Wellcome to Lunaria

"The present's bad enough without the past getting mixed into it." M. Atwood in Oryx and Crake

Dosta mi je! Kako ljudi mogu biti samo toliko toliko glupi? Neperspektivni? Autodestruktivni? Sebični? sve to odjednom? zašto se svaki dan moram pitati zašto se netko želi ubiti, zašto se svaki dan moram pitati da li mogu poduzeti nešto protiv toga? i zašto mi to ti ljudi uopće rade kada znaju da mi je stalo? da patim i ja skupa s njima?
svjesna sam toga da je suicid vjerojatno samo pokušaj da se privuče pažnja. ali opet. koliko sam puta ja mogla "prijetiti" takvim idiotarijama, a nisam. jer sam shvatila da nema smisla. naravno, postoji onaj romantični kraj, prikazan u hrpi knjiga, obično herojsko samoubojstvo za nešto više, veće od čovjeka. naravno da nema smisla živjeti. ništa nema smisla. i naravno da je sve samo limb, mlaka voda iz kanalizacije. ali opet i opet i opet. ne znam što mi je činiti. ne mogu nikoga zavezat za stolicu sve dok se ne okani te nakane.
i zašto se ja osjećam krivom za to što drugi rade gluposti? čak i u dva slučaja. mea culpa, mea culpa. s kime god sam postala odviše bliska na jednom se želi ubiti. baš ti hvala. zar radim nešto pogrešno? deprimiram ljude? ili je to samo moja pojava koja ih tjera na takve stvari? tješim se time da su vjerojatno bili poremećeni odprije. no to ipak nije lijek. nema smisla. svaki dan švrljam po netu, gledam osmrtne oglase. možda je već sve i gotovo, a da ja ne znam za to.
no ipak moram priznati da i sama dramatiziram stvar i uvijek povjerujem. uvijek vidim da će nešto biti loše. da će se dogoditi neko sranje, no na kraju se ipak sve vrati u mlitavilo. ne znam da li bih trebala zbog toga biti sretna ili ne. zapravo ne znam može li netko biti sretan u limbu. vjerojatno bolje nego pakao. jer vjerujem da ni oni ne znaju što je pravi pakao, pošto limb vide takvim.
drugi slučaj koji ne mogu dramatizirati je onaj kada se radi o osobi koja je, koliko vidim, totalno skrenula. izgubila je tlo pod nogama i ne zna što će. naravno da je teško. ali ona mi je na neki način i bila uzor. kako sad, šta sad? da je se odreknem jer je to njena odluka? da dopustim da sklizne u mrak? nema smisla, nema smisla. i ne mogu joj nikako objasniti. nema smisla da ju pošaljem u ludaru, bila je tamo već. nema smisla da joj nađem nekoga s kime će razgovarat, i to je prošla. što onda? zar ima smisla spašavati nekoga tko to ne želi? a ipak, ne mogu se predati. iako znam da time neću ništa postići.
i opet, zašto je tako teško s ljudima? zašto ne mogu shvatiti da rade glupost?
jer su ljudi. jer sam i ja takva da predpostavljam da mi iz guzice sja sunce i da sam najveći mozak u okolici. misle da znaju najbolje. misle da su svemoćni. i ako već nisu svemoćni, neka barem odluče o svojim životima.
neka odluče sami. ja se više neću nikome uplitati u život. ili smrt. ili štogod izaberu.