Luka Šarić

S udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara, na vrhu jedne planine u blizini granice s BiH, može se vidjeti misteriozna svjetlost kako bliješti. Mnogi će znatiželjno razmišljati kakva je to svjetlost, otkud ona i što je njezina svrha, no stanovnici tog kraja znati će da je to odbljesak sunca od spomenika na Petrovoj gori.
Spomenuti spomenik, ili barem ono što je ostalo od njega, nalazi se na samom vrhu Petrove gore, u blizini groba posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, kao i u blizini lokacije poznate partizanske bolnice tijekom drugog svjetskog rata. Krećući od Vojnića, dolazite do poznatog lovačkog doma i restorana Muljava u podnožju planine, od kojega nastavljate pustom i polu razrušenom cestom iz koje doslovno raste trava prema vrhu planine. Ako vam se posreći možda ugledate i srnu ili dvije, ili neku drugu divljač kojom ova planina obiluje.
Na samom vrhu dočekati će vas ogromni kompleks kojeg je sama zgrada spomenika samo dio. Danas potpuno napušteno, propalo i opljačkano, spomenik i okolni objekti leže u ruglu.
Izgrađeno 1980. godine, ovo impresivno zdanje služilo je kao memorijalni park i muzej sjećanja na narodnooslobodilački pokret. U podnožju, odnosno na «početku» objekta nalazi se veliki trg te s desna ugostiteljski objekt od kojega se danas jedino prepoznaju ono što su nekad bili šankovi. Od tog trga prema samoj zgradi spomenika vode dugačke stepenice, a na pola puta od trga do zgrade nalazi se manji spomenik palim borcima.
Sama zgrada spomenika je veoma impresivna, moderna građevina od 5 ili 6 katova i sa ogromnim podrumom na dvije razine. Zgrada je izvana gotovo potpuno obložena velikim pločama od nehrđajućeg čelika, i to je uzrok sunčevog odbljeska od objekta koji se može vidjeti na vrhu planine s velike udaljenosti. Na mnogim dijelovima objekta gdje su prije bile te čelične ploče iste nedostaju zahvaljujući sakupljačima metala.
U zgradu se može neometano ući na glavni ulaz kroz razbijena staklena vrata, nakon čega se nalazite u ogromnom atriju koji je visok sve do vrha građevine, a dok se penjete na više katove cijelo vrijeme preko unutarnjih balkona možete vidjeti prizemlje. U samom prizemlju je nekoliko prostorija od kojih je najzanimljivija jedna u kojoj se nalaze razbacane velike muzejske karte partizanskih kretanja u godinama drugog svjetskog rata, koje su nekada vjerojatno bile izložene na zidovima.
Podrum je pak mračan i mokar, ali prostorno vrlo velik. Na drugoj podzemnoj razini nalaze se ogromna vrata koja služe kao stražnji ili dostavni ulaz u građevinu. Tu je i kotlovnica i druge tehničke prostorije. Veoma je misteriozna činjenica da je zemljano tlo na drugoj razini podruma prepuno plastičnih kutijica poput onih od «Kinder Surprise-a», kojih ima usudio bih se reći gotovo na tisuće razbacanih u hrpama po podu.
Na prvom pak nadzemnom katu postoji soba prepuna JNA vojnih odora, hrpa u visini jednog metra na površini gotovo cijele prostorije. Zbog vremena i vlage te odore više liče na zemlju i blato nego na odjeću, a mogu se pronaći i rijetki drugi predmeti poput vojnih čuturica i sanduka, pošto su tijekom domovinskog rata srpske snage bile situirane u zgradi spomenika. Nadalje, na trećem katu postoji jedna soba koja je prepuna stare odbačene medicinske opreme, donirane od strane europskih zemalja tijekom rata. Iako nakon temeljitog pregledavanja nema ničega otrovnog, treba imati na umu da ima mnogo igli od injekcija po podu. Osim njih, tu su osnovne medicinske potrepštine poput infuzija, praha za dezinfekciju, zapakiranih šprica i tuba za infuziju i sličnog, sve nikad korišteno. Rok trajanja za većinu ovih proizvoda istekao je 1997. godine, a mnoge se plastične ambalaže nakon 15-ak godina izloženosti vremenskim uvjetima zbog velike rupe u zidu doslovno raspadaju na dodir.
Na nekoliko viših katova postoje vrata koja daju pristup krovovima na kojima treba biti jako oprezan jer su prepuni okruglih rupa koje su nekad bile krovni prozori. Na najvišem katu nalaze se zaključana vrata za oznakom «HRT», a hodajući dalje dolazi se do stepenica koje vode na najviši krov građevine na kojemu je mnoštvo odašiljača, jedina prava svrha kojoj ovaj objekt danas služi. Sa krova se pruža predivan pogled na okolicu u svim smjerovima, čak i na dio BiH. Zbog mogućeg nezdravog utjecaja odašiljača nije preporučljivo dugo se zadržavati na krovu.
Ovaj spomenik je s arhitektonskog gledišta veličanstven i neprocjenjiv. Zbog originalnog oblika, modernih i elegantnih linija te same pozicije na vrhu planine, veoma je tužno da ovo veliko zdanje danas propada potpuno napušteno, te da je najveća uloga koju ima uloga telekomunikacijskog tornja. Spomenik se ipak vrlo vjerojatno zbog manjka političke volje nikad neće vratiti u stari oblik i svrhu kakvu je nekad imao, ali taj objekt zato uz neke preinake u druge svrhe ima vrlo velikog potencijala.
Za eventualnog posjetitelja ovog spomenika nema nekakvih realnih opasnosti, podovi su čvrsti od armiranog betona, i jedina stvar na koju treba paziti je razbijeno staklo. Ako se već ne obnovi, vrijedi posjetiti ovo zanimljivo mjesto prije nego lovci na metal i mramor ne odnesu sve što se odnijeti može.

