grlom u dubokom grlu. tako isprazan i osjetljiv do nekompetencije. glava opaučena tim i takvim mislima. nije briga nego veselje što najzad udara. tolerirati si tijelo s prohtjevima, imati šuškave vrećice sa sranjem od 60 kuna kako bi se to tijelo obložilo i još malo teže osovljavalo na noge, oblak buke i dima iz kojeg sipim u krhotinama. a sama tek skapavam od žeđi. oni ulaze a tek zatim prilaze lažnim kontaktima. što su ove riječi ovdje meni napravile. ne čini mi se da više participiram i doprinosim miru i skladu svijeta. kava sim kava tam, tu i tam. moje prijateljice koje volim i kojima želim svakogodišnje dobro i svakog dobrog muškarca za kojim pate a ja samo uzdišem milosti puna i svaku povoljnu cipelu i svaki prioritet ugrabljen po dobroj cijeni ali više me ne dotiče što je znatno bolnije nego da me probadaju pletećim iglama u zjenice kako bih napokon vidjela svoga boga. opet ću spremiti post kao neki usahli, atavistički organ te natrag u tijelu ga balzamirati. proganja me i plaši da nemam ništa za dati ovome svijetu i ovoj zajednici logičnih postavki pa sanjam velike amnestične praznine kad jednom odlučim ugasiti svjetlo. i rijeke rastočene preko svega sanjam. razabrati nešto vrijedno truda, nešto vrijedno zadržavanja, no podbačaj pri dobrom zlo-činu. došlo do toga da ono što me ne zadovaljava, automatski ukleto nezadovoljava, nema nultog bezefektnog stanja. deprivacija i posteljica. što ikada reći. ja više nemam što verbalno iščeprkati iz sebe i zato mi je samo žao, ne mogu reći da mi je baš stalo, nemam nikakvih vizija ni planova ni sigurnosnih mreža ni skrovišta memljivih. ali se neću virtualno ubiti isponova samo bih rado o tako rado više ne bila ja na internetu jer je to neizlječivo, umrtvljeno živ kostur trulog mesa.
užasava me što sam u srodnim stanjimasranjima bila i prošle godine. evo primjerice. citiram.
nije mi zlo zato što sam jučer bila pomalo nakresana od koktela (ubijanje dame u sebi) i posljedično tome eterično izgubljena na preopterećenom asflatu zagreba - zamor od porušenog beskućnika koji pomiče usta ali bezglasno, inverzna preslika trbuhozborca, a ja ga pozorno gledam, otimam ga s ulice zaštićena tramvajskim staklom jer liči na samuela becketta. beckett ispljunut među žive nakon što ga je lice zemlje već proždrlo. možda je i elvis zaista živ, vječno mlad i crnokos ili raspojasani metuzalem, kao ikona koja se sablasno utjelovljuje provinicijskim djevojčicama. ja sam provincijska djevojčica no sa mnom nešto nije u redu, iščašena iz referentnog okvira. do marry me, dear somethingness. groteske urbane prirode: veliki psi pokorni sitnim, ispijenim ženama. pričljivi umirovljenici rano ujutro. krupne torbe na mom ramenu, no nosim ih bez zastajkivanja sve do stana, a zatim nas obaram na tepih pa udišem prašinu i grinje i punim pluća. razgranate maligne misli. cijeli moj mozak je tumor, pulsiram ne sobom, nego njime. neka moja maštarija usijane intimnosti je osluškivanje nečijeg pulsa. svršila bih i prije nego što bih položila hipokratovu zakletvu.
a možda mogu podnijeti nepodnošljivo. ovaj odličan život i jazz album za samotne i vodu koja ključa u džezvi i tumor-mozak koji ponavlja:
ja sam jak i ja se ne bojim no ipak mi reci što se rimuje s melankolija i da ZNAM DA ALKOHOLIJA NIJE RIJEČ
moram ići i otići i biti osoba a ne lutak.
ne citiram.
a danas, nakon 9 mjeseci, izrodila sam osobu kojom i neću biti pa uzmičem. slušajte elliotta i čitajte pessou, to je jedina mudrost koju ću ikad iznjedriti. ne treba se ništa reći jer ne zapomažem, pomalo se i zabavljam.
Post je objavljen 01.12.2007. u 21:38 sati.