a ima toliko toga
 toliko o tome. trebam novu sobu za vrištanje. istočni grijeh barem je uspomena, ili kak je već to išlo kad je išlo, sve dok nije otišlo. |
24.12.2007., ponedjeljak
a ima toliko toga
21.12.2007., petak
moja glava iskošena moje oči inficirane vidom
perem se ali nastaje blato, očista nema (trakavica: koncepti, kad jednom krenem.) |
20.12.2007., četvrtak
i would've liked me a lot last night
|
problem s tijelom je da je sirovo i zgusnuto, napokon sam si konkretizirala što me muči ali to nije svršetak mučenja. u meni se ono perpetuira pa veća sam od isusa na taj način. iako ne toliko slavna, djelujem u sjeni i bez pompe. zatvori otvori pumpaj srcem do stanovitog trena kad ćeš biti, biti, biti, biti tamo negdje bivajući nekakvim, oko otvoreno, oko zatvoreno, oko otvoreno, oko zatvoreno. zatvoreno. treba mi mozak novorođenčeta u glavi, može i pokoj refleks, markantnije tijelo, prijemčivije za hedonističke podražaje (i bez grižnje savjesti!), ali kao što u pjesmi kaže at least i'm not shitting blood again kad se nakostriješe ljudi su mekani, rahli kaktusi pa želim slikati takve ljude, mekane, rahle i nakostriješene. to me čini. pretanka koža za toliko mesa. dva su sata a kad legnem iz želje i navike za snom, izbaci me jer dan je postao toliko dobar pri kraju da je okrutno prekinuti ga. apdejt. nakon euforije svaki normalan osjećaj doživljava se kao brutalno uzemljenje. pa sam jako tužna i ne tražim da me se tješi, a niti ne da me se ne tješi, jer sve iritira i želim gristi glave. istjerati kosti bilo bi lijepo, maštam o tome kako se gušim vlastitom šakom i postane neobično lijepo... ovo mjesto je jedna septička jama, brćkanje, nemam volje, nemam snage, imam volje, imam imam snage, imam luđački sjaj u očima i želim zlatni zub i šešir i transplantaciju u neko drugo nevino stanje, tresem se, i boli me krvnički taj falus, kako se smiriti ne razumijem kako nastaviti, mrzim kad sve postane bezvrijedno meni ovo nije zabava ni hobi nego fini odroni, nimalo fini. hvala simone citiram da bismo dosegnuli stanje potpunog oslobođenja, nije dostatno da budemo nesretni. moramo biti neutješno nesretni. ne smijemo tražiti utjehu. nikakvu zamislivu utjehu. tada dolazi utjeha odozgo. oprostiti dugove. prihvatiti prošlost i ne tražiti naknadu od budućnosti. na trenutak zaustaviti vrijeme. to znači i prihvatiti smrt. "očistio se od sebe kao božanstva" očistiti se od ovog svijeta. pretvoriti se u roba postati samo točka u prostoru i vremenu. ništa. odreći se lažnog kraljevstva ovog svijeta. apsolutna osamljenost. tada otkrivamo istinu ovog svijeta. aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa a? (kaki king je divna! ali ne smijem se više oduševljavati jer me to ne čisti) |
18.12.2007., utorak
tumorna sam.
|
probiti napokon ovu kožnatu opnu izbijanje misli iz glave, pitam se kako, tko će bacit prvi kamen i kada, da razjapim usta, nepušačka usta, ali načeta primislima. o bože, rekao je mladi hans castorp ugledavši svoju rusku klavdiju u novoj haljini koja je otkrivala ključno od vrata (zavodljiv početak ključnih kosti..oh) i bjelokosne ruke od nadlaktica. zatresla mu se brada kao autoritativnom, pokojnom djedu i zaklopio je oči protisnuvši još jednom: o bože! što je najljepša molitva kada je ljubav u pitanju, kada je ista bez odgovora. zaboga! pobogu! bogamu! bogtemazo! što je u jezgri svih ovih koncentrično kružnih stezanja, osim jednog žilavog vrata. koji nikako da probije glavu. "pišem s velikom zbijenošću izraza; ono što osjećam i ne znam što je. ja sam mjesečarska polovica i drugi dio ničega." i on je umro. pa sam malo trezveno plakala gledajući njegove slike čitajući njegove knjige i imajući nepoznate ruke oko vrata. bonus fakti: živim od konzerviranih riba i belgijske pive i sve pore moje kožne opne su mala ustašca koja bljuju nekad pljuju i nikad u životu nisam izgovorila boli me kurac pa neka bude prvi put za to boli me kurac za sve ne prvi put u životu isuse bože nema patetičnije stvari za reći nego te. prizor tužniji od tužnijeg lica je tužno lice koje se smiješi. jako sam pametna na krajnje glup način. |
16.12.2007., nedjelja
zbog ovog zaslužujem preuranjenu beatifikaciju. smrt ćemo proslijediti najboljima od gorih.
