Marketing
zbog ovog zaslužujem preuranjenu beatifikaciju. smrt ćemo proslijediti najboljima od gorih.
danas mahnito prepisujem i poklanjam: beckettova poezija u dvije ceresove knjižice otkupljena mi u vlasništvo nakon uriniranja u profilovom wc-u, ne zaboravimo se sjetiti pomoću dva autoportreta snimljena mobitelom, na njima sam kako usred bijela dana pišam u profilovom wc-u iz nekog razloga spokojno sklopljenih očiju, a potom popravljavam frizuru mokrim prstima odražavajući se u profilovom zrcalu iz nekog razloga uznemireno otklopljenih očiju. pristunost i odsutnost. recite mi jer se pitam, što je vezivno tkivo između ta dva temelja? koliko otpada tijelo može potiho iznijeti prije nego što se izda? a poda? a proda?
ovako me osuđuju lica:
i napokon, po nadolazećim stihoklepinama trebalo bi napraviti film, ili tek možda cijeli život.
soundtrack:
u najskrovitijoj dubini ništavila
nakon toliko duga vrebanja
zjenici se pričini da je spazila
blaga gibanja
glava joj reče ne bi li ju smirila
to se samo u tvojoj glavi desilo
*
slušaj ih
kako prilaze
riječi
riječima
bez riječi
koraci
koracima
jedan po
jedan
*
zamisli da ovo sve
jednog dana sve
jednoga lijepog dana
zamisli
da jednoga dana
jednoga lijepog dana
prestane
zamisli
*
najprije
ispružen na čvrstom
desnica
ili ljevica
svejedno
zatim
ispružen nadesno
ili nalijevo
lijevo
ili desno
napokon
ispružen nalijevo
ili nadesno
svejedno
posvuda
glavom
*
subotnji predah
bez smijeha
od ponoći
do ponoći
bez plakanja
*
svakog dana žudjeti
još jedan dan preživjeti
sigurno ne bez žaljenja
zbog davnog dana rođenja
*
sve što su oči
od dobra zlo vidjele
prsti propustili
dobro ispresti
stisni ih jako
i prste i oči
dobro se vraća
još boljim
*
sve što je najgore
srce spoznalo
glava je mogla
još lošije smisliti
daj ih
uskrsni
zlo se vraća
još gorim
*
davni odlazak
davni zastoji
ići
odsutan
odsutan
zastati
*
luđaci koji govoriste
nikada više
brzo
ponovite to
*
sanjaj
beskrajno
bez predaha
ni o čemu
*
riječi nadživjele
život
još samo trenutak
s njim ostajte
*
čvrstim korakom
ništa više ne očekujući
probija se naprijed
bez cilja
*
u trenutku kad mu rekoše
da mu nije mnogo ostalo
život mu se najzad osmjehivaše
otkrivajući cijelo zubalo
*
crna sestro
u paklu što si
pogrešno
i krivo prosuđuješ
što još očekuješ
*
devedestogodišnji patuljak
u svom zadnjem izdisaju
uz zamolbu šapće svoj naputak
da ga u velikom lijesu pokopaju
*
jedne noći sjena mu se
njegova pojavila
izdužila se problijedila
i rasplinula
*
i ništa više nema
osim sjećanja na vremena
nekog travanjskog dana
jednog dana
*
korak po korak
nikamo
nitko sam
ne zna kako
sitnim koracima
nikamo
ustrajno
*
one prilaze
iste i različite
sa svakom je isto i različito
sa svakom isti nedostatak ljubavi
sa svakom drukčiji nedostatak ljubavi
*
u nje smirenost
izvježbane pore prpošna putenost
bez pretjerana iščekivanja bez dugotrajna žaljenja
odsutnost služi prisutnosti
tek nekoliko krpica plavetnila u glavi pitanja u srcu
najzad zamrla
sva kasna blagost kiše koja prestaje
u sutonu
kolovoške večeri
u njezinoj praznini
on nedirnut
ljubavlju
*
naći se tamo bez čeljusti bez zubi
tamo gdje užitak odlazi da gubi
s onim tek nešto jadnijim
da zaradi
i Roscelin i čekamo
prilog oh maleni dar
prazan prazan osim krpica pjesme
otac mi je izabrao muža
ili iskazujući naklonost
neka se natopi
kolikogod želi sve do tužaljke
okovanih cokula još daleko od Halles
ili klokotanja otpadnih voda u cijevima
ili više ništa
neka se natopi jer tako
svršava sve suvišno
i stiže
u kretenska usta umrtvljene ruke
u zatvor podruma do oka koje osluškuje
daleka zasijecanja srebrnastih nožica
*
ravnodušna glazba
srce vrijeme zrak vatra pijesak
iz tišine odron ljubavi
zastire njihove glasove i kako se
više ne čujem
šutim
*
loči sam
žderi žudi bludniči krepaj sam kao nekoć
odsutni su mrtvi prisutni smrde
otvori oči pogledaj stabljike trske
zadirkuju li se one ili su to ljenivci
nije važno tu je vjetar
i stanje budnosti
*
MUHA
između prizora i mene
staklo
prazno izuzev nje
potrbuške priljubljena
sputana svojim crnim strunama
uznemirenih ticala priljubljenih krila
kukastih nogu rilcem sišući uprazno
mačujući plavetnilo prignječena je o nevidljivo
pod mojim nemoćnim palcem ona pretvara u vrtlog
more i svježinu večeri
*
DIEPPE
posljednja još oseka
beživotan oblutak
okret potom koraci
prema drevnim svjetlima
*
ULICA VAUGIRARD
na pola puta
zastajem bezazleno raskriljen
izlažem ploču svjetlu i sjeni
potom se vraćam obodren
nepobitnim negativom
*
sve do dubine pećine i nebo i zemlja
te jedan za drugim drevni glasovi
zagrobni
i polagano ista svjetlost
koja je na dolinama Enne ustrajnim prodiranjem
nekoć natapala paprati
i isti zakoni
baš kao nekoć
i polagano u daljini utrnu
Prozerpinu i Atropos
divljenja vrijedno zbog nepouzdane ispraznosti
i opet ušća tame
*
LUTECIJSKA ARENA
S mjesta gdje sjedimo ponad stuba
vidim kako prilazimo iz Ulice Arene,
oklijevamo, pogledavamo u nebo, potom mirno
dolazimo sebi preko tamna pijeska,
sve ružniji, ružni poput drugih,
ali nijemi. Neko živahno štene
dotrči iz ulice Monge,
ona zastaje, prati ga pogledom,
ono prelazi arenu, nestaje
iza postolja znanstvenika Gabriela de Mortilleta.
