ne postoji trajekt do zagreba
pa da nosila sam maskaru i fatalni tuš na očima s tijelom u većem postotku nagim i drhtavim jer ipak je to uglavnom voda i nešto krvi, razmišljala da si kupim bronzer (ljetovala sam s vagom i dm-om pljuvačku daleko) ili monografiju edwarda hoppera no naposljetku sam si kupila srebrni medaljon i narukvicu od plave brušene kože /koja bi se edwardu svidjela pa bi me smjestio na mornarsko plavi tepih u hotelu raskrečenih nogu i s rukom što stidljivo skriva međunožje ili se s njim igra vizualizirajući christiana balea/ a zadarska prodavačica je bila dopadljivija od drugih prodavačica u drugim gradovima a zadar je jedini grad kojeg volim isključivo zbog grada samog. mnogo je svrhovitije zalutati u zadru nego u drugim gradovima. nisam imala malicioznih misli i svako jutro bih prištavom konobaru u razvoju rekla: kavu, crnu. a bila je to najgora, najbljutavija kava koju sam pila, a jedina kava koju dosad nisam podnosila je ona beskofeinska. vrlo sam isprazna, sorry |