|
danas mahnito prepisujem i poklanjam: beckettova poezija u dvije ceresove knjižice otkupljena mi u vlasništvo nakon uriniranja u profilovom wc-u, ne zaboravimo se sjetiti pomoću dva autoportreta snimljena mobitelom, na njima sam kako usred bijela dana pišam u profilovom wc-u iz nekog razloga spokojno sklopljenih očiju, a potom popravljavam frizuru mokrim prstima odražavajući se u profilovom zrcalu iz nekog razloga uznemireno otklopljenih očiju. pristunost i odsutnost. recite mi jer se pitam, što je vezivno tkivo između ta dva temelja? koliko otpada tijelo može potiho iznijeti prije nego što se izda? a poda? a proda? ovako me osuđuju lica:  i napokon, po nadolazećim stihoklepinama trebalo bi napraviti film, ili tek možda cijeli život. soundtrack: u najskrovitijoj dubini ništavila nakon toliko duga vrebanja zjenici se pričini da je spazila blaga gibanja glava joj reče ne bi li ju smirila to se samo u tvojoj glavi desilo * slušaj ih kako prilaze riječi riječima bez riječi koraci koracima jedan po jedan * zamisli da ovo sve jednog dana sve jednoga lijepog dana zamisli da jednoga dana jednoga lijepog dana prestane zamisli * najprije ispružen na čvrstom desnica ili ljevica svejedno zatim ispružen nadesno ili nalijevo lijevo ili desno napokon ispružen nalijevo ili nadesno svejedno posvuda glavom * subotnji predah bez smijeha od ponoći do ponoći bez plakanja * svakog dana žudjeti još jedan dan preživjeti sigurno ne bez žaljenja zbog davnog dana rođenja * sve što su oči od dobra zlo vidjele prsti propustili dobro ispresti stisni ih jako i prste i oči dobro se vraća još boljim * sve što je najgore srce spoznalo glava je mogla još lošije smisliti daj ih uskrsni zlo se vraća još gorim * davni odlazak davni zastoji ići odsutan odsutan zastati * luđaci koji govoriste nikada više brzo ponovite to * sanjaj beskrajno bez predaha ni o čemu * riječi nadživjele život još samo trenutak s njim ostajte * čvrstim korakom ništa više ne očekujući probija se naprijed bez cilja * u trenutku kad mu rekoše da mu nije mnogo ostalo život mu se najzad osmjehivaše otkrivajući cijelo zubalo * crna sestro u paklu što si pogrešno i krivo prosuđuješ što još očekuješ * devedestogodišnji patuljak u svom zadnjem izdisaju uz zamolbu šapće svoj naputak da ga u velikom lijesu pokopaju * jedne noći sjena mu se njegova pojavila izdužila se problijedila i rasplinula * i ništa više nema osim sjećanja na vremena nekog travanjskog dana jednog dana * korak po korak nikamo nitko sam ne zna kako sitnim koracima nikamo ustrajno * one prilaze iste i različite sa svakom je isto i različito sa svakom isti nedostatak ljubavi sa svakom drukčiji nedostatak ljubavi * u nje smirenost izvježbane pore prpošna putenost bez pretjerana iščekivanja bez dugotrajna žaljenja odsutnost služi prisutnosti tek nekoliko krpica plavetnila u glavi pitanja u srcu najzad zamrla sva kasna blagost kiše koja prestaje u sutonu kolovoške večeri u njezinoj praznini on nedirnut ljubavlju * naći se tamo bez čeljusti bez zubi tamo gdje užitak odlazi da gubi s onim tek nešto jadnijim da zaradi i Roscelin i čekamo prilog oh maleni dar prazan prazan osim krpica pjesme otac mi je izabrao muža ili iskazujući naklonost neka se natopi kolikogod želi sve do tužaljke okovanih cokula još daleko od Halles ili klokotanja otpadnih voda u cijevima ili više ništa neka se natopi jer tako svršava sve suvišno i stiže u kretenska usta umrtvljene ruke u zatvor podruma do oka koje osluškuje daleka zasijecanja srebrnastih nožica * ravnodušna glazba srce vrijeme zrak vatra pijesak iz tišine odron ljubavi zastire njihove