Što nas uči Belbin o našem timu?

petak , 28.11.2025.

Na kolegiju smo ovih dana dosta pričali o timskom radu i opet smo se uvjerili da „rad u timu”
nije isto što i „rad u grupi ljudi koji sjede za istim stolom”. Kroz prezentaciju o Belbinovim
ulogama shvatili smo koliko je važno da svaki član zna svoje snage i da se ne pokušavamo svi
gurati u istu ulogu, jer tek kombinacija različitih uloga donosi najbolji rezultat.
Belbinov model opisuje devet timskih uloga raspoređenih u tri skupine: akcijske, misaone i
uloge orijentirane na ljude. Akcijske uloge (Oblikovatelj, Nositelj, Dovršitelj) guraju tim
prema cilju i brinu da se posao stvarno odradi, misaone uloge (Inovator, Nadglednik,
Stručnjak) donose ideje, analizu i stručna znanja, dok uloge orijentirane na ljude
(Koordinator, Timski radnik, Istraživač resursa) povezuju članove, jačaju komunikaciju i
stvaraju povjerenje. Svima nam se svidjela poruka da ne postoji „najbolji tip osobe”, nego
najbolji balans uloga u timu.
Kad se prisjetimo naših dosadašnjih projekata, lako prepoznajemo ove uloge u vlastitim
iskustvima: uvijek se pojavi netko tko gura naprijed kao Oblikovatelj, netko tko sve dotjera u
zadnji detalj kao Dovršitelj, ali i netko tko smiruje situacije i održava dobru atmosferu kao
Timski radnik. U ovom timu vidimo se u različitim kombinacijama – neki od nas više naginju
Koordinatoru, neki se pronalaze u Nositelju ili Istraživaču resursa, a imamo i nekoliko
„stručnjaka” za pojedina područja, što se pokazalo korisnim kod izrade
zadataka.
Posebno nam je bilo zanimljivo što Belbin naglašava i slabosti svake uloge: Oblikovatelj može
biti pregrub, Dovršitelj preveliki perfekcionist, Nadglednik previše kritičan, a Stručnjak usko
fokusiran na detalje. U našim timskim raspravama često upravo iz tih razlika nastaju
nesporazumi, pa nam je ovaj model pomogao da „iritantna ponašanja” počnemo gledati i
kao potencijalne snage koje treba usmjeriti, a ne samo kao problem.
Najkorisnija poruka za nas kao tim je preporuka da se kod sastavljanja skupine pokuša
osigurati barem jednog Koordinatora ili Oblikovatelja, jednog Inovatora, jednog Nadglednika
te nekoliko izvršnih uloga poput Nositelja, Timske radnice ili Dovršitelja. Kad ovu ideju
preslikamo na naše buduće projekte i posao, shvaćamo da bismo trebali svjesno graditi
timove tako da se različite uloge nadopunjuju, umjesto da biramo ljude koji su „najviše slični
nama”, jer se upravo iz raznolikosti rađa učinkovitiji i kreativniji tim.
Hvala vam na čitanju ovog bloga te vam želimo ugodan ostatak dana.
Lijep pozdrav,
Tim Lumina.

The Role of Business in Society - Kada poduzeće pokuša, ali ne uspije

nedjelja , 16.11.2025.

Michael Porter u svojem TED talku "Why business can be good at solving social problems" razmatra koja je organizacija najbolja za rješavanje društvenih problema. Navodi kako unatoč tome što postoje neprofitne organizacije kojima je temeljni cilj rješavanje društvenih problema, one nisu najefektivnije u rješavanju samih problema, te da odgovor leži u poduzećima. Kao razloge navodi da poduzeća posjeduju najviše bogatstva u današnjim gospodarstvima zemalja, te da poduzeća imaju jednu izrazito unikatnu prednost naspram ostalih organizacija - skalabilnost.

Unatoč tome što poduzeća posjeduju najviše bogatstva i mogu napraviti najveće promjene, mnogo njih ne radi na tome. Postoje i poduzeća koja su pokušala napraviti značajne društvene promjene, ali je to loše završilo za njih. Primjer toga bila bi jedna od najvećih investicijskih tvrtki - BlackRock. To je firma koja upravlja različitim investicijskim fondovima, a imovina kojom upravljaju vrijedi preko 12.5 bilijuna dolara. Za usporedbu, BDP Njemačke iznosio je 4.66 bilijuna dolara u 2024.

BlackRock je 2018. godine odlučio poticati ESG (Environmental, Social, Governance), investicijski princip koji vrednuje ekološku održivost, rješavanje društvenih problema i odgovornost poduzeća. Prema tom principu, poduzeća koja ne postupaju dovoljno odgovorno u navedenim aspektima smatraju se rizičnijim od onih koja postupaju. Međutim obzirom da oni vode i sastavljaju investicijske fondove, te obzirom na neke njihove izjave (npr. 2020. godine CEO BlackRock-a Larry Fink je u pismu izvršnim direktorima kompanija rekao da će biti skloni glasati protiv menadžmenta i uprave kompanija koje ne rade na navedenim točkama), značajan dio populacije je negativno percipirao njihove namjere. To je eskaliralo na razinu gdje su mnogi političari se uključili i mnogi investitori povukli sredstva iz njihovih fondova. S druge strane Atlantika, drugi najveći nizozemski mirovinski fond, PFZW, povukao je svoja sredstva jer BlackRock nije učinio DOVOLJNO kako bi se potaklo održivo i društveno odgovorno poslovanje. Nakon negativne recepcije političara i publike, u samo par godina, BlackRock je drastično smanjio podršku za ESG-om.