Nargila, vodena lula, shisha, hookah, kalian, chillum – samo su neki od naziva koji se koriste diljem svijeta za egzotičnu napravu za pušenje posebnog aromatiziranog duhana, koja se kod nas najčešće prepoznaje upravo pod prvim nazivom – nargila.

Nargila je definitivno najpopularnija u arapskim zemljama bliskog istoka i sjeverne Afrike, no njena se svakodnevna upotreba može vidjeti i daleko na istoku u Indiji, najzapadnije u Turskoj, najjužnije u Somaliji, a najsjevernije u Uzbekistanu. No pušenje nargile također postaje sve popularnije i u Europi i Sjevernoj Americi zahvaljujući globalizaciji, pa čak i u Hrvatskoj, gdje u glavnom gradu već postoji nekoliko kafića koji nude tu uslugu (doduše po višestruko većim cijenama nego u arapskim zemljama).

Iako su otkrivene vodene lule i od prije više od 2000 godina, davno prije dolaska duhana u stari svijet, u kojima su otkriveni ostaci aromatičnih i ljekovitih trava i kanabisa, nargila kakvu danas poznajemo potječe iz Indije iz 16. stoljeća gdje je osmišljena kao odgovor na rastuću popularnost duhana među tamošnjom aristokracijom, nargila je trebala pročistiti duhanski dim.

Tipična nargila se u principu sastoji od dugačkog (uglavnom) metalnog dijela na čijem se vrhu nalazi keramička posudica za duhan, a na dnu stakleno postolje koje se ispuni vodom. Aromatizirani duhan u posudi na vrhu nargile se prekrije aluminijskom folijom u kojoj se probuše rupice, te se na tu probušenu foliju potom stavi ugljen. Dim se udiše kroz savitljivu cijev koja izlazi sa strane metalnog tijela, obično odmah iznad staklenog postolja. Pri uvlačenju dima, stvara se vakuum uslijed kojega vrući zrak i toplina iz tinjajućeg ugljena na vrhu folije pale duhan ispod kroz rupice u foliji, te dim tog duhana nastavlja put kroz cijev u metalnom dijelu nargile sve do staklenog postolja i vode u njemu. Dim zatim izlazi iz cijevi u vodu gdje se hladi i djelomično filtrira, te nastavlja dalje u mjehurićima iznad vode te kroz savitljivu cijev do korisnika. Naravno, gore je opisana samo tipična najčešća arapska nargila, na koju postoje mnoge varijacije, kao nargile s dvije ili više cijevi za udisanje, ili «rotirajuće» nargile koje otklanjaju nespretnost zapetljavanja cijevi za udisanje na njenom putu od osobe do osobe za stolom.