glasove i kako se više ne čujem šutim * loči sam žderi žudi bludniči krepaj sam kao nekoć odsutni su mrtvi prisutni smrde otvori oči pogledaj stabljike trske zadirkuju li se one ili su to ljenivci nije važno tu je vjetar i stanje budnosti * MUHA između prizora i mene staklo prazno izuzev nje potrbuške priljubljena sputana svojim crnim strunama uznemirenih ticala priljubljenih krila kukastih nogu rilcem sišući uprazno mačujući plavetnilo prignječena je o nevidljivo pod mojim nemoćnim palcem ona pretvara u vrtlog more i svježinu večeri * DIEPPE posljednja još oseka beživotan oblutak okret potom koraci prema drevnim svjetlima * ULICA VAUGIRARD na pola puta zastajem bezazleno raskriljen izlažem ploču svjetlu i sjeni potom se vraćam obodren nepobitnim negativom * sve do dubine pećine i nebo i zemlja te jedan za drugim drevni glasovi zagrobni i polagano ista svjetlost koja je na dolinama Enne ustrajnim prodiranjem nekoć natapala paprati i isti zakoni baš kao nekoć i polagano u daljini utrnu Prozerpinu i Atropos divljenja vrijedno zbog nepouzdane ispraznosti i opet ušća tame * LUTECIJSKA ARENA S mjesta gdje sjedimo ponad stuba vidim kako prilazimo iz Ulice Arene, oklijevamo, pogledavamo u nebo, potom mirno dolazimo sebi preko tamna pijeska, sve ružniji, ružni poput drugih, ali nijemi. Neko živahno štene dotrči iz ulice Monge, ona zastaje, prati ga pogledom, ono prelazi arenu, nestaje iza postolja znanstvenika Gabriela de Mortilleta. Ona se okreće, mene nema, penjem se sam priprostim stubama, lijevom rukom dodirujem priprosto priručje, od betona je. Ona oklijeva, korakne prema ulici Monge, potom me slijedi. Ježim se, samoga sebe sustižem, i drukčijim očima sada gledam pijesak, lokve vode dok kiša rominja, jednu djevojčicu koja za sobom vuče nekakav obruč, dvoje zagrljenih, možda zaljubljenih, ruku priljubljenih, prazne stube, visoke zgrade, nebo koje nas prekasno obasjava. Okrećem se, iznenađen sam što ondje nalazim njezino tužno lice. * tečem poput gipkog pijeska između oblutaka i sipine ljetna kiša pljušti po mojem životu po meni moj život mi izmiče progoni me i završit će na dan svojeg početka * gledam te dragi trenu dok uzmiče taj zastor magle gdje više neću morati obijati nedostupne pragove i živjeti trenutak između otvaranja i zatvaranja vrata * što bih ja bez tog svijeta bez lica bez pitanja gdje biće poživi tek jedan tren gdje svaki tren slijeva se u ništavilo u zaborav postojanja bez tog vala u kome naposljetku tijelo i sjena zajedno tonu što bih ja bez te tišine poniranja mrmora pomamno žudeći za potporom za ljubavlju bez tog neba što uzdiže se ponad prašine svojih pritega što bih ja ja bih baš kao jučer kao danas motreći kroz okno nisam li sam osuđen na lutanje i vrludanje daleko od ikakva života u varljivu prostoru bez glasa okružen glasovima sa mnom zatočenima * htio bih da moja ljubav umre da kiša pada po groblju i po uličicama kojima prolazim oplakujući onu koja vjerovaše da me voli * izvan lubanje sam unutar nje negdje ponekad poput nečega lubanja krajnje pribježište uhvaćen u prividu kao Bocca u zrcalu pri neznatoj pometnji oko se širom otvara i ponovo čvrsto zatvara jer tu ne postoji ništa više tako ponekad poput nečega od života i ne nužno * UZAŠAŠĆE kroz tanku zidnu pregradu onoga dana kada se sin rasipni na svoj način vratio obitelji čujem glas koji je uzbuđen i koji prenosi nogometno prvenstvo svijeta još odveć mlad istodobno kroz otvoren prozor jednostavno u napjevima potmulo žamor vjernika krv mu šiknu u mlazu po mirisnoj grahorici po njezinu frajeru svojim odvratnim prstima on zatvara očne