Smatram da se iz toga može izvući mnogo zaključaka koji idu ruku u ruku sa Michael Porterovim govorom. Imali smo jednu od najvećih kompanija na svijetu koja je pokušala učiniti promjenu za koju smatram da bi mnogi rekli da je društveno odgovorna, međutim kako su nastojali izvršiti tu promjenu je bilo problematično. Mislim da je ključno razmotriti što društvo određene zemlje smatra bitnim, te isto tako ne zloporabiti svoju moć, pa čak i ako se ne koristi nužno za nešto loše. S jedne strane imamo američko društvo koje je izrazito politički i tržišno orijentirano - problemi koje mi možda smatramo globalnih i opće prihvaćenim u SAD-u se često znaju pripisivati određenim političkim partijama. S druge strane imamo europsko društvo gdje je veći fokus na društvenim problemima i održivosti. Na samome kraju ove priče s BlackRockom vidimo da će poduzeće nastojati biti društveno odgovorno tek nakon što zadovolji svoj temeljni cilj - maksimizacija vrijednosti dioničara. Tek kada je taj cilj zadovoljen, poduzeće će krenuti razmatrati druge ciljeve. U onom trenutku kada je taj cilj ugrožen, ostali ciljevi se zanemaruju.

Društveni problemi

subota , 01.11.2025.

Inspiraciju za pisanje ovog bloga mi je dao kratak video sa TED-a, gdje je američki ekonomist i profesor Michael Porter govorio zašto poduzeća i sama proizvodnja može biti dobra u smislu rješavanja socijalnih problema. Profesor Porter je na početku samog videa govorio o raznim socijalnim problemima koja su sveprisutna kako danas tako i već dugi niz godina. Naveo je dosta primjera, npr. problem krčenja šuma, koji je jedan od ključnih problema današnjice, pa problem gladi, žeđi, siromaštva, loših uvjeta za djecu i slično. Jasno je da su ti problemi postojali i prije te da oni nisu samo problem današnjice uzrokovani nedavnim faktorima, ali je naveo da unatoč tome što ti problemi traju već dugo, ipak postoji neka razlika. Razlika je u svjesnosti tih problema. Osobno se slažem s time i mislim da danas ljudi puno više obraćaju pažnju i doživljavaju razne socijalne probleme, nego što je to bilo prije. Danas se mnoge kompanije i ponose time što sudjeluju u rješavanju socijalnih problema pa to rezultira da puno ljudi samo zbog toga kupuje njihove proizvode, ili koristi njihove usluge, što pokazuje i ide u prilog toj svjesnosti koju profesor Porter spominje. Također, profesor se dotiče i neprofitnih organizacija koje u potpunosti rade samo radi rješavanja problema, a ne kako bi ostvarili profit na temelju trenda svjesnosti o problemima te govori kako je i sam pokrenuo 4 neprofitne organizacije tijekom svog života, kako bi nailazi na koji problem. Ali, unatoč toj povećanoj svjesnosti problema i trendu gdje ljudi obraćaju puno veću pažnju kako mogu doprinijeti društvu, profesor govori kako je čudno to što ipak nije dovoljno brz napredak. On kao odgovor navodi da problem leži u problemu dosega. Problem dosega znači da se ne može dovoljno utjecati na problem, ne može se dovoljno doprijeti do problema, riješiti ga te je pitanje efikasnosti. Razlog zašto se ne može riješiti neki socijalni problem, ako već postoji neka inicijativa koja se pojavila kod ljudi, poduzeća i slično u zadnjih 20 godina je nedostatak resursa. To bi u prijevodu značilo da nema dovoljno novaca koji je ključan faktor u rješavanju gore navedenih socijalnih problema. Novac se najlakše dobiva kroz poreze i donacije, a to se dešava upravo u poslovanju. Kada poduzeća posluju, ona stvaraju neku vrijednost koju prodaju te time dolaze do novca, a država kroz poreze na njihov dobitak također dolazi do novca. Također od tog novca koja poduzeća dobivaju, ona mogu dio i donirati. To znači da je to jedan krug koji održava sam sebe. Ključan dio govora profesora je upravo u sljedećih dvije pretpostavke koje je naveo. Prva pretpostavka je konvencionalna mudrost u ekonomiji. Ona govori da poduzeća stvaraju profit svojom proizvodnjom, ali da stvarajući taj profit i stvaraju društvene probleme. Najbolji primjer je primjer zagađenja, gdje tvornice proizvode određenu stvar koja ima vrijednost, ali istovremeno i rade štetu. To bi značilo da taj profit koje proizvode te tvornice pokriva tu štetu koju rade te smo opet na nuli. Ali, profesor navodi i drugu teoriju, teoriju novog razmišljanja, gdje poduzeća stvaraju profit od rješavanja društvenih problema. Moje pitanje svim čitateljima ovog bloga je, da li kupujemo proizvode zbog njihove kvalitete ili zbog vrijednosti koje ta tvrtka zastupa? Ako je odgovor da, znači li to da je društvena odgovornost postala novi oblik marketinga?