Korištenje posebnog duhana i vode rezultira veoma ugodnim, hladnim i gustim dimom, drugačijim od dima cigarete. U vodu u samoj nargili se mogu dodati i voćni sokovi ili komadi voća što još više izmjenjuje aromu dima. Pošto je nargila uglavnom društvena razonoda i puši ju više ljudi, svatko ima svoj mali nastavak koji natakne na kraj cijevi za udisanje kad koristi nargilu, kako ne bi svi ustima dodirivali dio iz kojeg se udiše. Ti nastavci mogu biti osobni (metalni ili drveni te ukrašeni raznim dragim kamenjem), ali daleko češći su jednokratni plastični nastavci.

Sami duhan za nargilu (koji se zove tabak ili shisha) je vlažna ljepljiva smjesa koja obično sadrži samo oko 30% duhana, a ostatak čine dijelovi voća koji mu daju aromu te med ili slatka smjesa iz šećerne repe. Kako je ipak riječ o duhanu, i ovaj sadrži nikotin i katran, a koliko su ozbiljni rizici povezani s pušenjem nargile u odnosu na pušenje cigareta još uvijek nije definitivno istraženo, te su različiti stručnjaci u sukobu kad je riječ o toj temi. Nedvojbeno, količina dima pri jednom udisanju mnogo je veća nego kod udisaja cigarete, a i jedno «punjenje» nargile traje oko pola sata. S druge strane dim iz nargile je hladan te niti približno ne iritira pluća poput dima iz cigarete, mnoge štetne tvari se barem djelomično filtriraju u vodi, a i sami dim sadrži samo oko 30% duhana. Također, nargila se obično puši u društvu, čime je količina dima, a time i utjecaj na zdravlje, relativno ravnomjerno podijeljen između nekoliko ljudi.

Iako se u prošlosti oko nargile već dizala moralna panika, a negdje se pod okriljem novih trendova u zakonima o pušenju u javnim prostorima već (neuspješno) pokušala zabraniti u kafićima (npr. u Francuskoj), nargila nije samo opuštajuća razonoda. Ona je sastavni dio kulture velikog dijela Azije i sjeverne Afrike, česta u domovima, gotovo sveprisutna u arapskim kafićima, a i sve češća u zapadnom svijetu. No kao i dobra čaša vina, bolje je da bude povremena ugoda nego svakodnevna navika.