Ona se okreće, mene nema, penjem se sam
priprostim stubama, lijevom rukom dodirujem
priprosto priručje, od betona je. Ona oklijeva,
korakne prema ulici Monge, potom me slijedi.
Ježim se, samoga sebe sustižem,
i drukčijim očima sada gledam
pijesak, lokve vode dok kiša rominja,
jednu djevojčicu koja za sobom vuče nekakav obruč,
dvoje zagrljenih, možda zaljubljenih, ruku priljubljenih,
prazne stube, visoke zgrade, nebo
koje nas prekasno obasjava.
Okrećem se, iznenađen sam
što ondje nalazim njezino tužno lice.
*
tečem poput gipkog pijeska
između oblutaka i sipine
ljetna kiša pljušti po mojem životu
po meni moj život mi izmiče progoni me
i završit će na dan svojeg početka
*
gledam te dragi trenu
dok uzmiče taj zastor magle
gdje više neću morati obijati nedostupne pragove
i živjeti trenutak između
otvaranja i zatvaranja vrata
*
što bih ja bez tog svijeta bez lica bez pitanja
gdje biće poživi tek jedan tren gdje svaki tren
slijeva se u ništavilo u zaborav postojanja
bez tog vala u kome naposljetku
tijelo i sjena zajedno tonu
što bih ja bez te tišine poniranja mrmora
pomamno žudeći za potporom za ljubavlju
bez tog neba što uzdiže se
ponad prašine svojih pritega
što bih ja ja bih baš kao jučer kao danas
motreći kroz okno nisam li sam
osuđen na lutanje i vrludanje daleko od ikakva života
u varljivu prostoru
bez glasa okružen glasovima
sa mnom zatočenima
*
htio bih da moja ljubav umre
da kiša pada po groblju
i po uličicama kojima prolazim
oplakujući onu koja vjerovaše da me voli
*
izvan lubanje sam unutar nje
negdje ponekad
poput nečega
lubanja krajnje pribježište
uhvaćen u prividu
kao Bocca u zrcalu
pri neznatoj pometnji
oko se širom otvara i ponovo čvrsto zatvara
jer tu ne postoji ništa više
tako ponekad
poput nečega
od života i ne nužno
*
UZAŠAŠĆE
kroz tanku zidnu pregradu
onoga dana kada se sin
rasipni na svoj način
vratio obitelji
čujem glas
koji je uzbuđen i koji prenosi
nogometno prvenstvo svijeta
još odveć mlad
istodobno kroz otvoren prozor
jednostavno u napjevima
potmulo
žamor vjernika
krv mu šiknu u mlazu
po mirisnoj grahorici po njezinu frajeru
svojim odvratnim prstima on zatvara očne kapke
velikih zelenih začuđenih očiju
lagana ona luta
ponad mojega zračnog groba
*
nije li uzaludno tako
za lijepa vremena i za ružna
zatvoren u svojem domu zatvoren u tuđem
kao da bijaše jučer prisjećati se mamuta
dinoterija prvih poljubaca
ledenih doba bez ikakvih novina
velike žege iz trinaestoga njihova doba
ponad uzavrela Lisabona hladno prignuta Knuta
snivati u godovima hrastova i zaboraviti oca svojega
njegove oči i je li imao brkove
bijaše li dobar i od čega je umro
pa dosta smo bezvoljno naklapali
za lošega vremena pa i za najgorega
zatvoren u svojoj kući zatvoren u tuđoj
*
da da ima jedna zemlja
gdje zaborav gdje polako zaborav
tišti bezimene ljude
ta tamo glava spava ušutkana
i sve znamo ne ništa ne znamo
iz usta mrtvih pjev zamire
do spruda putuje
nema za čime plakati
svoju samoću poznajem recimo slabo je poznajem
imam vremena kažem si imam vremena
ali kakva vremena pregladnjela pasjeg vremena
nebeskog vremena koje neprestance blijedi
zrnce mojega neba
zrakom koja se prošarana uzdiže trepereći
mikronima mračnih godina
želite da idem od A do B ne mogu
ne mogu izaći jer sam u zemlji bez oznaka
da da krasno je to što imate tu usitinu prekrasnu stvar
o čemu se radi ne zapitkujte me više
zavojnica trenutačne prašine što jest isto
mir ljubav mržnja mir mir
Post je objavljen 16.12.2007. u 18:34 sati.