Malo je poznato da se na hrvatskoj strani granice s Bosnom i Hercegovinom, u blizini grada Bihaća, nalazi bivši najveći podzemni vojni kompleks u ovom dijelu Europe. Riječ je o podzemnom aerodromu Željava, super tajnoj bazi uklesanoj u podnožje planine Plješevice i s pripadajućim objektima u bližoj okolici.
Željava je dovršena 1965. godine, a u nju je uloženo nevjerojatnih 6 milijardi američkih dolara (imajte na umu da je taj iznos tada bio još mnogo vrjedniji nego danas). Bio je to vojni aerodrom pod zemljom izgrađen da preživi eventualnu nuklearnu kataklizmu i bude u mogućnosti i dalje autonomno funkcionirati 30 dana potpuno odsječen od bilo kakve opskrbe izvana. U glavnom, podzemnom dijelu Željave, takozvanom podzemnom objektu «Klek», u kompleksu tunela ukupne dužine 3.5 kilometara, bile su smještene tri zrakoplovne eskadrile (dvije lovačke i jedna izviđačka) opremljene tada najsuvremenijim nadzvučnim Mig 21 avionima. Podzemni objekt Klek je uz same avione sadržavao i komandni centar, lift koji je vodio do kontrolnog tornja na površinu planine, prostore za život pilota i ostalog osoblja, ogromnu blagovaonicu u koju je stalo 1000 ljudi, spremnike kerozina koji se direktno cijevima dopremao iz Bihaća, a imao je čak i vlastiti izvor pitke vode, jer je tijekom izgradnje otkrivena rijeka ponornica. Kompleks je imao četiri ulaza koja su štitila protuatomska vrata od armiranog betona teška 100 tona. Izvana, na izlaze iz kompleksa su se direktno nastavljale poletno-sletne piste, kojih je bilo čak pet.
Željava je korištena i u domovinskom ratu od strane JNA, iz nje su polijetali avioni koji su bombardirali Zagreb i Banske dvore, kao i Sljeme. Podzemni kompleks su srpske postrojbe 1992. godine minirale s ciljem da ga učine neupotrebljivim u slučaju da padne u hrvatske ruke. Koristeći čak 56 tona eksploziva, detonacija je bila toliko snažna da je potpuno raznijela protuatomska vrata i uništila i spalila cjelokupni interijer kompleksa, no sami tuneli se nisu urušili. O snazi eksplozije svjedoči i činjenica da stanovnici 20 kilometara udaljenog Bihaća tvrde da je tlo podrhtavalo od detonacije, te da se iz ulaza u podzemni kompleks dimilo i 6 mjeseci nakon eksplozije.
Danas je ovo nekoć super tajno mjesto u potpunosti napušteno, tuneli su spaljeni i obloženi čađom, a sakupljači metala su odnijeli što god je ostalo od vrijednosti. Podzemni objekt Klek danas se svodi na gole, prljave i prašnjave tunele i hodnike, gromade kamenja i iskrivljenog metala, te pokoji spaljeni stroj ili generator. No ipak, postoje skupine ljudi koje ga posjećuju, fascinirani pričom o super tajnoj podzemnoj bazi kao iz filmova James Bonda. Sadašnju bazu je posjetio i autor ovog teksta, te za moguće buduće posjetitelje ima nekoliko osnovnih savjeta.
Tko god razmišlja o posjetu podzemnom objektu Klek prvo i osnovno mora imati na umu da je okolno područje minirano te da se ni u kojem slučaju ne smije udaljavati sa ceste, piste i drugih asfaltiranih površina na neasfaltirane površine. Sami podzemni tuneli su već mnogo puta istraženi od početka do kraja te su sigurni od minsko eksplozivnih sredstava. Druga i jednako važna stvar za budućeg posjetitelja je da je maska za lice poslije baterijske svjetiljke najvažniji komad opreme koji mu treba, jer su tuneli prepuni čađe i prašine, čak i azbesta na nekim mjestima, kao što su i onečišćeni štetnim PCB spojevima. No jednodnevni izlet ne predstavlja neku opasnost ali uporaba maske za lice jest obvezna za zaštitu dišnog sustava. Također, dobra baterijska svjetiljka i rezerva u slučaju kvara su obvezni pošto u tunelima dalje od ulaza vlada potpuna tama. Treba također paziti na odrone na nekim mjestima gdje se kroz godine strop počeo urušavati, na komade betona koji vise samo na armaturnom čeliku, te na razne otvore u podu koji nisu dublji od pola metra ali su dovoljno duboki da neoprezni posjetitelj slomi nogu. Naravno, karta tunela bi bila dobra ideja (vidjeti slike), iako bi i izgubljeni posjetitelj prateći jedan od glavnih tunela neizbježno došao do jednog od izlaza za najviše pola sata. A svi sporedni tuneli i prostorije vode do glavnih tunela tako da dezorijentacija nije prevelika opasnost, Željava nije labirint i ipak je riječ o samo 3.5 kilometara tunela. Bilo bi pametno i obući neku vrstu zaštitnog 
odijela također zbog prašine i čađe, jednokratna jeftina odijela za krečenje su dobra ideja, kao i rukavice. Također, imajte na umu da je granica s Bosnom veoma blizu te da su i dijelovi poletno-sletnih pisti na bosanskom teritoriju.
Uz gore navedene savjete i malo zdravog razuma, Željava je sigurno odredište za posjet eventualnih znatiželjnika. Službeno, Ministarstvo obrane proglasilo je objekt neperspektivnim i do daljnjeg ne postoje nikakvi planovi za njegovu obnovu, zbog stanja u kojem se nalazi i zbog blizine bosanske granice. Za sada ovaj fascinantni objekt s još uvijek mnogo potencijala leži u ruševini, neiskorišten, zagađen i gotovo zaboravljen.
