanje zavjese, dok je majstor rasvjete vidjevši da se zavjesa naglo obrušava, ugasio reflektore i upalio svjetla u gledalištu. Predstavi je kraj. Kako nije film, nema odjavne špice, lagane glazbe, možda „bloopera“ sa snimanja. Samo mrak iza zavjese, blještavo gledalište i publika koja se razilazi.

Oznake: Tomislav Lipljin, Gabriel de Mefisto, hamlet

subota, 01.10.2022.

Ono nešto što je stalo šestog lipnja MMVIII AD, ili pauza između činova nakon četrnaest godina

- Zajebano je to stari moj
- Je, znam, ali…
- … nemaš blage veze na kaj mislim?
- Je
- Onda ovak – 'o' sa kraja riječi je u tom trenu bilo u šetnji i kada je shvatilo da ga trebaju, riječ je bila izgovorena i riječ je bila u Boga i Bog je bio riječ… joj, ne tako počinje Biblija
- Zašto tako dugo šutiš?
- Pa čekam da se izredaju sve metafore, onomatopeje, opkoračenja i kojekakve stilske figure i vježbe, pa makar i one u Goethe institutu koje pisac baca u didaskalijama
- No, ali ovo nije drama
- Nije, ovo je krama
- Aha… no, i kaj si htel ono reći?
- Ovako – ovaj put je 'o' na vrijeme bilo na prozivci i izrečeno je – dakle, ja sanjam?
- Sanjaš
- Onda je bilo 8, sad je već 12 godina, toliko dugo sanjam?
- Tako nekako
- Čisto sumnjam
- Gabriele, ne sumnjaj, sumnja je jedina istina
- Maurice, opet ne znaš što bi rekao, pa na brzinu zguglaš frazu?
- Skužil si me.
- Natrag na glavni tok, netko možda zna gdje je tok, koji je, jer ovo sve skupa sliči na sliv Dunava, dakle, zašto da ne sumnjam?
- Zato jer su ti to potvrdili svi
- Misliš ekipica mitskih bića? Kuga, Rat, Glad, Smrt, Bog, Isus, Vražja mater, Lucifer, Astarot… pa jel' ti kibiš koliko je to, zapravo, izmišljenih likova? Pojavljuju se jedino po knjigama, pjesmama…
- No, pa ovo nije knjiga?
- Pa i nije, trenutno je niz nepovezanih zapisa za koje autor ima aspiraciju spojiti ih u nešto koherentnije, ali čisto sumnjam, to već 16 godina prijeti samom sebi
- Dečki? – pomalo zborski od sonorno gonorejičnog Kuginog glasa do cvrkutavog, Bozanićevskog Isusovog glasića, kakofonija je bila unisona i zvučala je upravo tako kako je napisano.
- Tko je to?
- Pa ekipica – opet.
Poznato je da je antička drama, još u vrijeme dok su glumci, jedan ili dva, nosili magareće kože obilovala zborom, čini se elementom (iako trenutno samo guglanje to ne opovrgava niti potvrđuje, jednostavno ne daje podatke, možda je upit krivo postavljen) mudroslovlja, komentara, suprotstavljanja protagonistu,… tako nekako… toliko o mojem znanju, hvala profesorima u srednjoj školi, izobličeno ili ne, čak zvuči smisleno.
Do ovog momenta, dakle tih 13 sekundi i 23 stotinke koliko je potrebno da se pročita prethodni pasus, paragraf, odlomak, taj prethodni whatever, ekipica u ulozi zbora i protagonisti, Maurice, demon od početka i Gabriel, demon po umiranju, stajahu ukočeni, čekajući šlagvort.
No, sufler je upravo u tom trenu morao na zahod, tako da je, umjesto 13 do 25 sekundi, tišina potrajala još neko vrijeme.
Poznato je kako je Tišina malo plaho biće, slično Galami, samo tiše, ali kada traje, onda traje, iako ne daje. E, kad je prestala sa trajanjem…
Tišina i Trajanje su dugo hodali, ali su se razišli upravo zbog toga što je Tišina bila tiho i to je trajalo, a Trajanju se to nije dopalo.
Zato se skrasilo se sa nekim glasnijim.
Galama nije htjela biti sa Trajanjem jer joj je Tišina ipak bila sestrična i ne bi bilo zgodno samo tako mijenjati partnere u obitelji, iako su Muk, Tišinin tata i njegov brat Vrisak, Galamin tata tijekom vremena činili upravo to, pa su čak neko vrijeme proveli u istospolnom partnerstvu,…
No, vratimo se na priču.
Uzalud, Priča je zbrisala jer je procijenila svoju nosivost i skužila da bude opet pukla. Zato je nazvala svog terapeuta i otišla s njim na nadasve ugodan vikend negdje na obalu Hada.
Začudili biste se koliko je vikendica na obalama Hada, sasvim lijepih vikendica. Dapače, čak su bolje, a i skuplje za iznajmiti, od onih uz Stiks, tako da Stiksu popularnost opada već neko vrijeme, dok Had ruši sve turističke rekorde. Pogotovo je popularan taj čamac sa kojim se vozaš preko rijeke, pa natrag, k'o Nazor na Kupi ili k'o kakav Slovenac kojem se ne da plivati iz Preka na Galevac.
- Maurice?
- Reci…
- Molim te, reci mi da nisam nabrajanjem prizvao sve natrag, reci mi, molim te
- Ne mogu ti to učiniti, jer jesi…
- A jebi ga, u kurac, u pizdu materinu, i sve ostalo… dobro, osjećam da mi ekipica opet ima nešto za reći…
- Zapravo…
- Tata… nemoj mu rušiti sve nade
- Janja, dušo, moram, inače se bude ponovilo sve ono otprije, koliko, šest godina
- Dobro tata
- Dakle, Gabriele,…
- Šefe?
- Kako da ti ovo objasnim…
- Polako, kao i inače?
- Maurice, ti se ne miješaj…
- Dobro šefe
- Dakle…
- Da, šefe…
- Ne, jebi ga, ne ide…
Kada Lucifer ne zna što bi rekao, zapravo je znak za zavjesu i pauzu između činova. Jer, ipak, ovo je još uvijek teatar, još uvijek daske, one deblje, koje život znače, mjesto na kojem je cijela ekipica već četrnaest godina i četiri mjeseca, sve otkako je Pisac popizdio šestog lipnja godine gospodnje dvije tisuće i osme po rođenju Isusa Krista, Gospodina našeg…
- Znam da tu ide Amen i sve to, ali tata…
- O Isuse, kaj je sad?!? – bjelobradi gospodin iznad čije je glave lepršala golubica, trenutno bez probavnih problema, na sreću Boga Oca, koji je povremeno upravo zato i pogledavao prema gore. Nezgodno je kad te Duh Sveti posere, zbilja nezgodno.
- Pa tak sam stari?
- Ti bar znaš i kad si rođen i tko ti je tata
Uz hihotanje i grohot ostalog dijela ekipe, onog demonskog, Zavjesa je pala.
Sreća je da se inspicijent vratio, tako da je do ponekog gledatelja koji je kasnio na toalet i osvježenje u pauzi doprlo mutno „Tehnika na promjenu scene, pauza 20 minuta“.

Oznake: drama, kazalište, Gabriel de Mefisto

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	listopad, 2022					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.