|
podozrivo me mjerkala časna, a meni je korteks draškala činjenica da čitam knjigu o kurvi zvanoj princeza koja je preuska a usto ima triper. kako je zaradila triper, pita se čovjek koji ju je nakratko zakupio? nasmijana časna miga obrvama što znači da sam u zoni dopadljivosti. umjesto da šute, oni sad govore, kad mi ih se više ne sluša. nije samo uvredljivost ali nekad zakračunam svoja razlupana vratašca. optužuju me da se ne smijem dovoljno ni ne trudim dovoljno a htjeli bi me poznavati. danas je sredovječni matematičar pričao o vlakovima i smislu života sa mnom, čekao je da odložim tu istu knjigu pa da okuša sreću. nula i beskonačno, nekoliko puta je naglasio, matematika bi trebala biti filozofija života, ljudi idu do kraja bez da su ga htjeli doseći a kamoli probiti - jer ga nema. njegova religioznost čini se dobro uklopljenom. cijenim kad je netko jednako nesposoban za small talk kao i ja. rukovali smo se, no ne sjećam mu se dodira ruke, a obično pamtim sve detalje koji kasnije mogu dozrijevati. imao je mornarsku majicu u koju je ututkan veliki trbuh, lice srdačno i skoro kinesko, kad se smije, brišu mu se oči i usne u jabučastim obrazima. prije toga sam susrela dvije starije žene s mnoštvom kovčega i vrećica iz kojih je virilo ljekovito bilje. razočarala bih se da nisu ljubavnice. trudim se ne bit podsmješljiva i odveć kritična zato su moje otrovne oči romantičnije nego inače. zamalo su mi u putnoj torbi završili potrošeni kondomi, što bi mama rekla ne znam a priznajte da i vi ne zamišljate lutka u takvim okolnostima no imam još iznenađenja u svojim prljavim pretincima. spokojnija sam jer ne mrzim više seks iako i dalje tvrdim da je samozadovoljavanje dosadno i podređujem ga gledanju poljoprivrednih emisija, a ja nikad ne gledam poljoprivredne emisije. barem ne otkad su pokazali bolesne, izmrcvarene svinje, pune podljeva i uzaludnog sala. poezija je mnogo slabija od toga. misli o životu koje mi se krzmaju glavom su humoristični prizori vlastite pogibije. nekad mi je sve tako reducirano da se u trenucima ponovog otpuštanja u život osjećam poput novorođenčeta koje izlazi batrgajući nogama u sklisko područje neizvjesnosti. sve dok nam ne otpadne glava. nasmijana! |
31.08.2008., nedjelja
27.08.2008., srijeda
a šta da radim
|
svi su se nasmijali na moje priznanje da mi je najljepše u vlaku zaleći u sjedalo i prislušati razgovore drugih ljudi. ipak, ničega se više ne sjećam, mrvičaste priče kao potrošna roba za mozak. to čuđenje se dogodilo prije dvije i pol godine u jednom krugu, jer vidite, ja nažalost i na muku ništa ne zaboravljam, pogotovo ono što mogu iskoristiti protiv sebe da se zauzdam. uvijek se trebam dopingirati čašicom nečeg opojnog da budem na razini zadatka i ne potonem, a ni lica drugih nisu tako oštra. uvijek se krajnje uniziti da bih uočila i najmanji napredak. mislim da ne želim prestati. kad si činiš loše ili izlažeš takvim utjecajima, jednim dijelom se štitiš, kao psihološki imunitetni sustav, tako da se sestrinski paziš i nunaš. jesam li spomenula da je sve sranje no da sam u tom sranju kao riba u vodi? snalazim se. a o tom sranju sve najbolje. da nam je sve idealno i savršeno, i to savršenstvo bi nas trovalo. ljudi s retorikom poezije dvadesetog stoljeća. neke rečenice ostaju kao kosturi kad im oglodaš kontekst. ružni poput drugih. rekla sam si da si moram izbiti puno toga iz glave, pa se mogu smatrati formatiranom. trebam skupiti malo masnog tkiva, za koji mjesec življenja goli ljudi u odjeći i kućama i porocima, ukratko. |