kapke velikih zelenih začuđenih očiju lagana ona luta ponad mojega zračnog groba * nije li uzaludno tako za lijepa vremena i za ružna zatvoren u svojem domu zatvoren u tuđem kao da bijaše jučer prisjećati se mamuta dinoterija prvih poljubaca ledenih doba bez ikakvih novina velike žege iz trinaestoga njihova doba ponad uzavrela Lisabona hladno prignuta Knuta snivati u godovima hrastova i zaboraviti oca svojega njegove oči i je li imao brkove bijaše li dobar i od čega je umro pa dosta smo bezvoljno naklapali za lošega vremena pa i za najgorega zatvoren u svojoj kući zatvoren u tuđoj * da da ima jedna zemlja gdje zaborav gdje polako zaborav tišti bezimene ljude ta tamo glava spava ušutkana i sve znamo ne ništa ne znamo iz usta mrtvih pjev zamire do spruda putuje nema za čime plakati svoju samoću poznajem recimo slabo je poznajem imam vremena kažem si imam vremena ali kakva vremena pregladnjela pasjeg vremena nebeskog vremena koje neprestance blijedi zrnce mojega neba zrakom koja se prošarana uzdiže trepereći mikronima mračnih godina želite da idem od A do B ne mogu ne mogu izaći jer sam u zemlji bez oznaka da da krasno je to što imate tu usitinu prekrasnu stvar o čemu se radi ne zapitkujte me više zavojnica trenutačne prašine što jest isto mir ljubav mržnja mir mir |
08.12.2007., subota
užas je mrtav, živio užas
|
ne vidim više ništa a gledala bih - ovo volim više nego što bi neka osoba nepostojanog ja, sebe, sebstva, jastva, i am mine smjela voljeti nakupinu slova, paktove riječi pa neka bude ovdje kao zaštitna gaza, autora nagađate: već me neodređeni broj mjeseci gleda kako ju gledam, kako ju neprestano gledam, uvijek istim neodređenim i pažljivim pogledom. znam da je to primijetila. a budući da je primijetila, vjerojatno je pomislila kako je čudno što taj moj pogled, koji baš i nije plašljiv, nikada nije ocrtao nikakvo značenje. ja u ovom času mogu sebe definirati i potom osporiti: osamoćeno, isluženo tijelo i ta natučena glava koja se više neće izručiti. divno je to bernhard rekao! (mi više nećemo izručiti svoju glavu. bubreg hoćemo! tj. nećemo ni njega. bubreg je moja zamjena za spolne organe, jer zvuči podjednako oštro a nije prosta riječ per se) i divno je to pessoa konstatirao: vrlo sam smiren. vrlo sam smirena i stoički škropim zidove tjelesnim izlučevinama, pustite mašti na zlovolju. za štednjakom sam i pržim si nesvjesno punašnu ruku, premećem pitanja: kako, zašto a ni o čemu - više nema ni upitnika, samo riječi - kako zašto, kako je zašto je, kako nije zašto nije, kako je zašto nije, kako nije zašto je. nije je. upitnici su okuke na koje možemo načas objesit svoje biće i odmorit se od njega. od svega. vrlo smo smireni, napokon, ali bez spokoja. napokon, nakon svega što smo uložili u život, u sebe, amortizere i pojačivače, uvredljivo je lako prekinuti sve to skupa, i predati se zemlji na razgradnju i korištenje. posve lako ostvarivo, time neizazovno - spotičem se na stepenicama i prelamam si vrat. gotovo izopačena krhkost tijela, koja pokora. danas nisam pijana no jako me boli glava i imam tu čudnu izraslinu već godinu dana koja je rasla do sadašnje uočljivosti i sad sam uvjerena da je maligna jer je takva nekakva i godina bila i danas me jako boli glava a jučer sam si pržila ruku zamišljajući da je tuna (tuna je tako blaga riječ, tuna, hlapiš kada je sporo oblikuješ usnama) a danas lažem da sam si naprimjer pržila ruku iako uopće nisam samo sam stajala pored štednjaka i ništa ne radila osim primala slike i pasterizirala mučninu da potraje kroz godine života.  Trying to occupy space What a fucking joke |
