S udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara, na vrhu jedne planine u blizini granice s BiH, može se vidjeti misteriozna svjetlost kako bliješti. Mnogi će znatiželjno razmišljati kakva je to svjetlost, otkud ona i što je njezina svrha, no stanovnici tog kraja znati će da je to odbljesak sunca od spomenika na Petrovoj gori.
Spomenuti spomenik, ili barem ono što je ostalo od njega, nalazi se na samom vrhu Petrove gore, u blizini groba posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića, kao i u blizini lokacije poznate partizanske bolnice tijekom drugog svjetskog rata. Krećući od Vojnića, dolazite do poznatog lovačkog doma i restorana Muljava u podnožju planine, od kojega nastavljate pustom i polu razrušenom cestom iz koje doslovno raste trava prema vrhu planine. Ako vam se posreći možda ugledate i srnu ili dvije, ili neku drugu divljač kojom ova planina obiluje. 
Na samom vrhu dočekati će vas ogromni kompleks kojeg je sama zgrada spomenika samo dio. Danas potpuno napušteno, propalo i opljačkano, spomenik i okolni objekti leže u ruglu.
Izgrađeno 1980. godine, ovo impresivno zdanje služilo je kao memorijalni park i muzej sjećanja na narodnooslobodilački pokret. U podnožju, odnosno na «početku» objekta nalazi se veliki trg te s desna ugostiteljski objekt od kojega se danas jedino prepoznaju ono što su nekad bili šankovi. Od tog trga prema samoj zgradi spomenika vode dugačke stepenice, a na pola puta od trga do zgrade nalazi se manji spomenik palim borcima.
Sama zgrada spomenika je veoma impresivna, moderna građevina od 5 ili 6 katova i sa ogromnim podrumom na dvije razine. Zgrada je izvana gotovo potpuno obložena velikim pločama od nehrđajućeg čelika, i to je uzrok sunčevog odbljeska od objekta koji se može vidjeti na vrhu planine s velike udaljenosti. Na mnogim dijelovima objekta gdje su prije bile te čelične ploče iste nedostaju zahvaljujući sakupljačima metala.
U zgradu se može neometano ući na glavni ulaz kroz razbijena staklena vrata, nakon čega se nalazite u ogromnom atriju koji je visok sve do vrha građevine, a dok se penjete na više katove cijelo vrijeme preko unutarnjih balkona možete vidjeti prizemlje. U samom prizemlju je nekoliko prostorija od kojih je najzanimljivija jedna u kojoj se nalaze razbacane velike muzejske karte partizanskih kretanja u godinama drugog svjetskog rata, koje su nekada vjerojatno bile izložene na zidovima.
Podrum je pak mračan i mokar, ali prostorno vrlo velik. Na drugoj podzemnoj razini nalaze se ogromna vrata koja služe kao stražnji ili dostavni ulaz u građevinu. Tu je i kotlovnica i druge tehničke prostorije. Veoma je misteriozna činjenica da je zemljano tlo na drugoj razini podruma prepuno plastičnih kutijica poput onih od «Kinder Surprise-a», kojih ima usudio bih se reći gotovo na tisuće razbacanih u hrpama po podu.
Na prvom pak nadzemnom katu postoji soba prepuna JNA vojnih odora, hrpa u visini jednog metra na površini gotovo cijele prostorije. Zbog vremena i vlage te odore više liče na zemlju i blato nego na odjeću, a mogu se pronaći i rijetki drugi predmeti poput vojnih čuturica i sanduka, pošto su tijekom domovinskog rata srpske snage bile situirane u zgradi spomenika. Nadalje, na trećem katu postoji jedna soba koja je prepuna stare odbačene medicinske opreme, donirane od strane europskih zemalja tijekom rata. Iako nakon temeljitog pregledavanja nema ničega otrovnog, treba imati na umu da ima mnogo igli od injekcija po podu. Osim njih, tu su osnovne medicinske potrepštine poput infuzija, praha za dezinfekciju, zapakiranih šprica i tuba za infuziju i sličnog, sve nikad korišteno. Rok trajanja za većinu ovih proizvoda istekao je 1997. godine, a mnoge se plastične ambalaže nakon 15-ak godina izloženosti vremenskim uvjetima zbog velike rupe u zidu doslovno raspadaju na dodir.
Na nekoliko viših katova postoje vrata koja daju pristup krovovima na kojima treba biti jako oprezan jer su prepuni okruglih rupa koje su nekad bile krovni prozori. Na najvišem katu nalaze se zaključana vrata za oznakom «HRT», a hodajući dalje dolazi se do stepenica koje vode na najviši krov građevine na kojemu je mnoštvo odašiljača, jedina prava svrha kojoj ovaj objekt danas služi. Sa krova se pruža predivan pogled na okolicu u svim smjerovima, čak i na dio BiH. Zbog mogućeg nezdravog utjecaja odašiljača nije preporučljivo dugo se zadržavati na krovu.
Ovaj spomenik je s arhitektonskog gledišta veličanstven i neprocjenjiv. Zbog originalnog oblika, modernih i elegantnih linija te same pozicije na vrhu planine, veoma je tužno da ovo veliko zdanje danas propada potpuno napušteno, te da je najveća uloga koju ima uloga telekomunikacijskog tornja. Spomenik se ipak vrlo vjerojatno zbog manjka političke volje nikad neće vratiti u stari oblik i svrhu kakvu je nekad imao, ali taj objekt zato uz neke preinake u druge svrhe ima vrlo velikog potencijala.
Za eventualnog posjetitelja ovog spomenika nema nekakvih realnih opasnosti, podovi su čvrsti od armiranog betona, i jedina stvar na koju treba paziti je razbijeno staklo. Ako se već ne obnovi, vrijedi posjetiti ovo zanimljivo mjesto prije nego lovci na metal i mramor ne odnesu sve što se odnijeti može.