21.08.2008., četvrtak
|
ja sam lutak i ja sam kreten u glavi, a ponekad me ni noge ne slušaju. zato uvijek moram nositi camper cipele od 1000 kuna koje najljepše bubnjaju i klopću po podlogama ovog svijeta, što mislite da je isus nosio kad se kočoperio po vodi? već dugo ne obuvam ni kupujem campersice jer mi se ne ulazi u dućane, trebam nekako ući u sephoru, tko će me gurnut. zvala me mama pa me natjerala da se suočim s objektivnim prilikama od kojih sam ridala dva sata, nakon što sam nju natjerala da se osjeća loše jer sam škorpion u horoskopu pa nije da nam je jezik brži od mozga, nego nam je mozak jednostavno maligan a likvor nas samo podmazuje i potpaljuje umjesto da hladi. podbuhla i uznemirena, otišla sam u kerum, svijetao poput stidnih dlaka albino čovjeka, i kupila si alkohola koji tješi bolje od bilo koje racionale i morale jer mi je slika uplakane cure, zarumenjene rumenilom marke s-he s kruškovcem na blagajni bolja od ičega pa i od albino dlaka i campersica. dobro. campersice su još uvijek najbolje. znam da je tu negdje spas samo trebam prići bliže i usrkati se i bit jedna svemirska točkica. aupomoć. |
15.08.2008., petak
|
čujete li i vi? četiri zida moje sobe istodobno su mi žalobna tamnica i daljina, postelja i lijes. moji su najsretniji sati oni u kojima ne mislim ništa, ne želim ništa, čak i ne sanjam, izgubljen u obamrlosti grešne biljke, obične mahovine što izrasta na površini života. uživam bez gorkosti u besmislenoj svijesti o tome da nisam ništa, predokus smrti i gašenja. (fp)  (fw) zadivljena sam koliko su kompatibilne stvari koje najviše volim. možda mogu i malo plakati. svakom porom. lakše se znojiti nego plakati iz ganuća. napisala sam tekst i obrisala ga. više se ne sjećam što je u njemu bilo, stoga ne žalim. kad bih bar mogla prodati telegrame pod post. danas: težak dan. rezanje u utrobi, mama puno radi ja ništa. stop. čini se zadovoljnom pri kraju dana. ja samo nezadovoljnija. anais nin mi se nikako ne sviđa. sviđa mi se što spava s puno muškarca i što je, današnjim rječnikom, prava jebačica. ko henry. no otmjena. ali ne sviđa mi se njen stil pisanja. nema humora. a nije durasica. tkivo teksta porozno i jednolično. nisam se još istuširala jer si ne želim vidjeti golo tijelo. depresivan prizor. ružno je od hormona i omlitavjelo. stop? |
10.08.2008., nedjelja
ne postoji trajekt do zagreba
pa da nosila sam maskaru i fatalni tuš na očima s tijelom u većem postotku nagim i drhtavim jer ipak je to uglavnom voda i nešto krvi, razmišljala da si kupim bronzer (ljetovala sam s vagom i dm-om pljuvačku daleko) ili monografiju edwarda hoppera no naposljetku sam si kupila srebrni medaljon i narukvicu od plave brušene kože /koja bi se edwardu svidjela pa bi me smjestio na mornarsko plavi tepih u hotelu raskrečenih nogu i s rukom što stidljivo skriva međunožje ili se s njim igra vizualizirajući christiana balea/ a zadarska prodavačica je bila dopadljivija od drugih prodavačica u drugim gradovima a zadar je jedini grad kojeg volim isključivo zbog grada samog. mnogo je svrhovitije zalutati u zadru nego u drugim gradovima. nisam imala malicioznih misli i svako jutro bih prištavom konobaru u razvoju rekla: kavu, crnu. a bila je to najgora, najbljutavija kava koju sam pila, a jedina kava koju dosad nisam podnosila je ona beskofeinska. vrlo sam isprazna, sorry |