01.12.2007., subota
mrtvi užas
|
grlom u dubokom grlu. tako isprazan i osjetljiv do nekompetencije. glava opaučena tim i takvim mislima. nije briga nego veselje što najzad udara. tolerirati si tijelo s prohtjevima, imati šuškave vrećice sa sranjem od 60 kuna kako bi se to tijelo obložilo i još malo teže osovljavalo na noge, oblak buke i dima iz kojeg sipim u krhotinama. a sama tek skapavam od žeđi. oni ulaze a tek zatim prilaze lažnim kontaktima. što su ove riječi ovdje meni napravile. ne čini mi se da više participiram i doprinosim miru i skladu svijeta. kava sim kava tam, tu i tam. moje prijateljice koje volim i kojima želim svakogodišnje dobro i svakog dobrog muškarca za kojim pate a ja samo uzdišem milosti puna i svaku povoljnu cipelu i svaki prioritet ugrabljen po dobroj cijeni ali više me ne dotiče što je znatno bolnije nego da me probadaju pletećim iglama u zjenice kako bih napokon vidjela svoga boga. opet ću spremiti post kao neki usahli, atavistički organ te natrag u tijelu ga balzamirati. proganja me i plaši da nemam ništa za dati ovome svijetu i ovoj zajednici logičnih postavki pa sanjam velike amnestične praznine kad jednom odlučim ugasiti svjetlo. i rijeke rastočene preko svega sanjam. razabrati nešto vrijedno truda, nešto vrijedno zadržavanja, no podbačaj pri dobrom zlo-činu. došlo do toga da ono što me ne zadovaljava, automatski ukleto nezadovoljava, nema nultog bezefektnog stanja. deprivacija i posteljica. što ikada reći. ja više nemam što verbalno iščeprkati iz sebe i zato mi je samo žao, ne mogu reći da mi je baš stalo, nemam nikakvih vizija ni planova ni sigurnosnih mreža ni skrovišta memljivih. ali se neću virtualno ubiti isponova samo bih rado o tako rado više ne bila ja na internetu jer je to neizlječivo, umrtvljeno živ kostur trulog mesa. užasava me što sam u srodnim stanjimasranjima bila i prošle godine. evo primjerice. citiram. nije mi zlo zato što sam jučer bila pomalo nakresana od koktela (ubijanje dame u sebi) i posljedično tome eterično izgubljena na preopterećenom asflatu zagreba - zamor od porušenog beskućnika koji pomiče usta ali bezglasno, inverzna preslika trbuhozborca, a ja ga pozorno gledam, otimam ga s ulice zaštićena tramvajskim staklom jer liči na samuela becketta. beckett ispljunut među žive nakon što ga je lice zemlje već proždrlo. možda je i elvis zaista živ, vječno mlad i crnokos ili raspojasani metuzalem, kao ikona koja se sablasno utjelovljuje provinicijskim djevojčicama. ja sam provincijska djevojčica no sa mnom nešto nije u redu, iščašena iz referentnog okvira. do marry me, dear somethingness. groteske urbane prirode: veliki psi pokorni sitnim, ispijenim ženama. pričljivi umirovljenici rano ujutro. krupne torbe na mom ramenu, no nosim ih bez zastajkivanja sve do stana, a zatim nas obaram na tepih pa udišem prašinu i grinje i punim pluća. razgranate maligne misli. cijeli moj mozak je tumor, pulsiram ne sobom, nego njime. neka moja maštarija usijane intimnosti je osluškivanje nečijeg pulsa. svršila bih i prije nego što bih položila hipokratovu zakletvu. a možda mogu podnijeti nepodnošljivo. ovaj odličan život i jazz album za samotne i vodu koja ključa u džezvi i tumor-mozak koji ponavlja: ja sam jak i ja se ne bojim no ipak mi reci što se rimuje s melankolija i da ZNAM DA ALKOHOLIJA NIJE RIJEČ moram ići i otići i biti osoba a ne lutak. ne citiram. a danas, nakon 9 mjeseci, izrodila sam osobu kojom i neću biti pa uzmičem. slušajte elliotta i čitajte pessou, to je jedina mudrost koju ću ikad iznjedriti. ne treba se ništa reći jer ne zapomažem, pomalo se i zabavljam. |
