probiti napokon ovu kožnatu opnu
izbijanje misli iz glave, pitam se kako, tko će bacit prvi kamen i kada, da razjapim usta, nepušačka usta, ali načeta primislima. o bože, rekao je mladi hans castorp ugledavši svoju rusku klavdiju u novoj haljini koja je otkrivala ključno od vrata (zavodljiv početak ključnih kosti..oh) i bjelokosne ruke od nadlaktica. zatresla mu se brada kao autoritativnom, pokojnom djedu i zaklopio je oči protisnuvši još jednom: o bože! što je najljepša molitva kada je ljubav u pitanju, kada je ista bez odgovora. zaboga! pobogu! bogamu! bogtemazo!
što je u jezgri svih ovih koncentrično kružnih stezanja, osim jednog žilavog vrata. koji nikako da probije glavu.
"pišem s velikom zbijenošću izraza; ono što osjećam i ne znam što je. ja sam mjesečarska polovica i drugi dio ničega."
i on je umro. pa sam malo trezveno plakala gledajući njegove slike čitajući njegove knjige i imajući nepoznate ruke oko vrata.
bonus fakti:
živim od konzerviranih riba
i belgijske pive
i sve pore moje kožne opne su mala ustašca koja bljuju
nekad pljuju
i nikad u životu nisam izgovorila
boli me kurac
pa neka bude prvi put za to
boli me kurac
za sve
ne prvi put u životu
isuse bože nema patetičnije stvari za reći nego te.
prizor tužniji od tužnijeg lica je tužno lice koje se smiješi. jako sam pametna na krajnje glup način.
Post je objavljen 18.12.2007. u 13:52 sati.