Malo je poznato da se na hrvatskoj strani granice s Bosnom i Hercegovinom, u blizini grada Bihaća, nalazi bivši najveći podzemni vojni kompleks u ovom dijelu Europe. Riječ je o podzemnom aerodromu Željava, super tajnoj bazi uklesanoj u podnožje planine Plješevice i s pripadajućim objektima u bližoj okolici.
Željava je dovršena 1965. godine, a u nju je uloženo nevjerojatnih 6 milijardi američkih dolara (imajte na umu da je taj iznos tada bio još mnogo vrjedniji nego danas). Bio je to vojni aerodrom pod zemljom izgrađen da preživi eventualnu nuklearnu kataklizmu i bude u mogućnosti i dalje autonomno funkcionirati 30 dana potpuno odsječen od bilo kakve opskrbe izvana. U glavnom, podzemnom dijelu Željave, takozvanom podzemnom objektu «Klek», u kompleksu tunela ukupne dužine 3.5 kilometara, bile su smještene tri zrakoplovne eskadrile (dvije lovačke i jedna izviđačka) opremljene tada najsuvremenijim nadzvučnim Mig 21 avionima. Podzemni objekt Klek je uz same avione sadržavao i komandni centar, lift koji je vodio do kontrolnog tornja na površinu planine, prostore za život pilota i ostalog osoblja, ogromnu blagovaonicu u koju je stalo 1000 ljudi, spremnike kerozina koji se direktno cijevima dopremao iz Bihaća, a imao je čak i vlastiti izvor pitke vode, jer je tijekom izgradnje otkrivena rijeka ponornica. Kompleks je imao četiri ulaza koja su štitila protuatomska vrata od armiranog betona teška 100 tona. Izvana, na izlaze iz kompleksa su se direktno nastavljale poletno-sletne piste, kojih je bilo čak pet.
Željava je korištena i u domovinskom ratu od strane JNA, iz nje su polijetali avioni koji su bombardirali Zagreb i Banske dvore, kao i Sljeme. Podzemni kompleks su srpske postrojbe 1992. godine minirale s ciljem da ga učine neupotrebljivim u slučaju da padne u hrvatske ruke. Koristeći čak 56 tona eksploziva, detonacija je bila toliko snažna da je potpuno raznijela protuatomska vrata i uništila i spalila cjelokupni interijer kompleksa, no sami tuneli se nisu urušili. O snazi eksplozije svjedoči i činjenica da stanovnici 20 kilometara udaljenog Bihaća tvrde da je tlo podrhtavalo od detonacije, te da se iz ulaza u podzemni kompleks dimilo i 6 mjeseci nakon eksplozije.
Danas je ovo nekoć super tajno mjesto u potpunosti napušteno, tuneli su spaljeni i obloženi čađom, a sakupljači metala su odnijeli što god je ostalo od vrijednosti. Podzemni objekt Klek danas se svodi na gole, prljave i prašnjave tunele i hodnike, gromade kamenja i iskrivljenog metala, te pokoji spaljeni stroj ili generator. No ipak, postoje skupine ljudi koje ga posjećuju, fascinirani pričom o super tajnoj podzemnoj bazi kao iz filmova James Bonda. Sadašnju bazu je posjetio i autor ovog teksta, te za moguće buduće posjetitelje ima nekoliko osnovnih savjeta.
Tko god razmišlja o posjetu podzemnom objektu Klek prvo i osnovno mora imati na umu da je okolno područje minirano te da se ni u kojem slučaju ne smije udaljavati sa ceste, piste i drugih asfaltiranih površina na neasfaltirane površine. Sami podzemni tuneli su već mnogo puta istraženi od početka do kraja te su sigurni od minsko eksplozivnih sredstava. Druga i jednako važna stvar za budućeg posjetitelja je da je maska za lice poslije baterijske svjetiljke najvažniji komad opreme koji mu treba, jer su tuneli prepuni čađe i prašine, čak i azbesta na nekim mjestima, kao što su i onečišćeni štetnim PCB spojevima. No jednodnevni izlet ne predstavlja neku opasnost ali uporaba maske za lice jest obvezna za zaštitu dišnog sustava. Također, dobra baterijska svjetiljka i rezerva u slučaju kvara su obvezni pošto u tunelima dalje od ulaza vlada potpuna tama. Treba također paziti na odrone na nekim mjestima gdje se kroz godine strop počeo urušavati, na komade betona koji vise samo na armaturnom čeliku, te na razne otvore u podu koji nisu dublji od pola metra ali su dovoljno duboki da neoprezni posjetitelj slomi nogu. Naravno, karta tunela bi bila dobra ideja (vidjeti slike), iako bi i izgubljeni posjetitelj prateći jedan od glavnih tunela neizbježno došao do jednog od izlaza za najviše pola sata. A svi sporedni tuneli i prostorije vode do glavnih tunela tako da dezorijentacija nije prevelika opasnost, Željava nije labirint i ipak je riječ o samo 3.5 kilometara tunela. Bilo bi pametno i obući neku vrstu zaštitnog odijela također zbog prašine i čađe, jednokratna jeftina odijela za krečenje su dobra ideja, kao i rukavice. Također, imajte na umu da je granica s Bosnom veoma blizu te da su i dijelovi poletno-sletnih pisti na bosanskom teritoriju.

Uz gore navedene savjete i malo zdravog razuma, Željava je sigurno odredište za posjet eventualnih znatiželjnika. Službeno, Ministarstvo obrane proglasilo je objekt neperspektivnim i do daljnjeg ne postoje nikakvi planovi za njegovu obnovu, zbog stanja u kojem se nalazi i zbog blizine bosanske granice. Za sada ovaj fascinantni objekt s još uvijek mnogo potencijala leži u ruševini, neiskorišten, zagađen i gotovo zaboravljen.

