svi su se nasmijali na moje priznanje da mi je najljepše u vlaku zaleći u sjedalo i prislušati razgovore drugih ljudi. ipak, ničega se više ne sjećam, mrvičaste priče kao potrošna roba za mozak.
to čuđenje se dogodilo prije dvije i pol godine u jednom krugu, jer vidite, ja nažalost i na muku ništa ne zaboravljam, pogotovo ono što mogu iskoristiti protiv sebe da se zauzdam.
uvijek se trebam dopingirati čašicom nečeg opojnog da budem na razini zadatka i ne potonem, a ni lica drugih nisu tako oštra. uvijek se krajnje uniziti da bih uočila i najmanji napredak. mislim da ne želim prestati. kad si činiš loše ili izlažeš takvim utjecajima, jednim dijelom se štitiš, kao psihološki imunitetni sustav, tako da se sestrinski paziš i nunaš. jesam li spomenula da je sve sranje no da sam u tom sranju kao riba u vodi? snalazim se. a o tom sranju sve najbolje. da nam je sve idealno i savršeno, i to savršenstvo bi nas trovalo.
ljudi s retorikom poezije dvadesetog stoljeća. neke rečenice ostaju kao kosturi kad im oglodaš kontekst. ružni poput drugih.
rekla sam si da si moram izbiti puno toga iz glave, pa se mogu smatrati formatiranom. trebam skupiti malo masnog tkiva, za koji mjesec življenja
goli ljudi u odjeći i kućama i porocima, ukratko.
Post je objavljen 27.08.2008. u 23:26 sati.