tumorna sam.
|
probiti napokon ovu kožnatu opnu izbijanje misli iz glave, pitam se kako, tko će bacit prvi kamen i kada, da razjapim usta, nepušačka usta, ali načeta primislima. o bože, rekao je mladi hans castorp ugledavši svoju rusku klavdiju u novoj haljini koja je otkrivala ključno od vrata (zavodljiv početak ključnih kosti..oh) i bjelokosne ruke od nadlaktica. zatresla mu se brada kao autoritativnom, pokojnom djedu i zaklopio je oči protisnuvši još jednom: o bože! što je najljepša molitva kada je ljubav u pitanju, kada je ista bez odgovora. zaboga! pobogu! bogamu! bogtemazo! što je u jezgri svih ovih koncentrično kružnih stezanja, osim jednog žilavog vrata. koji nikako da probije glavu. "pišem s velikom zbijenošću izraza; ono što osjećam i ne znam što je. ja sam mjesečarska polovica i drugi dio ničega." i on je umro. pa sam malo trezveno plakala gledajući njegove slike čitajući njegove knjige i imajući nepoznate ruke oko vrata. bonus fakti: živim od konzerviranih riba i belgijske pive i sve pore moje kožne opne su mala ustašca koja bljuju nekad pljuju i nikad u životu nisam izgovorila boli me kurac pa neka bude prvi put za to boli me kurac za sve ne prvi put u životu isuse bože nema patetičnije stvari za reći nego te. prizor tužniji od tužnijeg lica je tužno lice koje se smiješi. jako sam pametna na krajnje glup način. |