Država Tunis je nedvojbeno najpristupačnija sjevernoafrička zemlja za turiste iz Europe, što pokazuje i činjenica da je u ovoj recesijom pogođenoj turističkoj sezoni 2009. bila i turistički najuspješnija

zemlja na Mediteranu. Mnogi će pomisliti da je Tunis baš zbog te velike posječenosti već «isfuran» zbog tolikog turizma, priznajem, čak i sam autor ovog teksta je prije smatrao Tunis «tamo gdje idu oni koji nemaju novaca za Egipat ili Maroko». Istina je da Tunis, iako nema piramide Egipta niti povijest Maroka, jedna punokrvna arapska država u kojoj se osim spomenutih spomenika ima doista mnogo za vidjeti, pogotovo s obzirom na njegovu veličinu.

Prvo i osnovno, zemlja je doista raznolika. Na sjeveru je glavni grad Tunis sa bulevarima u francuskom stilu kao i ogromnom medinom, u blizini kojega je naravno i slavna Kartaga, ili ono što je ostalo od nje, vjerojatno najpoznatija atrakcija u državi. Uz obalu se pružaju kilometarske pješčane plaže na kojima su nanizana turistička središta s hotelima svih vrsta, dalje od obale s istočne strane zemlje su polu pustinjska brda i planine, površinom najveći maslinik na svijetu i neobični krajevi oko Matmate, područje koje je prozvano «mjesečeva pokrajina» zbog krajolika koji karakteriziraju široke rupe u tlu. Prema istoku i jugu pruža se prava Sahara sve do Alžirske granice, taj krajolik zauzima više od pola teritorija države, a veliko područje u tom dijelu otpada i na isušeno slano jezero.

Tunis je turistički vrlo dobro razvijen i prepun velikih hotela, pogotovo uz obalu. Osoblje je jedno od najljubaznijih koje ćete imati priliku sresti, definitivno za razliku od Europe i Hrvatske, tamo skoro sigurno nećete primijetiti ni najmanji trag neljubaznosti ili ljutnje kod osoblja. Napojnice u visini jednog tuniškog dinara su uobičajene za mnoge usluge, ali ne i obvezne. Koliko se god ta turistički razvijena hotelska područja u obalnim mjestima poput Port El Kantaouia i Hammameta činila europeizirana, toliko je život u gradovima i pogotovo starim središtima gradova (medina) i njihovim tržnicama autentičan i neizmijenjen unatoč činjenici da i tamo prodavači najviše zarađuju upravo na turistima. Medine su mjesto na kojem želite biti ako želite osjetiti dušu arapske zemlje. Pronađite zabačeni kafić u sporednoj ulici, naručite slatki čaj i nargilu, opustite se i promatrajte ljude i svakodnevni život u ovom raznolikom i egzotičnom mjestu.


Ako se pak odlučite na kupnju u medini i tržnicama općenito, cjenkanje je obvezno kao i u svim arapskim zemljama. Cjenkanje je vještina i umjetnost, i bez obzira što vam rekli, većina prodavača ne da se neće uvrijediti ako se ne cjenkate, već će biti super zadovoljni što će vam upravo prodati proizvod, po dvostruko ili višestruko većoj cijeni. Nema definitivnog vodiča za cjenkanje jer cijene mogu biti dvostruko veće, a mogu biti i desetostruko veće, sve ovisi o tome kako vas prodavač procijeni. Uglavnom, ako ste nesigurni, dobar savjet bi bio da uvijek cijenu probate spustiti na barem 40% od one ponuđene. S vremenom i praksom postajete iskusniji u cjenkanju, važno je biti uporan, i ako trgovac baš ne želi spustiti cijenu dovoljno, odličan savjet je da počnete odlaziti, više puta nego ne trgovac će vas zvati natrag i ponuditi nižu cijenu. Od samih suvenira tu su nargile, razna posuđa, marame (nevjerojatno jeftine u usporedbi s Europom), začini, razni mirisi i lokalni instrumenti poput bubnjeva od devine kože.

Imajte na umu da iako se izvana čini kao demokratska zemlja, Tunis je to samo na papiru, i kritiziranje vlade ili autoritarnog predsjednika čija slika krasi svaki kutak zemlje je loša ideja. Unatoč tome, Tunis je i dalje politički najstabilnija i financijski najpristupačnija sjevernoafrička zemlja, te se svakako preporuča jer za tu cijenu imate zaista mnogo za doživjeti.