Društveni problemi

subota , 01.11.2025.

Inspiraciju za pisanje ovog bloga mi je dao kratak video sa TED-a, gdje je američki ekonomist i profesor Michael Porter govorio zašto poduzeća i sama proizvodnja može biti dobra u smislu rješavanja socijalnih problema. Profesor Porter je na početku samog videa govorio o raznim socijalnim problemima koja su sveprisutna kako danas tako i već dugi niz godina. Naveo je dosta primjera, npr. problem krčenja šuma, koji je jedan od ključnih problema današnjice, pa problem gladi, žeđi, siromaštva, loših uvjeta za djecu i slično. Jasno je da su ti problemi postojali i prije te da oni nisu samo problem današnjice uzrokovani nedavnim faktorima, ali je naveo da unatoč tome što ti problemi traju već dugo, ipak postoji neka razlika. Razlika je u svjesnosti tih problema. Osobno se slažem s time i mislim da danas ljudi puno više obraćaju pažnju i doživljavaju razne socijalne probleme, nego što je to bilo prije. Danas se mnoge kompanije i ponose time što sudjeluju u rješavanju socijalnih problema pa to rezultira da puno ljudi samo zbog toga kupuje njihove proizvode, ili koristi njihove usluge, što pokazuje i ide u prilog toj svjesnosti koju profesor Porter spominje. Također, profesor se dotiče i neprofitnih organizacija koje u potpunosti rade samo radi rješavanja problema, a ne kako bi ostvarili profit na temelju trenda svjesnosti o problemima te govori kako je i sam pokrenuo 4 neprofitne organizacije tijekom svog života, kako bi nailazi na koji problem. Ali, unatoč toj povećanoj svjesnosti problema i trendu gdje ljudi obraćaju puno veću pažnju kako mogu doprinijeti društvu, profesor govori kako je čudno to što ipak nije dovoljno brz napredak. On kao odgovor navodi da problem leži u problemu dosega. Problem dosega znači da se ne može dovoljno utjecati na problem, ne može se dovoljno doprijeti do problema, riješiti ga te je pitanje efikasnosti. Razlog zašto se ne može riješiti neki socijalni problem, ako već postoji neka inicijativa koja se pojavila kod ljudi, poduzeća i slično u zadnjih 20 godina je nedostatak resursa. To bi u prijevodu značilo da nema dovoljno novaca koji je ključan faktor u rješavanju gore navedenih socijalnih problema. Novac se najlakše dobiva kroz poreze i donacije, a to se dešava upravo u poslovanju. Kada poduzeća posluju, ona stvaraju neku vrijednost koju prodaju te time dolaze do novca, a država kroz poreze na njihov dobitak također dolazi do novca. Također od tog novca koja poduzeća dobivaju, ona mogu dio i donirati. To znači da je to jedan krug koji održava sam sebe. Ključan dio govora profesora je upravo u sljedećih dvije pretpostavke koje je naveo. Prva pretpostavka je konvencionalna mudrost u ekonomiji. Ona govori da poduzeća stvaraju profit svojom proizvodnjom, ali da stvarajući taj profit i stvaraju društvene probleme. Najbolji primjer je primjer zagađenja, gdje tvornice proizvode određenu stvar koja ima vrijednost, ali istovremeno i rade štetu. To bi značilo da taj profit koje proizvode te tvornice pokriva tu štetu koju rade te smo opet na nuli. Ali, profesor navodi i drugu teoriju, teoriju novog razmišljanja, gdje poduzeća stvaraju profit od rješavanja društvenih problema. Moje pitanje svim čitateljima ovog bloga je, da li kupujemo proizvode zbog njihove kvalitete ili zbog vrijednosti koje ta tvrtka zastupa? Ako je odgovor da, znači li to da je društvena odgovornost postala novi oblik marketinga?